Goran Sarić: Bosna, zemlja razbijenih ogledala

Autor 1.4.2012. u 17:27

Goran Sarić: Bosna, zemlja razbijenih ogledala

Kad su došli na ideju da u nekoliko holandskih bioskopa prigodnim programom predstave film Anđeline Džoli U zemlji krvi i meda, Goga i Elmir iz firme Proef de Balkan (Osjeti Balkan) imali su samo dobru volju, kulinarsko umijeće i nešto poznanstava u našim umjetničkim krugovima. Elmir, koji već nekoliko godina volonterski radi kao kino-operater u jednom manjem filmhuisu, kinu art-filma, me entuzijazmom podsjeća na kinooperatera iz sjajnog filma Đuzepe Tornatorea Cinema paradiso. Odmah je prionuo na posao i za tili čas sa suprugom sastavio bogat, raznovsrtan program koji bi sa ovim filmom trebao biti prikazan u još nekoliko dvorana širom Zemlje Lala i Kanala.

   Uz film, koji je zapravo samo osnova za razmišljanje o nekoj budućoj Bosni i Hercegovini, tu će biti i poezije, muzike, debate, te svakovrsnih slastica. Hrana za dušu i tijelo.

    Odmah su pronađeni i umjetnici koji su bili spremni da učestvuju u programu art-kina Focus u Arnhemu: duo gitara The old bridge, mlada Holanđanka Laura Boerhout, koja je u Sarajevu radila jedan opsežan socioantropološki projekat, te pisac ovih redaka koji je trebao pročitati nekoliko pjesama iz davne zbirke antiratne poezije Naprijed u kameno doba. Nakon koncerta, pezije i projekcije s jedne strane “na neviđeno” osporavanog, a s druge strane na sva usta hvaljenog rediteljskog prvijenca Anđeline Džoli, planirana je debata o budućnosti mladih ljudi u bivšoj nam domovini.

 

   Termin malo nezgodan: subota, rano popodne. Vrijeme rezervisano za šoping, nabavku namirnica ili šetnju gradom. Zato, a i dobro poznavajući navade naših ljudi, koji će se radije “isprsiti” sa stotinjak eura za kafanskim stolom nego dati desetak eura za knjigu – o kinu da i ne govorimo! – moram reći da nisam bio veliki optimista što se tiče posjete. Osim toga, naša zemlja već dugo nije u fokusu svjetskih medija, čija se “cirkuska šatra” stalno seli s kraja na kraj svijeta: Irak, Avganistan, Libija, Grčka, Tuluz i druge neuralgične tačke svijeta izranjavanog krizama.

   Doduše, film U zemlji krvi i meda jeste digao dosta prašine, ali poglavito kod nas. Ovdašnje recenzije se kreću od umjereno do izrazito negativnih. Prijatelj iz Konjica mi je nedavno pisao da je već nakon dvadesetak minuta izašao sa projekcije. Film je, po njemu, “nepodnošljivo brutalan”.

   Nema veze. Kad su nastupi u pitanju, ja se ionako uvijek spremim za lošiju varijantu. Zar nije bilo prekrasnih čitanja, sjajne muzike i odličnih filmova za samo 5-6 gledalaca?!

   No, uskoro se pokazuje da su moje slutnje, srećom, bile neutemeljene. Pola sata prije početka programa, u foajeu, blizu šanka, supe i slastica Osjeti Balkan, vidi se da nećemo biti usamljeni. Ljudi dolaze, skidaju kapute, smjesta kreću ka klopi i izloženim knjigama…

   I sam odlazim – kud će suza nego u oko! – prema baru, i naručujem La chouffe, izvrsno belgijsko tamno pivo s nešto većim postotkom maligana. Treba se opustiti. Uvijek sam imao tremu pred nastup. Srećom, Laura će moje stihove čitati na holandskom, a ona jedna jedina pjesma što ju znam napamet savršeno se uklapa u antiratni karakter programa.

   I doista, poslije domaćinovog kratkog uvoda, čitanje ide lijepo, glatko. Muk, pa aplauz, nakon čega gđica Boerhout uvjerljivo i nadahnuto govori još jednu antiratnu pjesmu. Učini mi se da je osjetila očaj i beznađe kojim sam je prije dvadesetak godina “iskašljao” iz sebe, u razrušenom i poharanom Konjicu.

   Mišo i Sandi, Mostarci, prijatelji iz The old bridge, takođe biraju repertoar koji savršeno paše ideji i atmosferi projekta: uglavnom tužne, spore a prelijepe sevdalinke, kao i uvijek “obojene” posebnim “bojama” majstora solo gitare Milića Petrovića. No, meni se posebno dopadaju prva, koju je napisao i uglazbio sam Petrović, i posljednja pjesma, upečatljiva verzija čuvene pjesme “Boulevard of broken dreams”.

   I onda, film. Kao što se često desi da vas razočara neki veoma razvikan, višestruko nagrađivani film, tako me, što projekcija odmiče, film sve više “hvata” . Niti je, po meni, toliko brutalan, niti toliko cno-bijel, kako tvrde Dodikovi mediji. Glumačka postava odlična, scenario solidan, efekti dosta uvjerljivi. Dakako, dalo bi mu se štošta prigovoriti. Nije to Prije kiše, a niti Ničija zemlja, ali je, po meni, sasvim solidan uradak. Pogotovo za prvi film, još više za nekog ko je ratnu Bosnu i Hercegovinu gledao samo sa ekrana, preko CNN-a.

   A što se tiče prećutne zabrane prikazivanja u RS, ona me podsjeća na nekog ko, nezadovoljan sopstvenim odrazom,razbija ogledalo! Jer, naravno da su i drugi činili zločine, ali se dobro zna  ko je, i kako počeo s etničkim čišćenjima, logorima, silovanjima… U tom smislu, pojedine scene iz filma čak i nisu toliko brutalne. Nagledao sam se ja i gorih, i to u dokumentarnim emisijama!

   Naravno, glupi su mi i neosnovani i prigovori Žena Srebrenice o “neprihvatljivoj” ljubavi žrtve i srpskog oficira. Ta filmska ljubav potiče još od prije rata, i ona je u filmu sasvim uvjerljivo obrađena, sa svim usponima i padovima!

 

   Poslije projekcije pogledom “šaram” po sali. Nedostaje mi nekoliko dragih, poznatih lica koja su znala za ovo, a evo ih nema. Neki nisu čak ni nazvali da kažu da neće doći, buni se pjesnička sujeta. Ali neka, njima treba da bude krivo što su ovo propustili. “Mogu sami znat’“, što kaže moj najmlađi sin.

   U docnijem živom razgovoru s publikom, slažemo se da su napadi na film sasvim neosnovani. Ukazujemo na dugu istoriju zajedničkog života u Bosni i Hercegovini koji, uza sve uspone i padove, bilježi i duge periode skladnog i mirnog suživota, o čemu svjedoče različite bogomolje u gotovo svim našim gradovima i kasabama. Podcrtavamo značaj individualnih koraka, rada sa djecom, malih, naoko beznačajnih projekata u lokalnim sredinama … Govoreći o našim, većinom monoetničkim selima, gdje je strah od drugog i drugačijeg najveći, ja podsjećam na ovdašnjeg šovinistu Gerta Vildesa. Zar i on nema najviše pristalica na jugu Holandije, gdje živi ubjedljivo najmanje stranaca?!

   Slažemo se da bi eventualna podjela Bosne i Hercevine bila samo podloga za novi rat.

   Kako (ne)rade, nekim političarima u domovini to kao da i ne bi bilo toliko mrsko.

 

   Poslije debate, odlazim u toilet, i dugo razmišljam o tužnom i ružnom odbijanju većine u RS da se suoči sa vlastitom prošlošću.

Ogledalo. Da li da se umijem, ili da ga razbijem?

 

 


  

 

 

 

Autor 1.4.2012. u 17:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija