Giorgio Agamben: Funkcija policije je uvođenje nereda

Autor 29.8.2011. u 06:15

Giorgio Agamben: Funkcija policije je uvođenje nereda

Nedavno se u crnogorskom Tivtu okupio svjetski džetset: u zračnu su luku danima slijetali privatni avioni, a među probranim društvom bili su ruski oligarski, investitori, arapski šeik, afrički kralj i vozač formule, supermodeli i crnogorski političari. Njihov domaćin, Nathaniel Rothschild, u tu je zabavu navodno uložio milijun eura, a u tri dana potrošeno je oko pet tona hrane i pića.

Samo nekoliko tjedan kasnije, bez ikakve pompe, čak pomalo tajanstveno, u Kotor stiže jedan od najznačajnijih filozofa današnjice Giorgio Agamben. Kasnije će priznati da je u Crnu Goru došao upravo zato jer je čuo da je riječ o netaknutnoj zemlji bez mnogo turista. Nije, očito, bio svjestan kakav se karneval odigrao prije njegova dolaska. Da bi nesreća bila veća, upravo tih dana u Kotoru je počeo pravi karneval: grad je pod opsadom turista i kruzera, odasvud trešti glazba. Vidno uznemiren zbog situacije u kojoj se našao, talijanski filozof povući će paralelu s Venecijom: “Znate li da u Veneciji 20 posto turista donosi 80 posto prometa? Svi ostali turisti ondje se zadržavaju tek nekoliko sati i imate tužnu posljedicu da na kraju grad umire od onoga od čega živi.”

Agamben trenutačno, osim u Veneciji, živi na još dvjema adresama, između Rima i Pariza. Donedavno je predavao na Sveučilištu u Veneciji, ali se povukao i sada jednom godišnje predaje isključivo na prestižnom European Graduate Studies u Švicarskoj. Kad sam nekim prijateljima iz Srbije i Bosne spomenuo mogućnost da Agamben dođe u Crnu Goru, svi su se začudili jer je poznato da rijetko putuje i da svoje nastupe bira krajnje pažljivo. On nije jedan od “javnih intelektualaca” koji će komentirati svakodnevne političke događaje.

Premda je brojna djela napisao i prije, svjetsko priznanje Agamben dobiva 1995, kada je objavljena njegova knjiga “Homo sacer”. U njoj je iz jednog starog traktata Seksta Pompeja Festa iz zaborava izvukao figuru arhaičnoga rimskog prava, koja opisuje čovjeka koji je mogao biti ubijen a da onaj koji ga ubije pritom ne bude kažnjen. Na tragu Michela Foucaulta i njegove biopolitike, Agambenova je centralna tvrdnja da glavni predmet današnje politike postaje sam život kao takav. Homo sacer je u tom smislu, kako nosi naslov i knjiga njegova crnogorskog domaćina Andreja Nikolaidisa, zapravo Homo sucker, doslovno “čovjek koji je popušio”: to su svi oni ljudi koji, poput izbjeglica, imigranata ili neplaćenih radnika, žive život “nevrijedan življenja”.

U knjizi “Izvanredno stanje” iz 2005, Agamben će nastaviti tamo gdje je s “Homo sacerom” stao i na tragu Carla Schmitta detaljno istražiti mogućnost da države u doba krize proglašavaju “izvanredno stanje”: “Jedan od paradoksa izvanrednog stanja jest da je u njemu nemoguće razlikovati kršenje zakona od njegova izvršenja, tako da se bez ostatka prekriva ono što je sukladno s normom i ono što je krši”. Agamben će dati i primjer: “Onaj tko šeće za vrijeme policijskog sata ne krši zakon u većoj mjeri nego što izvršava zakon vojnik koji ga možda ubije.” Jedan od najstrašnijih primjera iz povijesti u kojem je “izvanredno stanje” počelo važiti kao pravilo je Treći Reich. Agamben će dodati da i zloglasni “Homeland Security Act” predstavlja suspenziju zakona uslijed koje kriza postaje uobičajeno stanje stvari.

Štoviše, ide i korak dalje, pa kaže: “Ako je bit logora u materijalizaciji izvanrednog stanja i posljedičnom stvaranju prostora u kojem goli život i norma stupaju na prag nerazlučivosti, tada moramo priznati da se nalazimo pred virtualnim logorom kad god se stvori takva struktura, neovisno o opsegu zločina koji su se u njoj dogodili i kakav god ona naziv i specifičnu topografiju imala. Logor će podjednako biti stadion u Bariju na koji je talijanska policija privremeno skupila ilegalne albanske imigrante prije nego što ih je deportirala u njihovu zemlju, kao i zimsko biciklističko trkalište na kojemu su vlasti u Vichyju skupile Židove prije nego što su ih predale Nijemcima; podjednako i Konzentrationslager für Ausländer u Cottbus-Sielowu u kojem je vajmarska vlada okupila istočne židovske izbjeglice, kako i zones d’attente u francuskim međunarodnim zračnim lukama, gdje se zadržavaju stranci koji traže priznanje statusa izbjeglice.”

Ono što Agamben opisuje u brojnim svojim djelima upravo je dekadencija moderne demokracije i njezino postupno konvergiranje s totalitarnim državama. Da se konzistentno drži onoga o čemu piše, potvrđuje i činjenica da je 2004. odbio otići u SAD, gdje su ga zvali da održi predavanje na Sveučilištu New York, upravo zbog nove implementacije “Homeland Security Acta”. Na pitanje kako to da nije otišao, Agamben odgovara: “Tamo su mi obećali ogroman novac, ali naprosto nisam mogao ići. Otkrivanje biometrijskih podataka slično je tetoviranju koje su nacisti provodili tijekom Drugog svjetskog rata.”

Iste je godine, u siječnju, objavio kritiku u utjecajnim novinama “Le Monde Diplomatique” i objasnio svoj postupak: “Prije nekoliko godina, napisao sam da politička paradigma Zapada više nije grad nego koncentracijski logor i da smo iz Atene došli do Auschwitza. To je očito bila filozofska teza, a ne povijesni prikaz, jer ne može biti zamijenjena za fenomen koji treba biti objašnjen. Rekao bih da se tetovaža vjerojatno u Auschwitzu pojavila kao najnormalniji i najekonomičniji način da se regulira registracija deportiranih u koncentracijske logore. Biopolitičko tetoviranje koje sada zahtijevaju od nas da bismo ušli na teritorij SAD-a moglo bi biti preteča onoga koje će se kasnije prihvatiti kao normalna registracija identiteta dobroga građanina u mehanizmima i zupčanicima države. To je razlog zašto mu se moramo suprotstaviti.”

Iz istog razloga, Agamben je podržao mladog filozofa Juliena Coupata, koji je u slučaju “Tarnac 9″ 2008. optužen za terorizam: njih dvadesetero tada je u neviđenoj policijskoj akciji doslovno izvučeno iz kreveta i uhićeno pod optužbom da su uzrokovali kašnjenje 160 vlakova i da pripadaju “terorističkoj skupini”. Coupat je optužen i za koautorstvo žustroga anarhističkog manifesta “Nadolazeća pobuna”. Agamben, koji i osobno poznaje Coupata, ni tada nije mogao ostati miran i za “Liberation” piše tekst pod naslovom “Terorizam ili tragikomedija?” u kojem će reći: “Moramo imati hrabrosti i jasno kazati da su brojne europske zemlje (posebice Francuska i Italija) uvele zakone i policijske mjere koje bi donedavno bile smatrane barbarskim i antidemokratskim te da one nisu ništa manje ekstremne od onih koje su na snagu stupile u Italiji tijekom fašizma.”

Govoreći o slučaju “Tarnac 9″, Agamben se prisjeća priče koju mu je ispričao José Bergamin, španjolski pisac po čijem je nedovršenom komadu Buñuel snimio slavni film “Anđeo uništenja”. Borio se 1936. u Španjolskom građanskom ratu, kada ga je republikanska vlada poslala u SAD da traži njihovu podršku, ali ga je na granici zaustavila policija, koja ga je nakon dugih ispitivanja optužila da je komunist. Nakon deset sati ispitivanja, nakon čega ga, dakako, i dalje nisu htjeli pustiti, on im je konačno rekao: “Slušajte, ja nisam niti ću ikada biti komunist, ali ono što vi smatrate komunistom, to sigurno jesam.” Agamben će, primijenivši tu zgodu na današnji “rat protiv terora”, koji se ne provodi samo u SAD-u nego i diljem Europe, reći: “Mi nismo niti ćemo ikada biti teroristi, ali ono što vi označavate pod riječju terorist, to jesmo.”

Kao što znamo, još je Heidegger dao jedan od najoštrijih komentara na pokušaje biografiziranja filozofa, rekavši da je sve što možemo reći o Aristotelu sljedeće: “On se rodio, radio i umro.” No, kada je riječ o Giorgiu Agambenu, teško je odoljeti iskušenju i ne navesti barem nekoliko crtica iz njegove biografije, koje su bez ikakve dvojbe utjecale i na njegov misaoni put. I u Kotoru smo imali prilike razgovarati o brojnim njegovim prijateljstvima s figurama kao što su Guy Debord ili Jacques Derrida, a jedno od zanimljivijih svakako je ono s velikim talijanskim režiserom Pierom Paolom Pasolinijem. Na pitanje kako je uopće došlo do suradnje s Pasolinijem, Agamben odgovara: “Upoznala nas je spisateljica Elsa Morante, bili smo na nekoj večeri i Pasolini me upitao bih li volio glumiti apostola Filipa u njegovu filmu. Pristao sam, jer ni drugi glumci nisu bili profesionalci.” Isusa je glumio mladi devetnaestogodišnji španjolski student, Judu vozač kamiona iz Rima, a Djevicu Mariju nitko drugi nego Pasolinijeva majka. Agambena smo upitali kakvo je to bilo iskustvo, a on je odgovorio: “Dosadno!”

Govoreći o Pasoliniju i njihovu prijateljstvu, Agamben otkriva i jedan manje poznati detalj. Nakon njegove prve filmske uloge, obratio mu se veliki američki redatelj John Huston i pitao ga bi li glumio Noina sina Jafeta u njegovu filmu “Biblija”. Agamben odbija, a na pitanje zašto, odgovara: “Tada sam bio zaljubljen u jednu djevojku u Francuskoj i nije mi se dalo čitavo vrijeme provesti na snimanju, a osim toga, tražio sam neku nevjerojatno veliku sumu novca za tu ulogu, što su oni, dakako, odbili, misleći da sam potpuno lud.”

Samo dvije godine kasnije, Agamben u Le Thoru, gradiću na jugu Francuske, upoznaje Martina Heideggera. Ondje je, 1966. i 1968, slušao njegove seminare o Heraklitu i Hegelu. Agambenu su bile tek 24 godine, a bio je jedan od petero gostiju Heideggerova domaćina, pjesnika Renéa Chara. To je iskustvo bilo presudno za njegov daljnji život. Premda je u to vrijeme studirao pravo, Agamben je u malom zelenom vrtu okruženom visokim stablima otkrio svoj budući poziv, tada je za njega “filozofija postala moguća”. Samo godinu dana nakon prvog seminara, Agamben će napisati pjesmu pod nazivom “Radure”, posvećenu upravo Heideggeru koji mu je pomogao pronaći sudbinu, čiji jedan stih kaže: “Kako čovjek može stati na ulici i upitati se: ovo je moja sudbina?”

Ako uz Heideggera postoji još jedna velika inspiracija za Agambenovu filozofiju, onda je to neupitno Walter Benjamin. Agamben je uredio sabrana Benjaminova djela na talijanskom i kaže da je Benjamin za njega “lijek koji mi je omogućio da preživim Heideggera”. Ono što je malo poznato jest da je upravo Agamben taj koji je 1981. francuskoj Nacionalnoj biblioteci otkrio slavne – a izgubljene – Benjaminove rukopise, među kojima su bile i “Teze o konceptu povijesti”.

Čime se Agamben bavi danas? U kotorskoj je crkvi Sv. Duha održao predavanje pod nazivom “Što je zapovijed?” koje je dio njegova najnovijeg istraživanja. Glavnina predavanja bila je usmjerena na poseban status koji u zapadnoj kulturi ima zapovijed. Krećući od samog početka, Agamben će ustvrditi da je i prva riječ Biblije zapravo bila zapovijed, ali ne samo to: ako bolje promislimo, ne obraća se samo Bog u obliku zapovijedi, nego se i mi Bogu, u našim molitvama, obraćamo na isti način; “Kruh naš svagdašnji daj nam danas…” ima oblik imperativa. Zapadna kultura se temelji na dvije ontologije: ontologiji indikativa i ontologiji imperativa. Danas sve više prevladava ova druga, premda postoji tendencija da imperativ poprima “ublaženi” oblik, tako da na kraju više ne znamo kada nam netko nešto zapovijeda. Agamben spominje kontrolu na aerodromima kao najbolji primjer: iako nam se eksplicitno zapovijeda da radimo ovo ili ono, to nam se prezentira kao mjera sigurnosti koja je ovdje zbog nas: “U našim takozvanim demokracijama zapovijedi se sve češće daju u obliku prijedloga, sugestije, poziva, promidžbe ili vas zbog sigurnosnih razloga traže da kooperirate, a ljudi ne shvaćaju da su to ipak zapovijedi, prerušene u oblik sugestije ili prijedloga”. Međutim, kada imperativ iznenada izgubi tu svoju kamuflažu, onda dolazi do problema.

Prije samog predavanja, kada smo se vozili prema Kotoru, na raskršću je jedan prometni policajac, unatoč savršeno funkcionalnim semaforima, nastojao kontrolirati situaciju. Moj je komentar bio da u takvim situacijama policija najčešće uvede još veći nered, na što je Agamben ustvrdio: “Funkcija policije i nije uvođenje reda, nego uvođenje nereda. To se pokazalo 2001, kada je u Genovi ubijen prosvjednik, pa je čak načelnik policije pod pritiskom medija kasnije priznao koja je funkcija policije.”

Premda Agamben uporno izbjegava aplikacije vlastitih teza i teorije, možda se upravo ta rečenica može primijeniti na nerede koji izbijaju diljem Europe. Izvanredno stanje doista postaje pravilo, a na pitanje kako tumačiti recentne događaje u Engleskoj, Agamben će reći da je bio zadivljen Grčkom, ali da je pravo pitanje hoće li prosvjednici iznijeti neku pozitivnu viziju budućnosti ili će sve ostati na izljevima naizgled bezrazložnog nasilja koje ne pronalazi mogućnost nečeg konstruktivnog.

Pomalo proročanski, Agamben je svoje crnogorsko predavanje završio kultnim likom iz priče Hermana Melvillea o pisaru Bartlebyju, koji na zahtjev čuvara zakona da se zaputi u poštanski ured, “Navrati do poštanskog ureda, hoćeš li?” ne odgovara “Neću”, nego blagim i odlučnim glasom: “Radije ne bih.”

Novosti

Autor 29.8.2011. u 06:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija