Gojko Berić: Ima li fašizma u Mostaru? Ima!

Gojko Berić
Autor 15.11.2013. u 07:09

Gojko Berić: Ima li fašizma u Mostaru? Ima!

Ima li fašizma u Mostaru? Skoro svaki Bošnjak sa istočne strane podijeljenog grada ad hoc će reći da ima, ali na onoj drugoj, zapadnoj strani. Kao argument za to navešće poznate događaje iz proteklog rata, sa akcentom na etničko čišćenje, konclogore za Bošnjake i rušenje Starog mosta.

Piše: Gojko Berić Oslobođenje

Logori su davno ukinuti, rat je davno završen, Stari most je obnovljen, sloboda kretanja postoji u svim slučajevima osim kad dvije navijačke skupine krenu jedna na drugu, ali duh neofašizma je, izgleda, ostao. Njegov podmladak neumorno radi na skrnavljenju Partizanskog spomen-groblja, djela velikog umjetnika Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg gradonačelnika Beograda, koji je pred velikosrpskim batinašima morao bježati u Beč, gdje je i umro. Duh neofašizma u Mostaru dobio je svoje simbole u nazivima nekih ulica, onih sa imenima ustaških ministara i generala Vokića, Lorkovića i Mile Budaka. To je bio povod da se prošlog petka grupa mladih antifašista okupi pred Gradskom upravom pod geslom “Za Mostar bez fašizma”, zahtijevajući da se nazivi pomenutih ulica promijene. Kako je javljeno, nije ih bilo više od tridesetak, uključujući i nekoliko mladih iz Sarajeva i Ljubljane. Otuda ironičan, ali indikativan naslov ove kolumne.

Protest je upućen na adresu Gradskog vijeća Mostara. Ali ono je, poslavši svoje radnike da postave ulične table sa imenima ustaških prvaka, samo slijedilo duh i nalog hadezeovske matice. Jer, da Franjo Tuđman nije tvrdio da je Pavelićeva NDH bila izraz volje hrvatskog naroda, da se nije okružio starim i novim ustašama, te da se i sam nije deklarisao kao rasista, mostarske ulice, kao i ona u Stocu, krštena imenom Jure Francetića, nikada ne bi dobile imena vodećih ustaša. Ali, Tuđman je odavno mrtav. Političku moć među Hrvatima danas imaju drugi ljudi. Njih bi trebalo pitati kakav je njihov odnos prema ustaškoj ideologiji i praksi? Postoji li ovdje novinar koji će u studio Federalne televizije dovesti najautoritativnijeg hrvatskog političara u BiH i bez okolišanja upitati ga: Gospodine Čoviću, da li vas iritiraju ovi mostarski simboli ustaškog režima, simboli mržnje? Ako ga iritiraju, zašto ih ne ukloni? A ako mu ne smetaju, jasno je s kim živimo. Pa da tu priču završimo.

Vjernika antifašizma, onog planetarnog, nadnacionalnog antifašizma, koji je vojno porazio Hitlerovu ratnu mašineriju, u Evropi se još i može naći, ali na prostorima bivše Jugoslavije jako malo, uprkos tome što se ona po završetku Drugog svjetskog rata našla na strani pobjednika. Još na početku raspada bivše države, četnici i ustaše iz tog rata dobili su svoje sljedbenike u neočekivano velikom broju. Sinovi starih partizana su u previše slučajeva izdali svoje očeve i stupili pod zastave nacionalizma. U novonastalim državicama nacionalizam je postao vladajuća ideologija, nepresušni izvor mržnje, ostrašćenosti i vjersko-etničke ksenofobije. Nove elite amputirale su čitave dijelove zajedničke istorije, kao strašila u nacionalnom dvorištu, koje je trebalo popljuvati, zgaziti i baciti na smetljište. Partizanski pokret je obezvrijeđen, kvislinzi su rehabilitovani, Tito je proglašen zločincem, pa su udruženja antifašista postala poluilegalne organizacije s kojima nije dobro imati posla.

Srbija i Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Slovenija, Crna Gora i Makedonija – sve su se one, manje ili više, uplašile svoje antifašističke prošlosti, kao da su je ukrale od nekog drugog. Tek tu i tamo, kad antifašizam obilježava svoje velike datume, stidljivo se pomene i vlastiti doprinos slavnoj prošlosti. Novim ideolozima smeta što su jugoslovenske partizane predvodili komunisti. A evo šta Eric Hobsbawm, najveći živi istoričar, piše o godinama kad je studirao u Cambridgu: “Moja generacija je bila najcrvenija i najrevolucionarnija u istoriji tog univerziteta. Tridesetih godina ljevica je privlačila intelektualno najsjajnije pripadnike studentske generacije na elitnim univerzitetima u Britaniji. U Drugom svjetskom ratu komunisti su bili nesrazmjerno prezastupljeni u većini pokreta otpora, ne zato što su bili najhrabriji, već zato što su oduvijek bili spremni na najgore”. Međutim, likovanje nad porazom komunizma kojeg nema pretvorilo se u njegovo izjednačavanje sa fašizmom kojeg ima. Gotovo svugdje u Evropi jačaju neonacistički pokreti. Obično uspavana demokratska javnost uglavnom podrugljivo gleda na javne istupe njihovih lidera, vjerujući da ne misle ozbiljno ono što govore.

Svijet se devetog novembra ponovo prisjetio Kristalne noći u Njemačkoj, od koje je prošlo 75 godina i koja je bila uvod u holokaust. Malo je poznato da je u nacističke logore dospjelo i oko sto hiljada Nijemaca, koji su bili denuncirani kao protivnici režima. Među njima je bio i pastor Martin Niemöller, koji je u početku podržavao Hitlera, ali se ubrzo okrenuo protiv njega i zajedno sa još nekoliko svećenika istomišljenika započeo otpor protiv Firera. Uhapšen je 1937. godine, ali je preživio logore. Odmah poslije rata objavio je svoju čuvenu pjesmu “Prvo su došli…” kojom je osudio šutnju njemačkih intelektualaca u vrijeme uspona nacista: “Prvo su došli po komuniste, /a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista./ Zatim su došli po Jevreje,/ a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin./ Zatim su došli po sindikalce, /a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac./ Zatim su došli po mene, / ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni”.

“Danas je put fašizmu slobodan, put koji je otvoren normalizacijom nacionalizma na našim prostorima, smatra srpska istoričarka Olivera Milosavljević. Jedino što još ne znamo kakav će se fašizam sutra roditi i gdje će se prvo instalirati. Pitanje koje se nameće glasi: ko će se suprotstaviti novom fašizmu kad jednog dana postane jak? Ko će činiti neke druge internacionalne brigade jednom kad i ako ponovo zakuca na vrata?”

Gojko Berić
Autor 15.11.2013. u 07:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija