Gojko Berić: Lažima do nove istorije

Gojko Berić
Autor 16.5.2013. u 14:22

Gojko Berić: Lažima do nove istorije

Slavni poljski reditelj Andžej Vajda snimio je antologijski film na temu socijalističkog udarništva, pod naslovom “Čovjek od mermera”.

Film govori o TV novinaru koji rekonstruiše život jednog poljskog udarnika u brzom zidanju i koji usred priče nestaje. Baš kao što su nestali junaci utopijske socijalističke epohe. Slična sudbina bila je namijenjena i Aliji Sirotanoviću, legendarnom rudaru iz Breze. Prema jednoj od bezbrojnih laži zadrtih antikomunističkih telala, Alija Sirotanović je bio legenda koju su izmislile komunjare. Ali, postoje ljudi koji su još živi i koji tvrde da je taj čovjek postojao. Među njima je i moja malenkost. Sreo sam ga početkom marta 1983. godine. Bio je petak, pijačni dan u Brezi, kiša je lila kao iz kabla. Sav mokar, u dugom zimskom kaputu, Alija je, po dogovoru, došao kod Muniba Imamovića, direktora Veleprometa. U njegovoj maloj, skromnoj kancelariji pričao mi je Alija o svojoj rudarskoj slavi, o nagradama i odlikovanjima, o susretima s Titom…

Dvadeset četvrti juli 1949. godine bio je najvažniji dan u njegovom životu. Alija je tog jutra, zajedno sa svojih osam komorata, sišao u jamu Rudnika mrkog uglja u Brezi s namjerom da obori rekord ruskog rudara Alekseja Stahanova. Imao je posebnu lopatu, kasnije nazvanu “sirotanovićka”, na koju je moglo stati 50 kilograma uglja. Sirotanović i komorati su tog dana, u osmosatnoj smjeni, iskopali 152 tone uglja – pedeset tona više od Stahanova i njegove ekipe. Kad se predveče vratio u svoje selo Trtoriće, žena ga je dočekala na kućnom pragu i sva oduševljena rekla: “Niko te nije stig’o, Alija!” Vijest o podvigu rudara iz malog bosanskog gradića obišla je cijelu Jugoslaviju. U simboličnom prevodu ona je značila samo jedno: Tito je pobijedio Staljina! Sirotanović je tada imao 35 godina. Preko noći je postao živa legenda, simbol pregalaštva radničke klase, a uskoro potom i nosilac Ordena junaka socijalističkog rada. Umro je 16. maja 1990. godine, kad je njegova slava već pripadala prošlosti. Jedna mala ulica na periferiji Breze nosi ime Alije Sirotanovića, a u krugu rudnika stoji njegova bista. Zabranjeno pušenje posvetilo mu je pjesmu “Srce, ruke i lopata”.

Tri godine prije Alijine smrti puštena je u opticaj novčanica od 20.000 dinara sa njegovim likom, ali je povučena u monetarnoj reformi Ante Markovića. Legenda je polako odlazila u zaborav. A onda se našao čovjek koji je, mrtav-hladan, telalio po Brezi kako je Alija Sirotanović lik izmišljen za potrebe komunističkog režima. Bio je to tadašnji načelnik Breze, za kojeg upućeni tvrde da je od bivšeg režima dobio sve što se moglo dobiti, da bi nakon pada komunizma, zajedno s bulumentom drugih konvertita, prešao u redove SDA. Prezir prema vlastitoj prošlosti i njeno brisanje kao da nije ni postojala, bila je opsesija ljudi koji su promijenili dres i novo političko utočište našli u vladajućim nacionalnim strankama. Pridobiti ih za falsifikovanje istorije nije predstavljalo nikakav problem. SDA, SDS i HDZ bili su u prvom redu narodnjački pokreti – ova prva sa snažnim akcentom na religijskom identitetu – pa je razumljivo što se u njima, poput naplavine, našlo svakakve pameti. Gluposti i primitivizma nije manjkalo.

Masa je podsticana da za potrebe lažnih demokrata uzvikuje “Bando crvena”. Zauzvrat joj je obećavano kako će jednog dana jesti zlatnim kašikama, zanoći će u zemlji komunističkog mraka i siromaštva, a probuditi se u zemlji dembeliji nalik Švajcarskoj. Bosnom će poteći med i mlijeko, svako će moći da govori šta hoće, a pravda će biti jednaka za sve. Ali, tek što se narod počeo zanositi ovim ukazanjima, izbio je krvavi rat, koji nas je vratio sto godina unazad. Uslijedile su godine razbojničkog kapitalizma u kojima je opljačkano sve što su generacije stvarale decenijama. Ispostavilo se da novi vladari naših života nikakav drugi plan nisu ni imali. Ali, valjalo je nekako opravdati civilizacijski i moralni sunovrat, a to je moguće jedino ako narod povjeruje da je prošlost bila mračna i nepodnošljiva, sto puta gora od užasne sadašnjosti.

Kad se budalaštinama služe ljudi poput nekadašnjeg načelnika Breze, to se još nekako može opravdati kvocijentom njihove inteligencije. Ali, kad gluposti dolaze od ljudi za koje se smatra da su pametni, onda je to dokaz da je narod u njihovim očima budalast. Tamo negdje iza rata, jedan tada, i još dugo nakon toga visoko rangirani efendija, vazio je na tradicionalnom narodnjačkom okupljanju u Ajvatovici: “Prije rata seljak nije imao kravu. A danas ima kravu”. Trideset hiljada ljudi sluša tu glupost, zna da je to velika neistina i da stvari stoje upravo suprotno, ali ne progovara, već aplaudira efendiji. Ne tako davno, jedan od najmoćnijih ljudi u Stranci demokratske akcije, neformalni vođa njene radikalne struje, gostovao je na jednoj sarajevskoj privatnoj televiziji i, kipteći od mržnje, tvrdio, pored ostalog, kako su komunisti mašinkama tjerali mlade bosanske muslimanke na omladinske radne akcije, gdje su bile silovane!? Voditelj nije na tu laž ni trepnuo, a kamoli rekao: Izvinite, ali mislim da govorite neistinu i time obmanjujete gledaoce! Jedan katolički biskup uvjerava javnost da su crkve i džamije rušili i palili ateizirani komunisti. A rušili su ih i palili idioti, koji su listom oko vrata nosili zlatni krst, odnosno križ.

Lako je dokazati da je jugoslavenski komunistički režim bio totalitaran, ali nema potrebe za presoljavanjem i falsifikatima u vidu malih i velikih laži. Njihov arsenal je neiscrpan, one se pretaču u knjige koje pretenduju da budu nova istorija. Činjenica da na te falsifikate u Sarajevu više niko ne reaguje, najbolje govori o tome u kom smjeru idu tri etnički podijeljena bosanskohercegovačka društva.

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor 16.5.2013. u 14:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija