Goran Sarić: (A)socijalna mreža

Povezani članci

• Zvuci Bosne u Crnoj Gori
• Heni Erceg: Desni marš
• O`boy, o`boy, za narod svoj!
• Poruka civilizirane Hrvatske: Dario Kordić je monstruozni ubojica, a ne heroj!
• Štepinčevo
• Čekajući Dodoa

Vijest o onome što se prošle sedmice desilo u Harenu, malom mjestu na sjeveru Holandije, obišla je cijeli svijet. Šesnaestogodišnja djevojčica putem facebooka pozvala društvo na rođendan i zaboravila da klikne na kvadratić: “samo za prijatelje”. Ništa naročito. Takvo što se barem jednom desilo svakome od nas,  zar ne?

   Pak nije, barem ne ovako. Jer, djevojčica je – vjerovatno u šali? – prijatelje pozvala na “Projekt X” slavlje. A kad se to obznani javno, putem (a)socijalnih mreža – to je onda već sasvim druga priča. Tada nerijetko uslijedi pravi haos. O čemu se, zapravo, radi?

   “Projekt X” je ovogodišnji američki film režisera Nima Nourizadeha koji govori o tri maturanta koji žele izaći iz anonimnosti tako što će napraviti veliku, nezaboravnu feštu. Vijest o tome se putem internet, sms-a, twitera, širi plamenom brzinom. I slavljenici  na njoj docnije doista sve oko sebe pretvaraju u plamen. Prah i pepeo. Bilo je i mrtvih.

  “Projekt X” ubrzo postaje simbol nezadovoljstva i obijesti mladih ljudi, napose pubertetlija, ali i znak silne učinkovitosti novih medija, njihovog golemog uticaja na društvo.

   U nekim zapadnim zemljama već su održana takva “slavlja”, sa katastrofalnim posljedicama. U anmeričkom gradu Hjustonu je, tako,  pala i prva žrtva ludih (ne samo) pubertetskih “bestijarija”.

Tako se i ovdje, nes(p)retnom greškom mlade slavljenice, vijest o  x-fešti proaširila munjevitom brzinom. Dolazak u gradić od dvadesetak hiljada duša najavilo je dvadeset i pet hilada mladih “bekrija”, željnih piva, plesa, marisdanja I razaranja.

   Lokalne vlasti su se, naravski, nasmrt prepale ovog potonjeg. Gradonačelnik i policija, radio, televizija i internet – svi su razglasili da nema nikakve fešte. Kad su vidjeli broj najavljenih dolazaka, djevojčicu i njene roditelje sklonili su na nepoznatu lokaciju. Još jednom naglasili da, što bi rekao Kićo Slavonac, “vjenčanja neće biti”. Ipak, na objavu jednog  poznatog DJ-a da će doći u Haren, javilo se ni manje ni više nego 11 000 “tviterara”.

   Policija je preduzela i dodatne mjere predostrožnosti: uklonila table sa nazivima ulica i mnoge saobraćajne znake – omiljenu metu vandala i huligana; “hermetički” zatvorila ulicu u kojoj živi mlada slavljenica; obišla srednje škole kako bi ubijedila učenike da ne dolaze na (nepostojeće) slavlje; na području oko željezničke stanice uvela zabranu točenja i konzumiranja alkohola.

   Sve to – džaba.

   Jer, u četvrtak naveče, 20. septembra, noć pred zakazano okupljanje je više od 25 000 mladih najavilo dolazak u Haren.

   Došli, vidjeli, i razorili sve što su stigli. U vatri i haosu nestali bicikli i automobili, razbijena mnoga vrata i prozori, iz tla iščupane klupe i ono malo preostalih saobraćajnih znakova i putokaza … Provaljene su lokalne prodavaonica i supermarketi, rulja je bez ikakvog skrivanja nosila sve što se može ponijeti. Na koncu je, sve skupa, izbrojano tridesetak lakše i teže povrijeđenih.

   Iako se policija, kako sama kaže, “spremala na najgore”, ovakvo nešto, vele, “nisu očekivali”.

   E, stani! Kako se, pobogu, možeš “spremiti an najgore”, a “ne čekivati” ovakvu provalu vandalizma? Pa valjda si upravo iz straha od takvog nečega i učinio sve da spriječiš najavljeno “slavlje”?! Osim toga, zar nisi znao za primjere ovakvih “rođendana pakla” iz Amerike, Francuske, Njemačke…?

   Mještani, te večeri skriveni po svojim kućama, policiji najviše zamjeraju dvije stvari. Pod jedan, zašto ih nije bilo više na željezničkoj stanici, zašto mlade izgrednike nisu odmah tamo spengali u “crne marice”? Umjesto toga tamo je u vrijeme najvećeg priliva mladog, kako se izrazio gradonačelnik Harena: “smeća”, bilo slovom i brojem: 3 (tri) policajca!

   I drugo, lokalni su policajci uglavnom ostali u kancelarijama, prepuštajući specijalcima suprotstavljanje sa izuzetno agresivnim huliganima.

   Opet se, znači, reagovalo mlako, prekasno, totalno neodgovarajuće broju i silini protivnika. Dosad je uhapšeno svega četrdesetak izgrednika.

I sad, naravno, nastupa ono poznato “vađenje”.

   Te “bilo je teško procijeniti situaciju”, te ”radi se o potpuno novom fenomenu”, te ovo, te ono. Po starom, oprobanom receptu, osnovana je komisija koja će “temeljito istražiti slučaj”.

   Znamo čemu to vodi. Između ostalih, i iz “slučaja Srebrenica”.  Tadašnja parlamentarna anketa je, nakon svih sjednica i saslušanja, mora spiskane i žučnih diskusija, zaključila, grubo rečeno: “svi su krivi, i niko nije kriv”. Pa su čak docnije holandskim vojnicima  dodijeljena i odličja za hrabrost!

   Eto, zato ne očekujem mnogo ni od ove “X-projekt” komisije.

   Nego, ima mnogo drugih, važnijih pitanja: šta to toliki broj mladih u relativno stabilnoj, dobrostojećoj Holandiji, zemlji sa (još uvijek) solidnom socijalnom zaštitom i najmanjom stopom nezaposlenosti u Evropi, tjera na ovakve ekscese? Kako ubuduće preduprijediti ovakve masovne izljeve nekontrolisanog bijesa? Je li možda izlaz u pomnom praćenju svega što se dešava na webu? Preventivnom skidanju opasnih stranica sa Mreže? Njihovom cenzurisanju? (A šta ćemo onda sa proklamovanom slobodom medija?)

   Pitanja tim urgentnija što se na webu odmah poslije nereda u Haremu pojavilo još nekoliko sličnih poziva na rođendanska “slavlja” širom Holandije.

   No, to su već teme za neku drugu, mnogo ozbiljniju priču. Za nju, bojim se, ne bi bilo dovoljno ni deset, i to stvarno efikasnih,  komisija.

  A priču o Harenu i (zlo)upotrebi socijalnih medija sad-zasad završimo ovako: daj djeci “šejtana” u ruke, pa se ne brini: biće ”slavlja” i belaja koliko voliš!