Gojko Berić: Rusija usred Bosne

Gojko Berić
Autor 28.3.2013. u 11:31

Prosvjetiteljska kultura na Balkanu nikada nije uzela ozbiljnijeg maha, što se najbolje vidi po tome kako danas žive naši ratom poseljačeni gradovi.

Vjerovati da pisanjem kolumni možeš nešto promijeniti u svojoj ulici ili čak u vlastitoj zemlji, potpuno je besmisleno. Te zablude se odrekao i jedan Miroslav Krleža i to dok je kao pisac bio u naponu snage. Ali se nije odrekao pisanja. Sve ono protiv čega se Krleža borio perom cijelog života – primitivizam, šovinizam i kleronacionalizam – prisutno je na ovim prostorima i dan-danas. Upravo zato se ovom velikom piscu treba ponovo vraćati. Ovih dana sam ponovo pročitao knjigu njegovih putopisnih eseja “Izlet u Rusiju”, koje je Krleža pisao ekavski. Knjiga je objavljena u izdanju zagrebačke Narodne knjižnice 1926. godine, dvije godine nakon Krležinog povratka iz Sovjetskog Saveza. Njeni stari, požutjeli listovi, ispisani sitnim slovima, još se drže o nitima tankog konca.

Opisujući dojmove iz Moskve, Krleža na jednom mjestu kaže: “Jedno je u Rusiji stalno: vreme nije novac. Sve je tu indiferentno spram pojma vreme. Vi telefonirate nekome u utorak, a njega nema prem ste ugovorili utorak kao dan sastanka.

– Dođite u petak, odgovaraju vam leno. U petak ste došli, a njega opet nema.
– Dođite u utorak!
– Pa ja sam bio u utorak!
– A što vam mi možemo? Nema ga! Pozvonite posle!
Vi zvonite nedelju dana posle, a njega nema.
– Otputovao je!
– Na dopustu je.
– Bolestan je. Pozvonite sjutra!

Vi zvonite sjutra: Ničevo!

A tek slučajno sastajete se s tim čovekom na ulici nekoliko nedjelja kasnije i on se silno žuri na jedan sastanak, ali on pušta taj sastanak i ostaje s vama čitavu noć do jutra i čitav sledeći dan do večera, a trideset ga ljudi ganja isto tako kao što ste ga i vi gonili u toj i toj stvari.”

Ako danas u Evropi postoji zemlja u kojoj je, u svim sferama života, odnos prema vremenu sličan onom kakav je vladao u Rusiji prije sto godina, u kojoj, dakle, “vrijeme nije novac”, onda je to Bosna i Hercegovina. Prosvjetiteljska kultura na Balkanu nikada nije uzela ozbiljnijeg maha, što se najbolje vidi po tome kako danas žive naši ratom poseljačeni gradovi. Nema fabrika, nema velikih gradilišta, nema posla. Na sve strane siromaštvo, nasilje, tromost i rezignacija. Vozovi historije prolaze pored nas bez zaustavljanja, a da ih naše političke elite i ne primjećuju. Neshvatljiva je njihova pijana razmetljivost u trošenju vremena, kao da žive u 19. a ne u 21. stoljeću. Zahvaljujući njima, zemlja je stekla reputaciju “crne rupe” Evrope, a pritom ostaju nekažnjeni. Naprotiv, naši parlamentarci su najbolje plaćeni u regionu, valjda zato što uspješno, služeći se svim mogućim trikovima, blokiraju tranzicijske reforme. Jasno je da to čine iz osvjedočenih oligarhijskih interesa, ali često i iz pukog inata, kao načina vođenja etnički sukobljenih politika. Evo jednog od najbizarnijih primjera takve politike: kosovski Albanci mogu ući u Srbiju sa svojim kosovskim pasošem, ali ne mogu u BiH, jer Milorad Dodik želi biti veći Srbin od Tomislava Nikolića i Ivice Dačića.

Rat je završen prije više od sedamnaest godina, ali u glavama naših lidera vrijeme kao da je stalo. Iza “pobjedničkog” mandata Zlatka Lagumdžije ostaće četiri prokockane godine. A i one prethodne su, u režiji raznih koalicija, otekle niz Miljacku, pa je danas BiH zemlja sa najviše “nerješivih” političkih rebusa u Evropi. Nisu ti rebusi nerješivi sami po sebi, već ih takvima čine politički lideri. Implementacija sudske presude Sejdić – Finci, popis državne imovine i stanovništva, uvođenje jedinstvenog matičnog broja za sve građane, donošenje zakona o oduzimanju nelegalno stečene imovine – zar su to stvari koje mogu riješiti samo političari sa kvocijentom inteligencije koji je približan onom Einsteinovom? Ali, umjesto preciznih i relativno brzih dogovora vladajućih stranaka, imamo višegodišnji turnir zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Ironija je u tome što većina pomenutih i sličnih pitanja, kao što je, recimo, pitanje državne imovine, građanima jedva da išta znače.

Međunarodnoj zajednici, društvu bez utvrđenog identiteta, konačno je postalo jasno da ovoj zemlji i njenim liderima nije baš stalo do ulaska u EU, jer tome prethode gigantske, teške i bolne promjene, na koje je ovdje malo ko spreman. Zapad je učinio mnogo, ali nije mogao ni htio da učini sve, na čemu je bošnjačka politika insistirala svih ovih godina. Amerika, koja nam je bila najnaklonjenija, diskretno se povlači iz bosanske močvare, dok Francuska više ne pokazuje nikakvo ozbiljnije interesovanje za zbivanja u BiH. Nakon višegodišnjeg komuniciranja u bijelim rukavicama, međunarodni faktori u posljednje vrijeme podižu ton u ophođenju sa ovdašnjim političarima. Ovog utorka, Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC) poručio im je da moraju prestati očekivati od međunarodne zajednice da radi njihov posao.

Da zemlja živi u šizofrenom političkom stanju, dokaz je i izjava gospođe Marieluise Beck, zastupnice njemačkog Bundestaga, koja je tog istog dana u Sarajevu izjavila kako je “svakome ko izvana posmatra situaciju u BiH, potrebna visoka inteligencija”. Ovo zvuči pomalo ironično. Za razliku od nje, slovenački diplomata Jelko Kacin, izvjestitelj Evropskog parlamenta za Balkan, više je nego direktan: “Neka BiH dokaže da nije mentalno zaostala. Nije zadatak EU da svakog jutra budi njene građane. Oni se moraju buditi sami, a s njima i njihovi političari. Sreću ili nesreću morate skuhati sami i pojesti je.” Budilnici su zvonili i dosad, ali nas, nažalost, nisu uspjeli probuditi.

Oslobođenje

Tagovi:
Gojko Berić
Autor 28.3.2013. u 11:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija