Gojko Berić – Naše i njihove žrtve

Autor 29.11.2012. u 10:03

Gojko Berić – Naše i njihove žrtve

Što se Haškog tribunala tiče, oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču je završena priča. Ta knjiga je kao sudski epilog zauvijek zatvorena. Ali, ona je istog časa nastavila da živi intenzivnim javnim životom u vidu zapaljivih, oprečnih i svađalačkih interpretacija sadržaja kojim se bavila. Dovoljno sam se svih ovih godina bavio raspetljavanjem srpsko-hrvatskih odnosa i nemam više šta o tome reći. A kad se već ratovalo, i to tako brutalno i krvavo, logično je da ishod takvog rata postaje dominantna percepcija i među pobjednicima i među poraženima. Ko nije u stanju da shvati uličnu, medijsku i političku euforiju kojom je Hrvate inficirala oslobađajuća presuda dvojici generala neka razmotri ovih nekoliko rečenica iz jednog teksta objavljenog nakon obilježavanja 17. godišnjice Oluje: “Domovinski rat je kanonizovani vrhovni izvor suvereniteta, Magna karta hrvatske nezavisnosti. Prethodni ratovi se recikliraju ili zaboravljaju. Verovatno je domovinski rat upotrebljiv i kao ekonomski surogat. To je već politička ekonomija pobede. Domovinski rat je današnjoj Hrvatskoj zid od jugokomunizma. Antifašizam se kroatizuje iako je počeo kao srpski otpor ustašama i tek kasnije postao multietnički. Zaborav je prekrio sva prethodna oslobođenja, a Domovinski rat je natkrilio oba svetska. Doduše svuda su kratki ratovi markantni okviri sećanja, a dugi periodi mira prazni listovi istorije. Zašto bi onda Hrvatska bila izuzetak?” Autor ovih redova je poznati beogradski sociolog i ljevičar Todor Kuljić, prononsirani antinacionalista, za kojeg se ne može reći da puše u srpsku nacionalističku tikvu.

Jedan zagrebački list je ovih dana objavio nekoliko dnevničkih zapisa Radivoja Cvjetičanina, koji je sredinom 90-ih bio ambasador Srbije u Hrvatskoj. U jednom od tih zapisa Cvjetičanin navodi kako mu je Hrvoje Šarinić, šef Tuđmanovog ureda, nakon Oluje rekao: “Jebiga, Tuđman vas je zajebal. Pobijedili smo vas… Kaj se tu može.” Većina Srba zna da je rat izgubljen, ali ne žele da to prihvate. Nakon vijesti o haškoj presudi hrvatskim generalima, novinarka Jutarnjeg lista otišla je u izbjeglički kamp u Beogradu, u kojem živi osamdesetak izbjeglih hrvatskih Srba. Jedan od njih je rekao: “Ljudi moji, šta se čudite? Izgubili smo rat, a povijest pišu pobjednici.” Prisutni su ga zbog takvog mišljenja napali. Oni su uvjereni da su rat u Krajini dobili Amerikanci, ali da ga Srbi nisu izgubili.

Nakon svega, Srbija prestaje biti tema u Hrvatskoj, pored ostalog i zato što ima mnogo važnijeg posla – čeka je prijem u EU. Potpunu nezainteresiranost za Srbiju dr. Žarko Puhovski objašnjava činjenicom da je Hrvatska međunarodno potvrđena kao pobjednica pa nema puno razloga da se nešto dalje trudi, a Srbija “ima vodstvo koje nije u stanju da popravlja odnose, i to bi, bojim se, moglo imati jako loše posljedice”. Umjesto da se konačno počne suočavati sa prošlošću, kompletna srpska elita lamentira nad “nečuvenom nepravdom i istorijskim poniženjem srpskog naroda”, uz odašiljanje signala u region da je istinsko pomirenje teško zamislivo. Biber po pilavu ponovo je – a ko bi drugi – posuo akademik i pjesnik Matija Bećković svojom novom umotvorinom, koju je Politika objavila na naslovnoj strani: “U Hagu je svako nevin dok se ne dokaže da je Srbin”.

Sa različitom interpretacijom rata u Hrvatskoj i BiH živjeće još mnoge generacije. Ipak, i srpski i hrvatski odnos prema tom ratu imaju nečeg zajedničkog. To su obostrani prezir prema tuđim žrtvama i negiranje nekih elementarnih istina. Tako je, recimo, premijer Zoran Milanović priznao da je u Oluji “bilo grešaka”. Kao da su nekoliko stotina srpskih civila, mahom staraca, koji su u svojoj naivnosti ostali kod svojih kuća, bile žrtve saobraćajnih udesa, izazvanih prebrzom vožnjom neodgovornih hrvatskih vojnika, a ne žrtve ratnog zločina. Kao da je 200 hiljada Srba pobjeglo od svojih oslobodilaca, a ne od armije napaljenih osvetnika, koji su spalili 20 hiljada srpskih kuća, sve do svinjaca i kokošinjaca. Josipovićeva i Milanovićeva izjava da se mora pristupiti sudskom gonjenju onih koji su stvarno činili zločine zvuči licemjerno. Šta se čekalo punih sedamnaest godina? Skandalozno je kad dva vodeća čovjeka susjedne države, uz izdašnu pomoć i liberalnih i desničarskih medija, tvrde da Tuđman nije bio antisrpski raspoložen, iako Tuđmanovi javni istupi, tzv. brijunski transkripti i drugi dokumenti govore suprotno. Reći da je Tuđman bio naklonjen Srbima isto je što i reći da je Šešelj obožavao Hrvate.

Sve zaraćene strane oplakuju vlastite žrtve, a tuđe, u najboljem slučaju, tek deklarativno pominju. To važi za čitave narode, a ne samo za političke elite. Empatija i moral običnih ljudi su ravni nuli. Očevici ratnih zločina nad svojim komšijama i danas šute kao zaliveni, a neki od njih pružaju o tome informacije za novac. Albert Camus je smatrao da je istina važnija od domovine. Istina i pravda bile su za njega vrhovna životna načela. Smatrao je da je opravdan samo onaj patriotizam čiji je testament istinoljubivost i pravednost. “Ja suviše volim svoju zemlju da bih bio nacionalista. Htio bih voljeti svoju zemlju tako da istovremeno volim i pravdu. Poštujući pravdu, hoću da ona živi. Svaka vrsta ljubavi nije opravdanje. Čovjeku najteže pada kad vidi izopačavanje onog što voli… Stidio bih se kad bih dopustio da jedan francuski pisac bude neprijatelj ma i jednoj naciji. Mrzim samo krvnike”, pisao je Camus tokom okupacije Francuske, u pismima zamišljenom njemačkom prijatelju. Nije slučajno i slavni Albert Einstein propagirao slično geslo: “Dužni ste da uvijek kažete istinu, čak i kad država od vas zahtijeva suprotno.”

Ali, svijet više nema takvih ličnosti. Velike moralne autoritete naći ćete na evropskim grobljima. Intelektualci su se pokazali kao kvarna roba, a političari kao beskrupulozni, često korumpirani pragmatičari. Uvođenjem kategorije tzv. zaštite nacionalnih interesa i međunarodno pravo se potrudilo da neke istine, makar se radilo i o ratnim zločinima, ostanu u tami debelih željeznih sefova. Zahvaljujući uspješno obavljenoj trgovini sa Carlom del Ponte, Srbija je Međunarodnom sudu pravde uskratila relevantne dokumente i tako izbjegla rizik da bude proglašena saučesnikom u genocidu u Srebrenici. A istina i pravda? Zar u to još neko vjeruje?

oslobodjenje.ba

Autor 29.11.2012. u 10:03