Goran Sarić: Igmanov Povratak u budućnost

Goran Sarić
Autor 18.3.2015. u 10:57

Goran Sarić: Igmanov Povratak u budućnost

Igman, vojna fabrika koja toliko “puca” od zdravlja da se čuje sve do Urala. Je li tako, Elena?

“Zašto već jednom ne napišeš nešto o nečem lijepom,” pita me nedavno jedna prijateljica, Ruskinja. “Dojadio si i Bogu i narodu tim tvojim mračnim tekstovima.”

Najviše sam dojadio sebi, pomislim, a odgovorim: “Jesi li ti luda? Osim šuma, brda i ponekog dobrog čovjeka, šta još ima lijepo u zavičaju?”

“Ima, ima”, lukavo se nasmješi frendica. “A fabrika, i to u Konjicu?” I poturi mi novinski članak sa sajta Aljazeere pod nos.

E, tu me je baš ražestila. Zar ona, čak tamo iz Petrograda, da mi drži lekcije o zavičaju? Zato ću danas, umjesto da “opalim” po Draževini, četnicima, i ostalim idiotima, da pišem o nečem lijepom. O hercegovačkom feniksu, fabrici namjenske industrije “Igman”, Konjic.

Da vas ne zbuni ovo: “namjenska industrija”. Izraz je skovan davno, još za socijalista. Ne znam je li im zvučalo grubo, suviše otvoreno, ili su naprosto htjeli da zavaraju protivnika, ali je ovaj izraz tek neka vrsta tepanja za – vojnu industriju. Municiju. Metke. I ko zna šta još.

“Igman” je i prije rata bio veliko preduzeće, drugo te vrste u cijeloj bivšoj Jugi. Zapošljavao na hiljade, a posredno hranio možda i nekoliko desetina hiljada ljudi. Odatle i potiče lokalna sintagma: “Igman, konjička majka”. Kao i danas, i tada je imao odjel mirnodopske, i onaj vojne industrije. Jedna nad, a druga – duboko pod zemljom, tako da popularna “vojna” za rata, srećom, nije devastirana.

Još se živo sjećam sedamdesetih i osamdesetih, mase ljudi koji bi krajem radnog vremena nahrupila s njegovih kapija. Ulice bi tada bivale totalno zakrčene. Rijeka ljudi bi vozila, jurila, trčala – ko na ručak, ko, već žedan, u kafanu, a ko na autobuse. Naime, bilo je dosta radnika iz okolnih sela i prigradskih naselja.

Radio je “Igman” i za ovoga rata, mada u veoma teškim uslovima. Mnogi to nisu ni znali. Pa ipak je – kojeg li apsurda – jedan dječak, i to moj komšija, poginuo od strujnog udara sa visokonaponskog voda koji je strujom napajao Fabriku. Ganjalo dijete odbjeglog papagaja, uzveralo uz stup, okliznulo, u padu dohvatilo žicu – i gotovo.

Što život zna izrežirati…

“Igman” je poslije rata počeo pomalo, “na kapaljku”. Nije bilo ni novca, ni tržišta, a mašine stare i dotrajale. Jedan moj rođak je i tada redovno odlazio na posao, ponekad samo da se “tuspasi”, a nekad i nešto da uradi, ali lova, i to “mršava” – tek svakog trećeg, četvrtog mjeseca. Pazite, ne U MJESECU, nego MJESECA!

Ali, što jest, jest, nije morao raditi nedjeljom. I to je nešto.

No, i to se polako mijenjalo. Mislim, ne da mora raditi i nedjeljom, nego je bilo sve više posla, time i sve više ljudi, plate su postale “deblje” i redovnije… Međutim, fabrika se najviše pročula tek kada je za posjetioce otvoren sad već čuveni Titov bunker, Ark. Čudo jedno! Citiram:

Titov bunker u Konjicu godinama je bio dobro čuvana tajna. Građen je u tajnosti od 1953. do 1979., pod nazivom DO ARK da bi se u slučaju atomske katastrofe tu sklonili Tito i njegovih 350 najbližih suradnika. Ovaj impozatni prostor, betonske masovne konstrukcije, leži na oko 6.500 metara kvadratnih prostora i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje.

Bunker je sagrađen sa namjerom da, u slučaju (atomskog) rata, funkcioniše kao centar vojnih operacija (sklonište za Štab vrhovne komande) i sklonište za predsjednika Tita, njegovu porodicu i najbliže saradnike. Ovaj objekat, koji podsjeća na lavirint, sa više od stotinu prostorija i potpuno sačuvanim inventarom (sastoji se od brojnih rezidencijalnih prostora, sala za konferencije, kancelarija i “predsjedničkog bloka”), bio je predviđen da obezbijedi nesmetan život 350 ljudi tokom šest mjeseci. Do 90-ih godina izgradnja (u koju je investirano 4,6 milijardi američkih dolara) i postojanje ovog bunkera bila je najstrože čuvana vojna tajna. (http://www.visitmycountry.net )

Bio sam tamo. Nevjerovatno, pogotovo kad imate u vidu koliko davno je sve to izgrađeno. A najvjerovatnije od svega je što niko od nas,običnih Konjičana nije imao pojma o građenju tako ogromnog “lavirinta” u samom srcu, to jest “stomaku”, Fabrike.

Ne znam da li je otvaranje Arke pomoglo reklami “Igmana”, ali da im je nekako baš u to doba prâvo krenulo, to je sasvim jasno. Prije pet godina sklopljen je prvi veliki ugovor sa inostranstvom. Sada već zapošljavaju hiljadu ljudi. Iako po godinama već sredovječna “dama” – ove godine proslavlja 65 godina postojanja – Fabrika se čini veoma vitalnom. Sve što proizvedu odmah izvezu, i to u pedesetak zemalja svijeta. Već je obezbijeđen plasman cijele ovogodišnje proizvodnje, a rukovodstvo baš ovih dana nastoji da osigura plasman i za naredne tri godine. Kažu da toga nije bilo ni u najboljim vremenima. Redovne plate, plaćeni godišnji odmor, bolovanje, topli obrok, prevoz do, i sa posla, te svi uplaćeni doprinosi. Govorka se o otvaranju posebnog odjela za proizvodnju lovačke municije, što bi značilo otvaranje još nekoliko stotina radnih mjesta.

Ako je sve tako – skoro pa Skandinavija, zar ne? Povratak u budućnost na konjički način.

U svakom slučaju, izgleda da mi rođak, onaj što nije morao raditi I nedjeljom, ne mora brinuti za budućnost. Njega, ženu mu i dijete, kao i mnoge druge Konjičane, sad opet “doji” “konjička majka”.

Igman, vojna fabrika koja toliko “puca” od zdravlja da se čuje sve do Urala. Je li tako, Elena?

Foto: jutarnji list

Goran Sarić
Autor 18.3.2015. u 10:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija