Gojko Berić: Od tamnice do tamnice

Povezani članci

• Otkrivam: Belgijanac u Sarajevu
• Ja ratujem sam
• CRKVA PROTIV DRŽAVE: NE ŠALJITE DJECU NA SEKSUALNI ODGOJ!
• Bleiburg na Udbini
• Velika poruka ljubavi i bratstva iz Mostara: Zastava SRBiH na ratnoj liniji razgraničenja
• Obustavljena istraga u slučaju Dobrovoljačka: General Divjak je ponovno slobodan čovjek

U knjizi “Završiti rat” Richard Holbrooke je napisao za Gavrila Principa da je rodonačelnik srpskog nacionalizma i da je njegov pucanj u Sarajevu “izazvao početak klizanja Evrope u dva svjetska rata i doveo do uspona i komunizma i fašizma”.

Piše: Gojko Berić

Strpati vjerovatno najsloženiji događaj nove istorije u rečenicu-dvije više je nego pretenciozno. Ali, takav je bio Holbrooke, diplomata sa zasluženim nadimkom Buldožer. Ko je bio Gavrilo Princip? Podmukli ubica ili anđeo slobode, terorista ili heroj spreman umrijeti za svoje mladalačke ideale? To pitanje će svako raspetljavati na svoj način, svako sa mješavinom činjenica, stereotipa i emocija. Baš kao i pitanje odgovornosti za Prvi svjetski rat. Nijedna država nije priznala odgovornost za taj veliki pokolj, niti je tražila oproštaj za to. Bilo je prije sto godina više različitih interesa i, kako ovih dana, na naučnom skupu u Zagrebu, reče Cristopher Clark, istoričar, profesor na Cambridgeu, “više centara moći u kojima su postojali paranoja i agresija”. Jedini čovjek koji je osjećao krivicu za posljedice Sarajevskog atentata bio je Čeh Leopold Lojka, vozač austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda. Lojka je svojevremeno optužio sebe za početak Prvog svjetskog rata, jer je, vraćajući se iz Vijećnice, skrenuo u “pogrešnu” ulicu. Česi su o tome snimili dokumentarni film pod naslovom “Vozač automobila smrti” i nedavno ga prikazali na TV.

Velikom ratu prethodio je Kongres velikih sila u Berlinu 1878. godine, koji je priznao Austro-Ugarskoj pravo da zaposjedne i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Oslabljena Turska prihvatila je ovu odluku, pošto se Austro-Ugarska tajnim ugovorom sa Portom obavezala da će okupacija biti privremena i da sultanov suverenitet ostaje na snazi. Međutim, trebalo je četiri mjeseca i skoro 200 hiljada vojnika da se slomi otpor bosanskih muslimana koji su se odupirali ulasku austrougarske vojske. Okupacija je potrajala punih trideset godina, sve do 1908. kad počinje austrougarska aneksija Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1910. godine, Habsburška monarhija se prostirala na teritoriji dvanaest puta većoj od današnje Bosne i Hercegovine i imala je 52 miliona stanovnika – Austrijanaca i Mađara, Čeha i Slovaka, Poljaka i Ukrajinaca, Hrvata, Srba i muslimana, Slovenaca, Rumuna, Italijana, Jevreja i drugih. Bio je to pravi konglomerat naroda, jezika i kultura.

U socijalističkoj Jugoslaviji smo učili da je Austro-Ugarska bila tamnica naroda. Ova sintagma je upotrebljavana i u tadašnjim ideološkim opisima Kraljevine Jugoslavije. Kad je riječ o položaju Bosne i Hercegovine u Habsburškoj monarhiji, okupacija je okupacija, tuđa uprava je tuđa uprava, i tu nema bogzna šta da se kaže. Što se toga tiče, stav akademika Muhameda Filipovića je izričit:

“Nema sumnje da je austrougarska vladavina u Bosni i Hercegovini bila antibosanska, antibošnjačka i prokatolička”. Ali, tuđa uprava ima i svoje naličje. Osvojivši Balkan, Osmanlije su sa sobom donijele i instalirale svoju superiornu civilizaciju, koja je ostala trajna vrijednost ovih prostora, jedan od dragulja njihovih različitosti. Tokom četrdeset godina što okupacije, što aneksije Austrija je zatečenu osmanlijsku civilizaciju unaprijedila i osavremenila u evropskom duhu. Sarajevom je prošle subote kružio njegov prvi tramvaj na električni pogon, koji je pušten u promet davne 1895. godine. Njegova pojava na ulicama današnjeg Sarajeva asocirala je na bolju stranu austrougarske vladavine, kad je, kako je ostalo zapisano, uveden red i mir, kad se znao i poštovao zakon, kad su počeli veliki radovi, otvorene bolnice i duhanske stanice, pazari i pijace, kad su u Bosnu došle prve moderne zanatlije. “Počeli su veliki radovi, pravljeni su putevi i organizovan prvi putnički i poštanski saobraćaj. Izgrađena je i željeznička pruga s kraja na kraj zemlje. Svako ko je htio da radi mogao je da zaradi. Djeca su pošla u školu…”.

Koristeći sintagmu “tamnica naroda” sa primjetnom dozom ironije, prof. dr. Jusuf Mulić piše u “Oslobođenju” od 6. jula 2013. godine:

“Austro-Ugarska je za 38 godina preporodila Bosnu i Hercegovinu i ostavila neizbrisive tragove svoga postojanja. Bilo je to zlatno doba njene historije… A što se Monarhije kao Tamnice naroda tiče, kamo puste sreće da su Bošnjaci u njoj ostali… Da smo ostali u toj Tamnici naroda, danas bismo bili u Evropskoj uniji s ostalim civiliziranim narodima Evrope, a ne u tunelu bez izlaza”. Ipak, najprovokativniji prilog ovoj temi dao je crnogorski pisac Andrej Nikolaidis: “U društvu dragih prijatelja, šetam nedavno bečkim Stephansplatzom. Ko vidi, i otud može vidjeti, borba Južnih Slavena za slobodu od takozvane tamnice naroda, bila je zapravo borba za slobodu od zakona, civilizacije i kulture. Moje iskrene čestitke, dragi preci i dragi potomci, tu smo slobodu osvojili i do danas nam je niko nije oduzeo”. Ima li ovo možda kakve veze sa paranoičnim odijumom naših političkih garnitura prema Evropskoj uniji?

Ali, postoji u postjugoslovenskom javnom diskursu još jedna “tamnica naroda”, kako potonulu veliku Jugoslaviju nazivaju radikalni desničari svih nacija i vjera. Ta zemlja je bila nešto najbolje što su njeni narodi uspjeli stvoriti, pa ako je i morala nestati, nije morala nestati na tako surov način. Sistem je bio totalitaran, sa zmijom nacionalizma u njedrima, ali živjeli smo u miru. Titov socijalizam bio je simbioza bratstva-jedinstva i radničkog samoupravljanja. Narodi bivše Jugoslavije danas žive u svojim šovinističkim državicama, stvorenim u ime slobode i demokratije. A sve su, manje ili više, na rubu propasti. Valjda nas mediji zato svakog 4. maja podsjećaju da je tog dana 1980. umro Josip Broz Tito i da je tih dana cijela Jugoslavija plakala. Mnogi od onih koji su tada plakali, danas se kunu da nisu plakali. Ljudi su takvi. Kvarna roba, poput srdele na pjaci u ljetno podne. Uglavnom, probali smo sve, ali, izgleda, nije išlo, pa prema pomenutim teorijama ispada da su ovdašnji narodi stoljeća proveli u različitim tamnicama, iz kojih nikako da izađu.

oslobodjenje.ba