Godišnjica Kristalne noći

Izdvajamo

• Obilježavanje godišnjica Kristalne noći važno je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnije da nas podsjeti kako je počeo, s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči poznato u današnjoj Hrvatskoj, kao i u nekim drugim europskim državama, razlog je za ozbiljnu zabrinutost.

Povezani članci

• Zamislite da ste čovjek
• BiH na rubu prirodne katastrofe: Stravično rušenje kuće u Svrakama
• SASVIM NEPRETENCIOZNO NAMIGIVANJE SLOBODE
• Dodik za loše stanje u RS optužio medije Zlatka Lagumdžije i opoziciju
• Protest penzionera u Sarajevu
• Pjesnik Vladimir Nazor i partizani oslobađaju Split

Foto: fritzling.com

Antifašistička liga i Židovska općina Zagreb u srijedu, 9. studenoga, u 18:30 sati, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu organiziraju skup povodom obilježavanja 84. godišnjice Kristalne noći i pogroma nad Židovima u Njemačkoj i Austriji. Tim povodom objavljujemo tekst Zorana Pusića

Tekst koji slijedi objavljen je u neznatno izmijenjenom obliku prije četiri godine povodom 80. godišnjice “Kristalnachta”. U članku se navode činjenice o “Kristalnoj noći”, ali svrha teksta nije bila opis jednog važnog historijskog događaja, nego upozoriti da “osnovni sastojci” za pripremu sličnih događaja postoje i u današnjem svijetu: mržnja prema drugima i drugačijima, njihova dehumanizacija pod utjecajem agresivne nacionalističke propagande, “beskompromisni” klerikalizam i netrpeljivost tamo gdje bi trebalo stajati suosjećanje… To je na kraju članka i rečeno.

A što se promijenilo u zadnje četiri godine? U nekim državama Europske unije dolazi na vlast ili predstavlja najjaču opozicijsku stranku radikalna desnica. Njeni predstavnici ne nose uniforme i čizme, ali njihove ideje ne razlikuju se bitno od stavova i pretenzija karakterističnih za fašističke pokrete od prije stotinjak godina. Za te pokrete, i kad su u opoziciji i kad su na vlasti, bile su svojstvene teritorijalne pretenzije prema susjednim državama; to je uvijek opravdavano historijskim razlozima. Kuda je to vodilo, zna se.

Europska zajednica država, osnivana kad su sjećanja na posljedice fašističkih režima na vlasti još bile svježe, pokušaj je da se izgradi efikasna prepreka kako režimi s takvim težnjama, koje su izazvale ratove u Europi, više ne bi mogli doći na vlast. Da ta sjećanja blijede i da takve ambicije nisu trajno nestale, podsjećaju i slike Orbana, predsjednika članice EU, koji u svojoj kancelariji s nostalgijom pokazuje đacima kartu Velike Mađarske do Rijeke ili izjave vodstva stranke Braćo Italije, na vlasti u drugoj članici EU, u kojima otvoreno svojataju Istru i dobar dio Dalmacije. A da privrženost sličnim vrijednosnim stavovima nadilazi nesuglasice oko teritorijalnih pretenzija, i to za stranke čiji politički program predstavlja vika oko ugroženosti suvereniteta i nacionalnih interesa, najbolje pokazuju ekstremniji hrvatski nacionalisti kojima je Orban uzor, a s oduševljenjem su dočekali rezultate izbora u Italiji.

Za opskurne političke pokrete koji niču u vremenima kriza kao gljive poslije kiše ne treba prelaziti granicu. Od poklonika Marka Franciškovića, ekstremnog antivaksera koji u svojoj knjizi “Hrvatski džihad” navješćuje „istinsku demokraciju“ u Hrvatskoj kao neku papazjaniju teokracije i militarizma, do ljudi koji kleče na Trgu bana Jelačića i mole za „beskompromisne duhovne pastire“, svi oni mogu djelovati kao prolazni oriđinali ali tako su izgledali i pripadnici nacističke stranke početkom 1920-tih s tim da je u nekim detaljima sličnost frapantna. Dodaju li se tome mogućnosti interneta za širenje najluđih paranoja i poticanja netrpeljivosti u usporedbi s prvim radioaparatima koje su za širenje svojih ideja imali originalni fašisti, te prijeteće sjene rata u Ukrajini kao trajnog izvora krize, gdje Putin, još donedavno ikona desničara i nacionalista, klasičnu agresiju bezočno naziva “denacifikacijom”, u zadnje četiri godine razloga za zabrinutost sigurno nema manje. Pri tome obrazovanje mladih generacija ne omogućuje im povijesne paralele koje bi ih mogle sačuvati od pogrešaka koje su jednom u prošlosti već učinjene.

Jedini stvarni napredak, moglo bi se reći s dozom ironije, jest što su neki od današnjih vodećih radikalnih desničara žene; veliki pomak od “Kinder, Kueche und Kirche” gdje su žene smještali njihovi fašistički uzori iz prošlosti.

Devetog studenog ove godine osamdesetčetvrta je godišnjica Kristalnachta, pogroma nad njemačkim i austrijskim Židovima koji je potakla i, kao “spontane demonstracije”, organizirala nacistička stranka. Prema službenim podacima u tim „demonstracijama“ ubijen je 91 Židov, spaljene gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, porazbijano je i opljačkano oko 7500 dućana čiji vlasnici su bili Židovi, a po razbijenom staklu njihovih izloga taj pogrom je i dobio ime.

Dan prije, 8. studenog 1938., izbačena su židovska djeca iz svih osnovnih škola u Njemačkoj, a tokom noći od 9. na 10. studenog tisuće i tisuće Židova napadnuto je u njihovim domovima, premlaćivano i izbačeno na ulicu, a stanovi opljačkani, uz ne mali broj ubojstava i silovanja.

Policija je imala naređenje da ne sprečava “spontani gnjev građana”, ali da pazi da se ne podmeću požari u blizini njemačke imovine. Imala je i naređenje da hapsi mlađe Židove koji su, njih trideset tisuća, poslani u koncentracione logore.

U svom izvještaju Walther Buch, predsjednik internog suda nacističke partije, nabraja poimence žrtve ubojstava i počinitelje, uz napomenu da su postupci obustavljeni “jer su članovi partije samo slijedili naređenja”. S druge strane, članovi partije koji su tokom pogroma silovali Židovke bili su izbačeni iz partije jer su se ogriješili o Nürnberške zakone.

Neposredan povod za taj pogrom, kakav u Europi nije viđen od vjerskih ratova u 16. stoljeću, bio je atentat na Ernsta vom Ratha, trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Počinio ga je Herschel Grynszpan, 17-godišnji dječak kojeg su roditelji poslali iz Njemačke stricu u Pariz kako bi izbjegao sve drastičnije zakonske mjere usmjerene protiv Židova i sve virulentniju antisemitsku atmosferu koju je nacistička vlast sustavno stvarala.

Sam vom Rath bio je slučajna žrtva; Grynszpan je na porti ambasade tražio razgovor s njemačkim veleposlanikom, a treći sekretar je bio poslan da vidi o čemu se radi. Štoviše, von Ratha je tada već počeo pratiti Gestapo, pod sumnjom da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici i da je homoseksualac.

Nacistički vrh iskoristio je taj atentat na više načina: sva poduzeća koja su još bila u vlasništvu Židova država je oduzela vlasnicima pod optužbom „da međunarodna židovska zavjera stoji iza atentata“, njemački Židovi osuđeni su da plate državi odštetu od milijardu maraka (oko pet milijardi današnjih eura) “zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje su svojim ponašanjem izazvali”, mnogi članovi NSDAP, koji su već počeli pokazivati nezadovoljstvo što njihova vjernost stranci nije još adekvatno nagrađena, domogli su se židovskih dućana, stanova ili imovine, a nasilje prema Židovima Goebbelsova propaganda uspješno je prikazala, barem što se mnogih Nijemaca tiče, kao još jedan dokaz da židovska manjina u Njemačkoj terorizira njemačku većinu!?

Brojni njemački dokumenti nađeni po završetku Drugog svjetskog rata nedvosmisleno potvrđuju da je nacistička vlast odlučivala kada će se “spontane demonstracije” i pogromi dogoditi, kad im odgovaraju, a kad ne. Na to, posredno, ukazuje i jedan sličan ali manje poznat događaj koji se dogodio dvije i pol godine ranije. U veljači 1936. ubijen je Wilhelm Gustloff, osnivač i vođa nacističke stranke u Švicarskoj, inače poznat po svom antisemitizmu. Atentator je bio David Frankfurter, sin nadrabina iz Vinkovaca, koji je došao iz Hrvatske studirati stomatologiju u Njemačkoj, ali se, ogorčen nasilnim nacističkim antisemitizmom, preselio u Bern. U Njemačkoj je za Gustloffa, koji je za naciste bio neusporedivo važnija ličnost od vom Ratha, organiziran državni sprovod na kojem je bio cijeli vrh nacističke stranke, ali Hitler nije dozvolio nikakve “spontane demonstracije” jer se bojao da bi to moglo ugroziti održavanje Olimpijskih igara te godine u Berlinu. David Frankfurter proveo je rat u švicarskom zatvoru, a njegovog oca ubili su ustaše u Jasenovcu.

Hitlerova mržnja prema Židovima može se naći na mnogim stranicama “Mein Kampfa”. Ali 1936. on ju je još kontrolirao i podložio racionalnim interesima. Događaji oko Kristalnachta jedno su od onih sudbonosnih raskrižja u dvanaestogodišnjoj povijesti tisućgodišnjeg Trećeg Reicha u kojoj se godinama podjarivana nerazumna netrpeljivost i mržnja počela pretvarati u opsesiju. Opsesiju koja će gurnuti nacističku državu prema zločinima Holokausta, nadvladati svaki racionalni interes i voditi prema njenom uništenju.

Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke, ali su ih gromoglasno odšutili deseci milijuna Nijemaca, kulturnog i civiliziranog naroda koji je godinama bio izložen agresivnoj antisemitskoj propagandi, gdje su višestruko ponavljane klevete i laži počele formirati javno mnijenje.

Kad u Hrvatskoj obilježavamo godišnjice Kristalne noći, to je prije svega zato što su ti događaji važno upozorenje kuda sustavno poticana netrpeljivost može voditi. Ma koliko plitke bile klevete i laži na kojima se ta netrpeljivost izgrađuje, one značajno utječu na formiranje dijela javnog mnijenja ako se ustrajno ponavljaju.

Prije četiri godine, baš na osamdesetu godišnjicu Kristalnachta, najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara “Sto godina srbijanskog terora u Hrvatskoj (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)”. O tom svom filmu Sedlar kaže: “(Film se bavi) velikosrpskom agresijom na Hrvatsku uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror (nad Hrvatima) (…) Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti”.

Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu imena, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojima moćna i zlonamjerna židovska manjina, potpomognuta njemačkim izdajicama, trajno provodi teror nad naivnim njemačkim narodom.

Obilježavanje godišnjica Kristalne noći važno je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnije da nas podsjeti kako je počeo; s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaklo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči poznato u današnjoj Hrvatskoj, kao i u nekim drugim europskim državama, razlog je za ozbiljnu zabrinutost.

Portalnovosti.com