Gojko Berić: Nenormalno je postalo normalno

Gojko Berić
Autor 8.8.2013. u 10:30

Gojko Berić: Nenormalno je postalo normalno

U ad hoc anketi povodom predstojećeg popisa stanovništva, koja je ovih dana objavljena u Dnevniku BHT, jedna građanka Sarajeva je rekla: “Zna se da će ovdje biti najviše Bošnjaka, tamo najviše Hrvata, a onamo najviše Srba. Ali to više nije važno…” Sudeći po izgledu, dotična dobro očuvana gospođa mogla bi za sobom imati četrdesetak godina životnog vijeka u socijalističkoj Jugoslaviji, pa je njena izjava zanimljiva i važna iz više razloga. Jer, štošta što je u toj bivšoj zemlji bilo itekako važno, poštovano i slavljeno, ne samo što na njenim nekadašnjim prostorima danas više nije nimalo važno već je kao potpuno nevažno – odbačeno, poniženo i popljuvano. Nije sve što je propalo bilo vrijedno pažnje, jer je komunistički sistem, ugasivši svjetlo zapadne demokratije, dohakao samom sebi. Ali, imali smo besplatno školovanje i besplatnu zdravstvenu zaštitu, privreda se polako prepuštala zakonima tržišta, pa je Jugoslavija, mjereno standardima Evropske unije, bila deset ili dvadeset godina ispred svih zemalja Istočnog bloka.

Imali smo i čuveni crveni pasoš, koji je bio na cijeni kao i švajcarski ili američki i pred kojim su se dizale rampe svih ideoloških barijera, a škola nas je poučavala starim idealima ravnopravnosti i socijalne pravde. O bratstvu-jedinstvu da i ne govorimo. Devedesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je, zajedno sa svojim političkim, ekonomskim, socijalnim, kulturnim i drugim tekovinama, nestala u krvi i pepelu. Njena centralna republika Bosna i Hercegovina bila je najveća žrtva tog historijskog loma. Izložena teritorijalnim pretenzijama Srbije i Hrvatske, ona je skupo platila svoj opstanak, koliko god njena dejtonska državotvornost bila arhitektonski nakaradna, a sadržajno još nakaradnija.

Sve što je u Bosni i Hercegovini prije trideset ili četrdeset godina bilo nezamislivo, to se dogodilo i nataložilo kao odvratna stvarnost. Nenormalno je postalo normalno. Nekada je u ovoj zemlji bilo jako važno to što je njeno stanovništvo triju vjera i nacija, i svih ostalih vjera i nacija, živjelo tako izmiješano da je njena demografska slika imala naziv “leopardova koža” i bila najpoznatija metafora Bosne. Tokom cijelog rata smo, odavde iz Sarajeva, tom metaforom objašnjavali svijetu autohtoni identitet vlastite domovine. Uzalud, jer je Evropa mirno gledala kako Karadžićeve horde i četnici iz Srbije, naoružani iz arsenala bivše JNA, nemilosrdno paraju tu “kožu”, pljačkajući, progoneći i ubijajući nesrpsko stanovništvo. Plan o povratku izbjeglica je propao, jer su tako htjele sve tri etničke i vjerske elite, a njihovo agresivno svođenje Sarajeva, Banjaluke, Mostara i Tuzle na identitet statističke većine označilo je kraj nekadašnje multietničnosti ove zemlje. Ono što je nekada bilo itekako važno danas je, kao što reče anketirana građanka Sarajeva, potpuno nevažno. Nevažna i neupotrebljiva postala je i metafora “leopardova koža”.

Da su politički pogledi svakog od tri naroda na uređenje zajedničke države takvi da prije vode razlazu nego integracijama, nikome ne treba objašnjavati. Veoma je teško oporaviti se mentalno od rata u kojem su prve komšije, nekadašnji školski drugovi, mladići iz istih kafića, radnici iz istih preduzeća… ubijali jedni druge. Pukla su mnoga prijateljstva, rastureni su mnogi brakovi, nestalo je povjerenja među komšijama različite nacionalnosti… Nakon što je u ratu bila prepuna apsurda, neobjašnjivih situacija, stvari za koje se čovjek pita da li su moguće, Bosna i Hercegovina danas preživljava agoniju zemlje bez jasnog identiteta. Reći ono što, na primjer, govori Mladen Ivanić, lider Partije demokratskog progresa (PDP), koji važi za “mekšeg” srpskog nacionalistu, ne predstavlja nikakav politički rizik: “Danas, u ambijentu tako velikog međunacionalnog nepovjerenja, priča o multietničnosti, bar što se tiče Srba i Hrvata, dijeli Bosnu umjesto da je spaja. Možda će tako nešto biti moguće za sto godina.” Ali, koliko god Ivanić pretendovao na tačnost svoje dijagnoze, njegova izjava zvuči cinično. Naime, ovaj obično staloženi političar, nesklon nacionalističkim provokacijama Dodikovog tipa, “zaboravlja” da ono što će, po njegovom mišljenju, u narednih sto godina biti nemoguće – da je to, ne tako davno, bila stvarnost Bosne i Hercegovine, i da su se onda zlikovci koji su nekažnjeno stvarali Republiku Srpsku potrudili da tu stvarnost učine nemogućom.

Svako je u tom historijskom lomu prešao svoj put, svako je platio svoju pojedinačnu, odnosno kolektivnu cijenu i danas je tu gdje jeste. Srbi su ostali bez “velike Srbije”, a Hrvati bez nikad prežaljene “Herceg-Bosne”, čijim utemeljiteljima, Gojku Šušku i Mati Bobanu, obilaze spomenike i drže mise zadušnice. Bošnjake je silom Mirovnog sporazuma zapalo proporcionalno najmanje teritorije, ali izgleda da ni njima nije tjeskobno. Svako je svoju teritoriju markirao davno pobodenim zastavicama i novoizgrađenim crkvama i džamijama. Podijeljeni su i ljudi, i nebo i zemlja, odvojeni su dječiji vrtići, škole, bolnice i sveučilišta, a u Mostaru čak i Pošta, vatrogasna služba, služba Hitne pomoći i smetljari! Biti “svoj na svome”, “na svojoj zemlji, u svojoj vjeri” opijum je koji je učinio svoje. Stare komšije više niko ne pominje, a prijateljstvo sa onim ko nije htio ili nije stigao uteći i biti “svoj na svome”, postalo je stvar privatnosti. Od klaustrofobije pate samo oni sve malobrojniji zanesenjaci, koji u glavi još drže virtualnu građansku tapiju na jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Nema se više šta dijeliti ni na nebu ni na zemlji, pa se priča o nekakvoj “konačnoj podjeli” doima kao besmislena. Možda će tako podijeljeni Srbi, Hrvati i Bošnjaci lakše živjeti i jedni druge podnositi, izgubljeni u različitim idejama i pogledima na svijet.

Oslobođenje

Gojko Berić
Autor 8.8.2013. u 10:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija