Glava u toplom

Viktor Ivančić
Autor 2.3.2021. u 11:12

Glava u toplom

S Plenkovićem je javna scena dobila neku vrstu moralnoga transvestitstva, gdje nasilnik ne iskače iz krvavih prnja žrtve. Za tu tehniku “sagledavanja društvenih prilika” dobro bi došla ona Đodanova šiljata tikva, jer suštinski se radi o poziciji noja koji je, umjesto u pijesak, zabio glavu u vlastito dupe

Sjetit ćete se, nisu tako davno bila olovna vremena kada je čak i Franjo Tuđman, vodeći računa o općem raspoloženju svjetine, imao potrebu naglasiti da njegova žena, “srećom”, nije ni hadezeovka ni hadezeovka.

Izjavu je nedavno iz arhiva izvadio portal Index, nastojeći dati do znanja da se mračni ambijent nedavne prošlosti ubrzano aktualizira. Da je tome tako, svjedoči i reakcija premijera Andreja Plenkovića na poruku jednoga riječkog ugostitelja koji je na nekoj od društvenih mreža obznanio da hadezeovci “nisu dobrodošli” u njegov kafić. “Prvo pucaju na nas, onda nas ne puštaju u kafiće, što je iduće?” dramatično je upozorio predsjednik Vlade.

Rekao je kako se radi o eklatantnom primjeru diskriminacije, “na korak do fašizma”, što hrvatsko društvo ne može tolerirati, a zatim uputio oštre kritike riječkom gradonačelniku i primorsko-goranskom županu jer na spomenuti izljev mržnje nisu adekvatno reagirali. Zanimljivo je da Andrej Plenković nije spominjao diskriminaciju po političkoj osnovi, već je u više navrata inzistirao na “šovinističkom” i “rasističkom” istupu riječkog ugostitelja, sugerirajući da diskvalifikatorski odnos prema hadezeovcima ima etničke i rasne motive.

“Zamijenite riječ hadezeovci sa Židovima i Srbima, primjerice, pa mi recite je li to što su napisali diskriminacija!” odbrusio je jednoj novinarki koja ga isprve nije bila najbolje shvatila, a zatim spomenuo i “stavljanje zvijezda na odijela”, dozivajući – valjda kao opomenu – zastrašujući imaginarij holokausta i usporedbu sudbine hadezeovaca u suvremenoj Hrvatskoj s progonom Židova u fašističkoj Njemačkoj i satelitskim paradržavama, poput NDH.

Kao čovjek s bogatim političkim iskustvom, a više ne ni tako mlad, premijer Plenković dobro zna o čemu govori. Opasnosti na koje punim plućima upozorava – diskriminacija, šovinizam, rasizam, fašizam… – još jučer su bile naša sušta realnost, a i danas se susrećemo s odurnim manifestacijama rečenih zala. Tvrdi znak uskličnika iza svake rečenice predsjednika Vlade proizlazi iz činjenice da su rane još svježe.

Treba se, recimo, sjetiti koliko je hadezeovaca početkom devedesetih bilo nasilno izbačeno iz svojih stanova (procjenjuje se da je samo u Splitu silom oteto blizu deset tisuća hadezeovskih nastambi), a Vladajuća Partija ne samo što na to nije “adekvatno reagirala”, nego su upravo njeni aktivisti sastavljali popise hadezeovaca koji će biti oružjem protjerani iz vlastitih domova.

Ili koliko je hadezeovaca tokom devedesetih ostalo bez posla, samo zato što su hadezeovci, s tim da nisu bile rijetke prilike kada su na vratima poduzeća ili ustanova isticane liste do jučer uposlenih hadezeovaca kojima se zabranjuje ulazak u zgradu, na primjer u HRT-ov centar u Splitu.

Ili kako je zastupnik Vladajuće Partije u Saboru, Šime Đodan, tumačio da hadezeovci imaju šiljate glave, pa prema tome i mozgove smanjena formata, na što su njegovi stranački kolege “adekvatno reagirali”, što burnim pljeskom, što ovacijama.

Ili kako je Ivo Sanader, postavši početkom devedesetih intendant HNK-a u Splitu, otpustio bez obrazloženja sve hadezeovce koji su dotad radili u kazalištu, a Vladajuća Partija na to “adekvatno reagirala” omogućivši mu strelovit uspon po vertikali, sve dok istjerivač hadezeovaca nije dogurao do premijera.

Ili kako su simpatizeri Vladajuće Partije Mladen Schwartz i Velimir Bujanec s transparentom “Hadezeovci van!” paradirali na potezu od Trga bana Jelačića do bivše zagrebačke sinagoge, neometani od organa reda.

Ili kako je jedan popularni simpatizer Vladajuće Partije, k tome i medijski razglašeni ratnik, na ulazu u svoj vinski podrum istaknuo natpis “Zabranjen ulaz hadezeovcima, hadezeovcima i psima”.

Ili kako je jedna simpatizerka Vladajuće Partije u blizini Slunja pred snimateljima skinula gaće i popišala se na spomen-kosturnicu u kojoj se nalaze posmrtni ostaci hadezeovaca stradalih u pretprošlome ratu.

Ili kako je utemeljitelj Vladajuće Parije svoje kapitalno djelo “Bespuća povijesne zbiljnosti” nakrcao šovinističkim, rasističkim i revizionističkim opservacijama, između ostaloga i opaskom da “hadezeovac ostaje hadezeovac i u logoru Jasenovac”.

Ili kako je jedan hadezeovac, nastavnik u srednjoj školi, dobio otkaz jer je pred učenicima izgovorio riječ “tavanica” (a ne “strop”), pa onda decenijama vodio sudski spor da mu se vrati posao i umro dok je čekao pravdu.

Ili kako je razularena horda u Vukovaru čekićima razbijala table ispisane ćirilicom, tradicionalnim hadezeovskim pismom, a vlada Vladajuće Partije “adekvatno reagirala” pretočivši tu inicijativu u zakonsku normu.

Ili kako su hadezeovci, na pravdi boga, samo zato što su hadezeovci, odvođeni u Loru, Pakračku Poljanu i slične sumorne lokalitete, gdje su bili bestijalno mučeni i ubijani, da bi poslije svega Vladajuća Partija inicirala podizanje spomenika njihovim krvnicima.

Ili kako je pod Sljemenom likvidirana obitelj Mihajla Zeca, poznatoga zagrebačkog mesara i hadezeovca, uključujući 12-godišnju djevojčicu, također hadezeovku, na što se kasnije referirao i Tomislav Merčep, član Vladajuće Partije: “Rekli su da sam ja pobio sve hadezeovca. Ali nisam, nažalost!”

Ili kako su mnogi hadezeovci tokom devedesetih zbog straha mijenjali imena, a često i uzimali katoličke sakramente, ne bi li prikrili identitet i izbjegli neugodnosti ili diskriminaciju po modelu obitelji Zec.

Ili kako su radiostanice i novine, pod uredničkim vodstvom komesara Vladajuće Partije, objavljivale popise viđenijih hadezeovaca, skupa s adresama i brojevima telefona, kako bi upotpunili i konkretizirali atmosferu linča.

Ili kako su diljem Hrvatske nicale ulice nazvane po piscu Mili Budaku, ministru bogoštovlja u Vladi NDH i autoru slogana “Bjež’te hadezeovske psine preko Drine”.

Ili kako je u Hrvatskoj godinama izlazio “Hrvatski vjesnik”, list u čijem se zaglavlju kočila parola “Hadezeovci, prokleti da ste, ma gdje bili!” i u kojem su hadezeovci redovno, na svakoj stranici, nazivani “svinjama”, “životinjama”, “pičkama”, “govnima” i sl., a Vladajuća Partija ne samo što ga nije zabranila, već ga je financirala sponzorskim oglasima državnih kompanija.

Ili kako je vlada Vladajuće Partije financijski poduprla revizionistička “istraživanja” kojima se dokazivalo da ustaše u Jasenovcu nisu masovno ubijali hadezeovce, dok za stanoviti broj hadezeovskih žrtava toga logora odgovornost snose partizani.

Ili kako su se hrvatski stadioni orili od skandiranja “Ubij hadezeovca!” (što je prvakinja Vladajuće Partije nazivala “veličanstvenom atmosferom”), a hrvatski zidovi kitili tisućama grafita “Hadezeovce na vrbe”.

Ili kako je ministar u vladi Vladajuće Partije držao u stanu uokvirenu fotografiju Ante Pavelića, fašističkog diktatora koji je donosio rasne zakone i provodio politiku istrebljenja hadezeovaca, hadezeovaca i hadezeovaca.

Ili kako je pisao pobornik Vladajuće Partije, novinar Joško Čelan: “Da su hadezeovci narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo.”

Ili Maja Freundlich: “Što je to u hadezeovcima, te svaku ljudsku djelatnost, koje se prihvate, pretvore u smeće?”

Ili kako je propovijedao sam utemeljitelj Vladajuće Partije, neposredno nakon “Oluje”: “Hadezeovci su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. Neka im je sretan put!” I još: “I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su hadezeovci!”

…a svejedno su ga, makar bi se gornji niz mogao nastaviti u beskraj, Andrej Plenković i društvo uzdigli u giganta spomeničke trajnosti, u velikana pod čijim se brončanim čizmama imaju paliti svijeće i izricati zakletve.

Hrvatski premijer riješen je boriti se protiv svih onih društvenih zala – diskriminacije, šovinizma, rasizma, fašizma – koje ne priznaje u naslijeđu i supstanci svoje stranke. Tako je politička i javna scena dobila više od hipokrizije, neku vrstu moralnoga transvestitstva gdje nasilnik ne iskače iz krvavih prnja žrtve, pa uvijek možeš očekivati da će te svom snagom udariti i zatim kukati kako ga boli. Za tu tehniku “sagledavanja društvenih prilika” dobro bi došla ona Đodanova šiljata tikva, jer suštinski se radi o poziciji noja koji je, umjesto u pijesak, zabio glavu u vlastito dupe.

Portalnovosti.com

Viktor Ivančić
Autor 2.3.2021. u 11:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija