Goran Pandža: Pogledajte ‘Kinofil’, sve će vam biti jasno …

Goran Pandža
Autor 24.12.2011. u 10:44

Goran Pandža: Pogledajte ‘Kinofil’, sve će vam biti jasno …

Psi lutalice rastrgali automobil – Starica slomila kuk bježeći od pasa lutalica – Na ulicama Bara osviću leševi životinja, otrovano 150 pasa – Na Ilidži petardom psu raznijeli njušku – Psi lutalice povrijedili do sada 900 ljudi – Građane općine Novo Sarajevo najviše brinu psi  …

Ovo su samo neki od medijskih naslova koje Google “izbaci” za pojam “psi lutalice u Sarajevu” iz nekoliko posljednjih mjeseci. Dati problem je u Sarajevu narastao do razmjera, da konstantno puni crne hronike – što zbog povrijeđenih ljudi, ili čak uništene imovine – što zbog masakriranih i otrovanih pasa.

Konkretno, otkako je u naselju gdje živim, prije pola godine izgrađen lijepi, prostrani park, isti je postao okupljalište čopora kojeg je, na osnovu brojnosti, prikladnije nazvati stadom, ili krdom. Sve do prvih jesenjih kiša, minusa i snijega, psi i ljudi su relativno mirno koegzistirali. Od tada, očajni da se domognu hrane, izgladnjeli psi postaju agresivniji, pa su lavež i uzvici napadnutih prolaznika skoro standardni noćni eho, na koji se malo ko više i obazire.

Tako sam, prvenstveno kao građanin Sarajeva kojem se učinilo nevjerovatnim da se po tom pitanju ništa ne riješava, nazvao komunalno preduzeće “Rad”, pod čijom nadležnošću je lokalna kafilerija. Nisam ni približno imao predstavu o tome, koliko je problem stvarno opsežan i koliko se dotiče svakog segmenta društva.

– E moj Pandža…Nazovi ove iz udruženja SOS za zaštitu životinja, pa neka ti oni kažu zašto se po tom pitanju ništa ne riješava – reče gospodin iz “Rada”.

Ne rade ništa po tom pitanju i u dogledno vrijeme, neće ništa ni raditi, dodaje.

 

Kinofil

Iz U.G. SOS je na telefonski poziv odgovorio osnivač udruženja, Velimir Ivanišević, poznatiji i kao Velja Pas. Šintori, kaže Velja, prema Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja u BiH iz 2009. godine, za čije donošenje je i sam urgirao, nemaju ovlaštenja da love pse kao ranije. To što su me iz “Rada” uputili njemu kao zaštitaru, kojeg uopšte nema u zakonu, umjesto službenim veterinarima, okarakterisao je kao klasično izbjegavanje zakonske odgovornosti, jer su prema Članu 27. istog zakona, veterinari dužni napuštenim i izgubljenim životinjama pružiti smještaj i njegu. Iza kulisa se odvija pravi mali rat aktivista za zaštitu životinja, zlonamjernih građana, šintora, službenih veterinara i gradskih vlasti, koji povremeno iz verbalnih prijetnji, preraste i u fizičke sukobe.

„Pogledaj ‘Kinofil’ i sve će ti biti jasno“, rekao je na kraju. Našli smo se, preuzeo sam DVD i pogledao.

‘Kinofil’ je dugometražni dokumentarni i nakon što sam odgledao mogu reći, sjajni film Damira Janečeka, o problemu pasa lutalica u Sarajevu.

Ali više od toga, ‘Kinofil’ je film o ovom gradu, državi i ljudima uopšte, kakvi stvarno jesmo. O tome, kako su bivše gradske vlasti na čelu sa gradonačelnikom Hamamdžićem, ostale slijepe za ovaj problem, ne dozvolivši izgradnju azila za pse i pored činjenice da je pribavljena pravosnažna urbanistička saglasnost i od sponzora obezbijeđena inicijalna novčana sredstva za početak gradnje u fazama, a cijeli projekat Grad ne bi koštao ništa.

O tome, kako grupa entuzijasta prodaje vlastitu imovinu radi finansiranja odgovarajućih projekata, suočavajući se u radu sa prijetnjama smrću i fizičkim nasrtajima.

O tome, kako Velja, koji je cijeli rat proveo u opkoljenom Sarajevu, zbog svojih aktivnosti biva nazivan četnikom i izložen mobingu, tako što mu komšije, povodom raznih izmišljenih razloga, dozivaju policiju svaki put kada kroči u sopstveni stan, zbog čega je njegova žena, gospođa Silva, na tri godine odselila u Opatiju. A sam Velja, da bi se riješio problema, stan prodaje ispod cijene i živi u kancelariji udruženja.

U konačnici, ‘Kinofil’ je film o tužnoj činjenici da su ljudi, koji su toliko propatili u ratu, sposobni činiti strašno zlo drugim živim bićima, ili jednostavno nemaju empatiju za njihovo stradanje.

 Azil za pse

U spomenutom Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja BiH piše da je svaka jedinica lokalne samouprave (opština, grad, kanton, entitet) dužna u roku od godinu dana nakon stupanja zakona na snagu, osnovati adekvatna skloništa za životinje. Više opština može imati zajednički objekat, što bi u slučaju opština u kantonu Sarajevo, trebao biti azil za pse u Rakovici, opštini Ilidža.

Zakon je na snagu stupio u februaru 2009. godine, a skoro tri godine poslije, Sarajevo još uvijek nema odgovarajući azil za pse.

Zašto je tako i koja su moguća rješenja, pitao sam državnu veterinarsku inspektoricu za kontrolu dobrobiti životinja, Ingu Dujmović:

„Rješenje rastućeg problema pasa lutalica u Sarajevu se jedino može izvršiti adekvatnom kontrolom, evidencijom, sterilizacijom, kastracijom životinja i njihovim udomljavanjem, a za sve to, je potreban odgovarajući objekat, odnosno azil za pse, kroz koji će životinje proći i na kraju se izvesti, po mogućnosti i udomiti. Jer suština azila nije da životinje u njemu provedu svoj životni vijek, već da se nakon tretmana, iz njega izvode na slobodu i udomljavaju. Na inicijativu načelnika Opštine Novi Grad, Damira Hadžića, gradske i kantonalne vlasti su dogovorile izgradnju azila za pse u Rakovici. Međutim, opštinske vlasti već duže vrijeme, iz samo njima poznatog razloga, blokiraju izgradnju ovog projekta, tako što ne izdaju potrebnu urbanističku i građevinsku dozvolu.“ – kaže gospođa Dujmović.

 

Birokratske zavrzlame Opštine Ilidža

Sljedeća instanca je logično bila Opština Ilidža, odakle, na pitanje zbog čega još uvijek nije izdata urbanistička dozvola, stiže dopis u kojem, između ostalog, stoji:

„Istina, da je  u cilju prevazilaženja problema Općina Ilidža potpisala Sporazum o realizaciji projekta “Izgradnja skloništa za nezbrinute životinje-azila za životinje” sa JU Terapijska zajednica Kantona Sarajevo “Kampus”, Ministarstvom privrede KS, Gradom  Sarajevo, kao i osam općina KS. …

… Na osnovu mišljenja Zavoda konstatovano je da nisu ispunjeni svi uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti. …

… Kako se radi o zemljištu  koje se nalazi u zoni namjene „šumsko zemljište“, Općina Ilidža se obratila Ministarstvu  privrede (dopis broj 04sl/11) da shodno zakonskoj proceduri, a kao jedan  od potpisnika Sporazuma,  s obzirom na namjenu zemljišta,  izdaju saglasnost. …

… Općina Ilidža je saglasna da Terapijska zajednica izgradi azil za pse, da im pomogne u proceduri dobijanja  potrebene dokumentacije, ali za Općinu Ilidža Terapijska zajednica  je  podnosilac zahtjeva za izdavanje potrebnih dozvola kao i svi drugi. S obzirom na težinu problema i složenosti zakonskih propisa, Općina Ilidža pristupila je pronalaženju neke druge lokacije gdje bi se izgradio azil i sklonili psi lutalice (adekvatno ih zbrinuli )   i zaštitili građani.“

Ukratko: na lokaciji koja je predviđena za izgradnju azila se ne može graditi zato što je zemljište šumsko i kao takvo nije predviđeno za izgradnju, a Opština Ilidža „na svoju ruku“ traži novu lokaciju.

Voditelj projekta ispred Kampusa, Kenan Vehabović, je na sljedeći način prokomentarisao pristigli dopis:

„Vidite, taj isti dopis cirkuliše već mjesecima jer ga oni šalju svakome ko upita za izgradnju azila. Ne postoji zakonska prepreka da se zemljište prevede iz šumskog u građevinsko. Tu se ukupno nalaze dva žbuna i nema nikakve šume, ali nekome očito ne odgovara da se ovaj projekat na datoj lokaciji izgradi. Opština Ilidža navodno namjerava izgraditi svoj azil, na nekom drugom mjestu, ali je na projektnu dokumentaciju ovoga projekta već utrošeno 85 000 KM novca poreskih obveznika kantona Sarajevo, što bi značilo da je taj novac bačen u vjetar, ukoliko se objekat ne izgradi. Ovakvim izjavama se načelnik Ilidže doslovno igra sa stanovnicima kantona. Sve upućuje na to, da oni uopšte nemaju namjeru izgradnje objekta, već jednostavno čekaju da se slučaj slegne i zaboravi.“ – tvrdi gospodin Vehabović.
 

Epilog

Velja ovih dana pakuje stvari i seli iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine (U.G. SOS je svoje aktivnosti prilagodio novonastalom stanju), a zbog maltretiranja sa ljudima koji su mu dozivali policiju čim kroči u stan, prodao ga je ispod cijene. Iako bi mnogi na njegovom mjestu zaigrali na kartu nacionalne i ine diskriminacije, te tako vjerovatno stekli povlastice i olakšanja, ili barem medijsku bitku, Velja nije tog kova.

„Ako sam uspio sve ove godine ploviti izvan te priče, ne želim sada u nju upadati“, kaže mi u neobaveznom razgovoru. Bitno mu je da se napokon pokrene sa mrtve tačke ono u šta je uložio toliko rada i truda, a on će se „već nekako snaći“.

Bitno je međutim i da se zna, kako se i ovo dešava u Sarajevu. Kao što sam već rekao – priča o psima lutalicama u Sarajevu je priča o stanovnicima ovoga grada.

Ako već ne zbog dobrobiti životinja i suosjećanja za njihove patnje, gradske vlasti moraju pod hitno riješiti ovaj problem barem za dobrobit stanovnika. Sve je veći broj pasa, naročito vrsnih pasmina na ulicama, koje nesavjesni građani puštaju na slobodu kada im dosade. Psi rade ono što jedino mogu – bore se za goli život. Nastradaju li u toj borbi ljudi, isključivu krivnju trebamo tražiti, nigdje drugo, već u ljudima.

Gradonačelnik Behmen i kantonalni Premijer Musić, bi barem od prethodne vlasti, trebali znati kako se brzo postaje “Tajo” kada problem kulminira. A potrebno je samo malo volje da se to ne dogodi, jer sredstva su već osigurali.

Naposljetku, ukoliko se vi, poštovani čitatelji, i nakon pročitanog pitate u čemu je problem, ili smatrate da vas se ovo ne tiče…Pogledajte ‘Kinofil’! Sve će vam biti jasno.

Goran Pandža
Autor 24.12.2011. u 10:44

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija