ENG
GLAS RAZUMA ŠUMADIJE
Autor/ica
Povezani članci
Čuli ste za Šumadiju? Putevi, gradovi, šume i rijeke južno od Beograda a sjeverno, zapadno, istočno i južno u odnosu na Kragujevac.
Kragujevac je centralni grad Šumadije. Gornji Milanovac, grad u kojem smo najviše boravili, gravitira više zapadno, prema srbijanskom Podrinju. Pet ili šest kilometara južno od Milanovca jeste selo Semedraž. Al’ sam tu dobro jeo baš.
U zadnje vrijeme se propisno debljam.
Ima nekoliko uzroka toj pojavi. Prvi razlog je, naravno, taj što mnogo jedem a malo… Mora da vam je na pamet pala određena rimujuća riječ, ali to je sad najmanje bitno. Bitno je to kako mi Jupiter već dvije godine tranzitira prvo i drugo natalno polje, kuće koje se odnose na fizičko tijelo i način prehrane i jedenja, i, a što je presudno važno, generalno nisam mogao odoliti slatkim i slanim mirođijama kojima su me u posljednje vrijeme častili i nudili veseli i gostoprimivi Šumadijci.
Mnogo volimo da putujemo i da se krećemo. Tako smo obišli pola Evrope. Ali nikad i nigdje nismo naišli na toliku količinu domaćinske topline i susretljivosti kao što je slučaj sa Milanovčanima i Obrenovčanima. To su dva grada koja smo posjetili. I manastir Vraćevšnicu iz 1431. godine prvog milenijuma poslije Hrista. Manastir je kroz istoriju mnogo puta rušen i obnavljan. U knjigu molitvi zapisao sam: „Molim se da konačno završimo sa epohama rušenja ljudskih duša i sakralnih objekata.“ To dvoje bi trebalo da ide jedno uz drugo. Ne znam koliko su religijske institucije, pa i Pravoslavna crkva među njima, spremne da se suoče sa nepodnošljivom neophodnošću oživotvorenja takve molitve, ali svjetovni Šumadijci su se definitivno postavili kao ljudi od nade i povjerenja.
U Wikipediji stoji napisano:
„U SFRJ je Gornji Milanovac bio jedan od najrazvijenijih industrijskih centara. U njemu su se nalazile poznate fabrike: PIK Takovo, Metalac, Konfekcija Rudnik, FAD, Metal Seko, Sigma, Zvezda – fabrika boja i lakova, Tipoplastika, Dečje Novine i dr.
Doba vladavine Slobodana Miloševića i Socijalističke partije Srbije označili su kraj gornjomilanovačkog “privrednog čuda”.“
Riječ je o srbijanskoj informativnoj verziji.
Kao da nije bio problem u tome da se složimo, brzo i nedvosmisleno:
Jugoslaviju nije srušila nemogućnost ekonomskog funkcioniranja, šta više, jugoslavenske regije su prirodno upućene jedne na druge i svako nasilno kidanje tog jedinstvenog ekonomskog tkiva dovodi do istakanja novca i lomljenja ekonomskog standarda svih njenih građana, nacija, naroda, narodnosti, religijskih grupa, k….. i palaca. Novac odlazi od nas kao što krv šiklja iz žive rane. Na nagovor drugih, a bez prigovora, izvršili smo samoranjavanje. Svjetske sile nisu mogle dozvoliti da se u potpunosti istrjebimo. Neko im mora donositi dobra. Neko mora raditi, dizati kredite i vraćati ih. Od nekoga moraju kupovati imovinu. Ratovali smo upravo onoliko dugo da međusobno prestanemo funkcionirati, a opet dovoljno kratko da preživimo i nastavimo kulučariti – poniženi, zatrovani i obespravljani. Sve naše velike nacije i istorijske vođe.
Jugoslaviju su, nastavili smo se slagati, srušila dva domaća izdajnika: drug Milošević i gospodin Tuđman. Drugi sa idejom da pod svaku cijenu stvori etnički čistu Hrvatsku (gdje se srpskom stanovništvu iz hrvatskih regija u kojima su živjeli nije ni davala mogućnost da se integrira u novonastalu hrvatsku državu) i prvi sa planom kodnog (ili ne tako kodnog) naziva RAM koji je podrazumijevao nasilno uspostavljanje srpske države na svim teritorijama bivše Jugoslavije gdje je živio ijedan Srbin (svakako bez trunke prilike da neko ko nije Srbin ostane na vojnom silom zaokruženim područjima). Ratna događanja u Bosni i Hercegovini bila su samo neumitni nastavak već započetog krvavog pira. Ljudi su im uglavnom povjerovali. Mnogi i danas vjeruju u pravednost i neophodnost sprovođenja takvih političkih namjera. Ne znam kako je bilo sa Šumadijcima prije, ali sada sam svjedokom pojave progresivnog mišljenja u tom tako značajnom dijelu Srbije, nadam se, pokretačkom dijelu Srbije ka boljem, ka reintegrirajućem.
Da li smo se postavili kao jugonostalgičari? I da jesmo od tog nema vajde. Malo je prilike da će se u Baranju, Baniju, Liku ili Kordun vratiti otamo izbjeglo srpsko stanovništvo. Hrvati se nikako ili teško vraćaju u bosanski dio Slavonije, Vojvodinu ili centralnu, sjevernu ili istočnu Bosnu. Bošnjaci su u još jednoj nasilnoj istorijskoj migraciji napustili ognjišta istočne, centralne i sjeverne Bosne, istočne i zapadne Hercegovine, sada koncentrirani samo u i oko većih bosansko-hercegovačkih gradova: Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bihaća i djelimično Mostara.
Stvari su se postavile kako jesu i tu će teško doći do popravke. Domaći izdajnici su učinili svoje. Dokopali su se toliko iščekivane istorijske prilike i za sobom ostavili prah i pepeo nekad koliko-toliko uređenog sistema. Nije bilo potrebe za ovolikim ratom i mas pomjeranjima. Kada putujemo kroz Češku i Slovačku vidimo kako desetine hiljada Slovaka živi u Češkoj i isto tako veliki broj Čeha u Slovačkoj. Oni se nisu ubijali i protjerivali pri raspadu Čehoslovačke. Jugoslavija se mogla rasformirati bez ispaljenog metka, bez ubijanja, pljačke i paljevine. Svako je mogao ostati na svome. Mnoga jaka preduzeća se nisu morala uništavati i obezvrjeđivati, prodavati strancima i njihovim ispostavama u bescijenje. Ekonomija je mogla opstati, kao i domaće banke. Dogovorna ekonomija ex-jugoslavenskih država će biti jedini način da nekad ponovo pokušamo povratiti ekonomski primat kojeg smo imali u ovom dijelu svijeta – i šire. Ne bi se trebalo pod svaku cijenu uvoziti ono što se može sinhronizovano proizvoditi u šest država bivše nam zemlje. To je jedini način da novčarski stanemo na svoje noge. I da poništimo sve neuspješne i pljačkaške privatizacije; da hrvatsku obalu vratimo Hrvatskoj i pomognemo joj da se što prije izvuče iz dužničke krize; da Hrvatska pomogne ostalim srodnim državama da se ne zadužuju sve više i više jer je u modernom svijetu finansijska samostalnost jedini i pravi preduvjet istinske nezavisnosti; da uspostavimo jedinstvenu carinsku uniju; da se dovedemo u situaciju da i mi možemo postavljati svoje uslove želimo li jače i integrirajuće veze sa EU; da konačno postanemo taj jebeni faktor. Spone se, dovraga, nisu morale pokidati. Sve se trebalo odigrati drugačije, ali gorak okus pilule koju smo progutali sa divljačkim rušenjem svake ljudske vrijednosti nikad nam neće potpuno nestati iz grla. Za razvijeni svijet, mi smo gorštaci, ratoborna plemena, nekulturan puk. Kako se god to nekom činilo drugačije, svi smo mi dobrano izgubili svoj kredibilitet i značenje. Nekad smo predstavljali značajan svjetski faktor, sad nas mire kao zavađenu, zlobnu djecu.
Baš kao što u suštini radi i jedna norveška organizacija koja je i organizovala taj susret srbijanskih, norveških i hercegbosankih mladih muzičara.
Naši domaćini i mi brzo smo shvatili kako je norveška organizacija bila dobar i koristan inicijator našeg susreta i ponovnog upoznavanja, prepoznavanja, rekao bih, ali smo isto tako brzo shvatili da nam Norvežani, u stvari, nisu niti potrebni, osim u još jednom kulturnom i zabavnom druženju. Mi govorimo isti jezik, imamo sličan smisao za humor, dijelimo približne nade i strahove. Naše kolektivno sjećanje je gorko, istrzano i mučno. Ne znamo šta smo u međuvremenu prestali a šta postali biti. Naša dobra su podjednako uništena i stavljena pod stranske nadzore. Trenutno je u toku masovna eksploatacija narodnih vrijednosti svih južnoslavenskih naroda. Hrvatska je u NATO-u i ja razumijem taj strah. Razumijem i potrebu da se danas-sutra integriše i u ostale euro-atlanske asocijacije. Ali, i nakon toga, to neće biti nimalo slobodnija i progresivnija zemlja za njene građane. Ovo ne konstantiramo zlonamjerno ili iz zavisti. Mi želimo Hrvatskoj sve najbolje, kao i Bosni i Hercegovini, kao i Srbiji i Šumadiji posred nje. Međutim, sve su prilike da se hrvatska dobra, potencijali, novac i resursi neće u potpunosti staviti u službu razvoja prvenstveno hrvatskog građanina. Ne, logika neoliberalnog kapitalizma nije takva. Neoliberalni kapitalisti prije svega žele uspostavljanje kontrole nad tokom novca, roba i ljudi unutar sistema koji mu se povinuje. Naizgled sporo, a u prilici vrlo brzo i sigurno, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija idu ka svome konačnom kraju, kraju egzistiranja kao potpuno nezavisnih i slobodnih državnih i državotvornih struktura. I znate li u čemu je najveći uspjeh prodora globalizacijskih struktura u gotovo svaku poru svjetskog društva?
Ponovit ćemo pitanje jer pitanje je važno.
Znate li u čemu je ključ uspjeha prodora globalizacijskih struktura u gotovo svaku poru svjetskog društva?
Odgovor je još važniji.
U perfidnom instaliranju raznih političkih, religijskih, intelektualnih ili kulturnih babaroga, vještaca i vještica koji se predstavljaju kao jedina alternativa globalizacijskom ustrojstvu.
Dvojicu od takvih već smo spomenuli, a naše su gore list. Da bi smo bili još precizniji, spomenut ćemo još neke: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Gojko Šušak, Mate Boban, Milorad Dodik, Haris Silajdžić, Hasan Čengić. To su već umrli, zatvoreni ili mariganilizirani politički djelatnici. Iskorišten, potrošen i bačen alat na otpad istorijske makljaže i muljaže. Ako neko nije, uskoro će biti.
Danas smo svjedoci toga kako rame uz rame primitivnim i štetnim ideologijama koje se predstvljaju kao antiglobalizacijske i nacionalno osviještene stoje mnogi kvazi intelektualci ili kulturni radnici. Tipični primjeri takvog političko-intelektualnog šalabajzerstva, a uzet ćemo ih iz raznih stvaralačkih miljea i različitih vremensko-prostornih dimenzija, jesu Emir Nemanja Kusturica, Nedžad Ibrišimović, Momo Kapor, Bora Đorđević, Dobrica Ćosić, Enes Duraković, Vedad Spahić, Zilhad Ključanin, Nino Raspudić, Ivan Aralica itd, itd. Nadam se da se razumije o kakvom profilu i osobnostima se ovdje radi kad su u pitanju ljudi koji se predstavljaju kao zaštitnici raznih nacionalnih, regionalnih ili ideoloških interesa, pa i u kontekstu borbe protiv neoliberalnog globalizma.
U tome je, dakle, ključ iznimnog uspjeha prodora neoliberalnog kapitalizma u sve pore ex-jugoslovenskog društva posljednjih dvadesetak godina: u namjernom podastiranju loše alternative vlastitim društveno-agresivnim procesima. Kao što je na upit zašto se ipak iz Holandije nešto jače ne angažuje na balkanskim prostorima, Branimir Štulić odgovarao: „Nemam više s kim a ni protiv koga.“ I to nije samo balkanski slučaj. Dovoljno je samo reći: nije više elegantni, profinjeni i kultni Che Guevara simbol otpora južnoameričkih država prodoru anglo-saksonskog i židovskog kontrolno usmjerenog kapitalizma, već je to nadobudni, očito priglupi i, istorija će pokazati, posve nemoćni Hugo Chavez. Kao što je slučaj sa upravo svrgnutim diktatorom pukovnikom Gadafijem, kojem zaista više nema ko da piše, ili raznim islamsko-fundamentalnim faktorima koji tako temeljito terorišu i vlastiti i strani svijet, surovo, maloumno, antiduhovno i anticivilizacijski. Gdje je tu zdrava, konstruktivna i progresivna protuteža savremenom imperijalizmu? Nema je! Ne postoji!
U tome smo se složili moji Šumadijci i ja – i to je već značajna stvar. Ne može vojvoda Vojislav Šešelj biti simbol borbe za slobodu i prosperitet naše Šumadije kad je upravo on možda i najpotpunija personifikacija svog zla i imbecilizma koji su srpski narod i njegovu zemlju doveli u tako bezizgledan i nezavidan položaj. Raskol, Mržnja i Nepovjerenje tri su jahača apokalipse koja su poharala ovu zemlju, od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa do Jadrana, i širom otvorila vrata bezbožnom imperijalizmu. Katolička i Pravoslavna crkva, kao i Islamska zajednica, učestovali su i još uvijek učestvuju u pridržavanju tih vrata, dok demoni i šejtani ulaze kroz usta i nosnice njihove pastve ili stada, opterećujući ih, straveći i izluđujući do zabrinjavajućih granica. I svi smo odgovorni zbog toga. Nema nevinih. Indiferentnost je grijeh.
Svirali su tamo i pjevali neki Norvežani i Norvežanke. Svirali, pjevali i plesali su i naši srbijanski prijatelji. I ja sam došao sa svojim Mostarcima. Mladi ljudi, neiskvareni, željni akcije i dokazivanja. Pjevali su oni o svome gradu, Marin, Robert, Igor, Stjepan i Dražen:
„Ponosan Mostarac ljubi njegove staze,
No mnogo je ljudi koji ga gaze.
Grad bi mogao ići na bolje,
Al’ političari, izgleda, nemaju volje…“
Tako je to mladi i još uvijek neafirmirani bend Astra opjevao u jednoj od svojih pjesama. Jednostavno i istinito.
Količina bezvoljnosti proporcionalno ukazuje na visinu neuspjeha. I moram im izrecitovati stih rock autora kojeg smo već spomenuli:
„Rekoh sebi moj Bože
koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve,
koliko pokradenih misli
iza kojih ne stoji ništa osim mržnje, sujete, vlasti,
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge,
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare.“
… onog istog koji je rekao: „Ne želim da pjevam na okupiranim teritorijama.“
Autor/ica
