Goran Sarić: Čekajući Mendelu

Autor 25.6.2011. u 07:09

Goran Sarić: Čekajući   Mendelu

Da nije nekih stvari, uopšte mi ne bi bilo žao da je FIFA nedavno izbacila Bosnu i Hercegovinu iz svih takmičenja. Pa zar nismo godinama žugali na očajno stanje u našoj “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”? Zar nismo kukali na očajan kvalitet domaće lige, zar na nekim tekmama nije bilo krvi do koljena? Pa su čak i mrtve, mlade, glave padale?! Drvlje i kamenje na čelnike Saveza, te vješte drpipare, mamipare, apsolutiste i nepotiste … A oni, nas ve to, ni habera?

   No, rekoh, da nije nekih stvari. Da nije vih tih portista, fudbalera, čije su mlade sudbine u pitanju, i zbog kojih nijedan trud protiv ovakve odluke nije bio, niti može biti uzaludan. I to, ne mislim samo na one najbolje. Profesionalce, mada taj termin kod nas, kad je ovaj sport u pitanju, više gotovo ništa ne znači. Jer, oni će se već snaći: ako ne Premier league, Primera División ili barem Calcio italiano, eto im liga u komšiluku, sve iste k’ o jaje jajetu: jednako prazni stadioni, očajan nivo i još lošiji suci – a para, za domaće prilike, uprkos svemu, više nego solidna. Ma, mnogi bi je obični smrtnici na “velikom Zapadu” itekako poželjeli!

   A ima ih još zbog kojih bi me takva odluka korumpiranih staraca iz Ženeve silno ražalostila. Dva dječaka, na primjer, moja i mojih krv i meso, dva mlada Hercegovca koji svaku utakmicu naših doživljavaju kao saveznički redovi onomad iskrcavanje na Normandiju: oznojeni dlanovi, strepnja, strah i adrenalin “do neba”!    A kad tekma krene, sve se zaori. Bojim se da mi se od njihove vriske i galame ne sruši stara kuća! Pa ih sve kobajagi korim, opominjem, a zapravo mi ih milina gledati. Polet, ljubav, strast. Kad fazani lete …

   Tako sam i ja nekad, najčešće s ocem, uz vino i rakiju ludovao: Džaja, Brane, Šurjak, Kule i Kulje, Baja – “Princa s Neretve”, pokojni Škija Katalinski… Pa, iz drugih sportova, Kinđetov elegantni “ples pod koševima”, Monika, sjajne trke Lučana Sušnja, “intelektual ni” boks, na žalost, takođe pokojnog Mate Parlova… Ma, bilo ih je koliko hoćeš, a svi jednako moji, naši.

   Prošle godinice, došlo novo, neki kažu:  svijetlo doba, a – vidi čuda! -splasnuo optimizam … Svejedno, opet mi drago vidjeti djecu u zanosu.

   I zato, kapa dolje starim asovima koji su izdeverali spašavanje našeg fudbala. Spas za sve one dječake i djevojčice koji, umjesto na asvaltu, vrijeme provode na travnjacima u nadi, valjda, da će s loptom jednom i oni u veliki svijet.

   Valjda je to, tu našu “kokuznu” mladost, Ivica Osim, alfa i omega cijele operacije, i imao u vidu kad je, skupa sa starimdrugovima, krenuo u akciju. Pa je čak  progutao “ knedlu”  i otišao u Banja Luku, na noge onom međedu. Neotesancu koji, evo, i ovih dana,  bljuje vatru naokolo. Ovog puta na meti je pametni i, čini mi se, pošteni Slavo Kukić, univerzitetski professor čije  mrtve roditelje Dodig spomenu, po svoju, inje u sasvim nepriličnom kontekstu. Ali pametni Slavo se ne upušta u polemiku sa svakim.

   Tako i treba. S kamenom se ne da polemisati. Kako objasniti čovjeku koji se, poput inih čovića, ponosi što, mada visoka “čivija”, navija za reprezentaciju druge države, i koji se, gdje god to može primitivno i priglupo šali na račun svega što je made in Sarajevo? Dok su, naravno, šale na njegov račun namah atak na cijeli “njegov” narod.

   (Druga je stvar što da Dodikova briga – da konačno otkrijemo “zagonetku” o kome je “kapitalcu” riječ – zapravo, ne seže dalje od brige za sopstveno, u međuvremenu dobro “ potkoženo”  potomstvo. Sposobna djeca, nema šta. Narod koji ima takvu omladinu … Dok, (i) u Banjaluci, mnogi skoro gladuju.)

   Nedavno sam gledao odličan film Klinta Istvuda, “Invictus”. Radi se o životnom putu Nelsona Mendele nakon izlaska iz zatvora.  Dok ovo pišem stalno mi se vraća ona scena u kojoj kapiten južnoafričke ragbi-reprezentacije, simbola nove, ujedinjene Zemlje, pred finale svjetskog prvenstva 1995. godine posjećuje ćeliju u kojoj je Mendela (ovdje: izvrsni Morgan Friman) nevin proveo tolike godine. Kapiten (Mat Damon) se u jednom momentu pita: “Kako je moguće da neko bude tako surovo kažnjen, a da ne počne mrziti?”

   I holandski su fudbaleri lani, na Svjetskom prvenstvu, pred jednu važnu utakmicu, otišli na isto mjesto. Iz poštovanja prema Mendeli, ali i da se barem tako, simbolično, izvinu za grijehe njihove domovine, koja je godinama podržavala apartheid.

   Utakmicu su dobili.

   Možda bi, umjesto nogometaša, i naše “čivije”, kravataši,  trebali otići na slična hodočašća. Ne treba im Južna Afrika. Daleko je, ko će to platiti? Stratišta na Balkanu, na žalost – koliko voliš!

   A ni Mendela im nije potreban. I njih mi, makar u drugom ruhu i nešto drugačijem formatu, imamo. Itekako. Eto, zar jedan nedavno nije učinio čudo, i izvukao nam bubamaru iz duboke kaljuže?

   Naš, sarajevski Mendela. “Štraus” sa Grbavice.

Autor 25.6.2011. u 07:09