Goran Sarić: Je li Bog četnik, ili je, pak, ustaša?

Goran Sarić
Autor 13.6.2014. u 11:22

Izdvajamo

  • A dok mi mozgamo nad ovim teškim pitanjima, pustimo naše vajne “duhovnike”, političare i indiferentnu šutljivu masu da se glože oko onog najvažnijeg: da li je Bog, vaistinu, bio četnik, ili je, pak, bio ustaša?

Povezani članci

Goran Sarić: Je li Bog četnik, ili je, pak, ustaša?

A dok mi mozgamo nad ovim teškim pitanjima, pustimo naše vajne “duhovnike”, političare i indiferentnu šutljivu masu da se glože oko onog najvažnijeg: da li je Bog, vaistinu, bio četnik, ili je, pak, bio ustaša?

Piše: Goran Sarić

Po zvaničnim statistikama, u bivšoj Jugoslaviji je za nepunih pola vijeka podignuto više crkava, džamija i drugih bogomolja nego u mnogo dužem periodu prije Drugog svjetskog rata. Pa opet kažu da smo živjeli u “mraku komunizma”. U kome se, je li, nije smjelo ni “prismrditi” u bogomolju, a kamoli javno reći da si vjernik. Pa za koga su onda te crkve i džamije pravljene? Tek “za ime Božije”?

   Lažu, bogami. Išlo se i tada u kuće Božije. Itekako. Na primjer, moje prvo pijanstvo neraskidivo je vezano za katolički Božić. I dobro domaće vino. Ma, prava “krv Isusova”! Doduše, nisu ga baš zbog mene morali, ali … Vino je doista bilo od onih najboljih, od kojih, kažu, uši otpadaju.

   Išli smo mi, derani, u doba kad je, mišljasmo, kod nas postojala samo jedna nacija, bosanskojugoslovenska, i na ponoćke. Smrzavali se pred crkvama, uživali u strahu “uparađenih” drugarica kad bi im krišom bacali petardice pod noge. Ih, koliko se tada punđica, u paničnom strahu, pokvarilo!

   Bio sam – kad je već riječ o tobože zabranjivanim praznicima i običajima – nekoliko puta i polaznik, prvo muško u prijateljskoj kući u zoru iza Božića. Obasut pažnjom, na pragu – rižom, a u kući mnogim poklonima. Pantim, tako, jednu violinu, skupu igračku, na kojoj, bezbeli, nikad ni note nisam izmamio.

   Kažem, bilo je crkava, i smjelo se vjerski praznovati. Naravno, nije bilo dobro to što vjernika gotovo da nije bilo na rukovodećim položajima, to što neko ide u crkvu ne mora da znači da je loš. Ali kad vidim ove današnje “vjernike”, naročito one na rukovodećim položajima… Bogomolje nikad punije, a nikad više prljavštine i nemorala!

   Ima tu, kad je o “novim”vjernicima riječ, jedna, za mene nezgodna, pričica. Nezgodna utoliko što je vezana za člana moje uže familije. Ime mu neću navoditi. Čovjek je, naime, odavno mrtav, a i grijeh mu nije bio veliki – skoro “normalan” u to vrelo, predratno doba.

Elem, taj moj, nazovimo ga Tri Tačke, je u ona doba bio radnik, sindikalista. U kući mu visila Titina slika. Sve do prvih “demokratskih izbora”. Kad ju je, pod uticajem njegovog kuma, žovijalnog tipa koji mi je uvijek “tuknuo” na velikosrpstvo, Titu u uniformi zamijenio kandilom i bradatim svecem što mu je mantija po boji izdaleka ličila na Končitinu haljinu.

   Ta me je njegova promjena, priznajem, veoma pogodila.

   Uskoro je počeo rat. On je otišao svojima na selo, a ja ostao u Gradu. Da budem pošten, jednom me je, preko kćerke, zvao da i ja dođem gore, svojima, ali meni to nije padalo na pamet. I tada, kao i danas: tvoji, istinski tvoji, su tamo gdje su ti kuća, pos’o, najbolji prijatelji.

   Na koncu smo i on i ja, kao u lošim pričama, završili u izbjeglištvu. Samo što je iz njegovog novog grada, uz “malu”pomoć četnika, netragom “nestala” masa prijašnjih stanovnika, a iz mog nije. Moj novi grad nije, kao njegov, prepun duhova. Ne znam jesu li mu – makar on sigurno nije bio ekstremista – ikad dolazili na san, i ako jesu, jesu li mu u traženju unutrašnjeg mira pomogle “novopronađena” vjera i religija. Čisto sumnjam. Jer, crkve i džamije nikad nisu bile punije, a mira i pravde nigdje. Na primjer, kad uz rub tzv. Istočnog Sarajeva, vidim nove, blještave džamije, muka me spopadne. Narod nema hljeba da se najede, a oni – grade li grade! I u Konjicu, u centru grada, pored robne kuće, prije nekoliko godina sagrađena nova, velika džamija. Da se razumijemo: nemam ništa protiv, nek’se grade, ali u ekonomski stabilnim uslovima. A ovako: masa nezaposlenih, škole i bolnice u jadnom stanju, putevi grozni, penzija i plata nigdje, a crkve i džamije samo niču, kao gljive poslije kiše!

   Zgadi mi se, uz to, kad vidim koliko se vjerska lica miješaju u politiku. Naročito kad je branjenje ratnih zločinaca u pitanju.   Crkva je, očito, slaba na te protuhe. Nije li Biljana Plavšić nakon odsluženja kazne odmah “odletjela” u bogomolju? Nisu li se Karadžić i Mladić jedno vrijeme više slikali s popovima nego s rođenom djecom i suprugama!

   No, to nije ništa novo. Nisu li, uostalom, skoro svi nacistički zločinci koji su uspjeli izbjeći pravdi saveznika na koncu dospjeli u Južnu Ameriku, sve uz pomoć “pravedničkog” društva u mantijama?

   Stvar se, evo, ovih dana ponavlja i s Dariom Kordićem. Hajde što ga je na aerodromu Pleso dočekala horda ustaša, ali je li baš morao i sisački biskup? Je li baš moralo tako – blagosiljanje čovjeka pod čijom je komandom pobijeno 116 ljudi, od čega dobar broj žena i djece? Pa gdje su tu kršćanska samilost i sućut za žrtve, gospodo crkvenjaci? Je li ona rezervisana samo za “naše”, a ostali neka gore u paklu? I, može li se ijedan zločin pravdati drugim, “tuđim” zločinom? Je li država, ijedna država, a nekmoli ove naše: bijedne, jadne, na zločinu nastale, je li ijedna vrijedna dječije suze?

   Zvuči patetično, ali vrijedi se zamisliti nad ovim pitanjima. Kao i nad činjenicom da se na protestu protiv svečanog dočeka Daria Kordića u Zagrebu okupila tek šačica prosvjednika, dovoljna, kako reče Žarko Puhovski, “za dvije oveće policijske crne marice”?

   Je li to doista mjera naše građanske svjesti?

   A dok mi mozgamo nad ovim teškim pitanjima, pustimo naše vajne “duhovnike”, političare i indiferentnu šutljivu masu da se glože oko onog najvažnijeg: da li je Bog, vaistinu, bio četnik, ili je, pak, bio ustaša?

 

 

 

 

Goran Sarić
Autor 13.6.2014. u 11:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija