Goran Sarić: Jezik kao šejtanska rabota

Izdvajamo

Povezani članci

• 40. MOSTARSKI TEATARSKI FESTIVAL
• Tribina u Mostaru: Hoće li nam presude Haškog suda pomoći da se suočimo sa ratnim zločinima
• Marion Kraske: SAD, EU i bosanske palikuće
• Tri ratna druga
• Došlo je vrijeme, da puzimo i bez gaća
• „Domovina je tamo gdje me ne tuku“

Samo, NDH-ova gospoda lingvisti su se u Drugom svjetskom ratu dvostruko zajebala. Prvo, nisu pobijedili. Skašili ih partizani. A drugo, previdjeli su, ti vrli lingvisti slabašnih “koriena”, da je jezik živa, dinamična materija, stalno u interakciji s drugim sličnim materijama. Svaki živi jezik daje i prima, upija ali i odbija sve ono što je strano njegovom ustrojstvu, onome od čega je i kako sazdan. Zato, i samo zato, ni pavelićevcima, ni njihovim današnjim nasljednicima što se svojski trude (suno)vratiti u prošlost, nije uspjelo, niti može uspjeti, silovanje jezika

(Povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku)

Jezik je moćno oružje.

Znam da ovom tvrdnjom nisam otkrio toplu vodu. Još od “Epa o Gilgamešu”, starog 3.700 godina, preko “Ilijade” i “Odiseje”, Hajama, Rablea, Voltera… Sve, ili skoro sve, ono najljepše, najtananije i najsloženije u i oko nas izražavamo jezikom, pismom, govorom.

Ali isto tako i ono najružnije. Agresivnost, bijes, nemoć, cinizam… Negativne emocije pretačemo u prijetnju, psovku, krik, prikriveno vrijeđanje “protivnika. Takav, polivalentan, jezik je neodvojivi dio našeg identiteta. Nešto što, kao i DNA, od rođenja nosimo sa sobom. I takav nam je prokleto bitan.

Kao takav, jezik je jednako važan (i) nacionalistima. Po zastarjelom, devetnaestovjekovnom gledanju nacionalnih romantičara, on je “naš”, i samo “naš”. Ni s kim ga ne smijemo dijeliti. Jer, (i) po njemu, “mi” smo mi, a “oni” su – oni.

Koliko je žilava ta vražja stvarčica, shvatio sam još krajem sedamdesetih, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na studijama Istorije jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezik. Na stranu rogobatan i, u osnovi, netačan naziv jezika kojim su se služili i drugi narodi bivše Jugoslavije, tu smo, još žutokljunci, recimo, prvi put saznali detalje o Pavelićevom silovanju jezika i njegovom “korienskom” pravopisu.

Zapravo, sa (kvazi)romantičarske tačke gledišta na jezik kao jednog od stubova nacionalnog identiteta, makar koliko pretjerano,  ustaško “gužvanje” i sakaćenje jezika nije nelogično. Što više različno od istog (srpskog, bosanskog, crnogorskog) – to više naše.

Samo, NDH-ova gospoda lingvisti su se u Drugom svjetskom ratu dvostruko zajebala. Prvo, nisu pobijedili. Skašili ih partizani. A drugo, previdjeli su, ti vrli lingvisti slabašnih “koriena”, da je jezik živa, dinamična materija, stalno u interakciji s drugim sličnim materijama. Svaki živi jezik daje i prima, upija ali i odbija sve ono što je strano njegovom ustrojstvu, onome od čega je i kako sazdan. Zato, i samo zato, ni pavelićevcima, ni njihovim današnjim nasljednicima što se svojski trude (suno)vratiti u prošlost, nije uspjelo, niti može uspjeti, silovanje jezika. Pa ko danas, molim vas, osim nekolicine zanesenjaka oko “Hrvatskog slova” i slične crne štampe, u Hrvatskoj koristi riječi “zrakomlat” (helikopter), “prorov” (tunel), “gombaonica” (gimnastička dvorana), “strojosamokres” (automatski pištolj)?

Zlo u jeziku bi, zacijelo, bilo upola manje da ga u značajnoj mjeri nema i u drugim krajevima bivše države. Podsticano od strane političkih elita, nemoćnih da stvore išta dobro i svjesnih da mogu vladati samo zavađenim narodima, ono se drugdje samo drugačije očituje. Na srpskoj strani, recimo, jezičku varijantu kojom se koriste Srbi nerijetko nastoje predstaviti “jedinom pravom”, “majkom” svih srodnih jezika. Nije li mu “naš” Vuk, još tamo 1850-te, na Književnom dogovoru Srba i Hrvata u Beču, udario temelje? Nismo li ga, dakle, “mi  porodili”?

Jednaka besmislica je “vrenje” unutar onoga što ja zovem bošnjačkom varijantom bosanskog jezika nakon ratova devedesetih. Radi se, između ostalog, o ubacivanju slova/glasa “h” i gdje treba i gdje ne treba, te pretjeranom korištenju turcizama. Oni se kod bošnjačkih lingvošovinista pojavljuju i tamo gdje ih čak ni Ivo Andrić – vrhunski stilist čiju rečenicu rese mnoge tuđice porijeklom iz turskog jezika – nikada ne bi koristio.

Đavoli su ti šovinisti, pa i u jeziku. Đav’li, sotone, šejtani – kako god hoćete.

Budući je ovaj tekst nastao u povodu Deklaracije o zajedničkom jeziku, mislim da je iz svega napisanog jasno da je od srca podržavam. Doista se radi o jednom, policentričnom, standardnom jeziku, koji svaki korisinik može zvati po svom nahođenju. I to mu pravo niko ne smije oduzeti. Mislim da je jako dobro i što su tvorci Deklaracije odbili da se poigravaju sa eventualnim novim imenom zajedničkog jezika. To bi samo dalo argumente vlastima i lingvošovinistima da inicijativu odbiju kao “politikantsku”. A to bi bila velika šteta.

Ovakva, u rekordno kratkom vremenu potpisana od velikog broja uglednika svih zvanja i profila iz cijele bivše Jugoslavije, Deklaracija je prijeko potreban dašak zdravog razuma u dugom gombanju sa stoglavim etnonacionalističkim “elitama”.

Dokaz da nas ima dosta, i da se ne dobro, nego odlično razumijemo.

Zbog nje mnogi šoveni barem jedno vrijeme neće mirno spavati. Nisu (nas) sve zatarabili.

Đavolu (šejtanu, sotoni) malo bilo, barem što se mene tiče.