Goran Sarić: Kula od zlata

Autor/ica 1.6.2011. u 07:58

Povezani članci

K u l a o d z l a t a

Taman sam odlučio, kraj tolikih tekstova: ni slovca o Ratku Mladiću!, kad eto ti molbe uglednog portala stranih novinara i pisaca koji žive u Holandiji. Hoće ljudi da im napišem dvije kartice o đavolu iz Božanovića. (Kakav contradictio in adjecto, je l’ da?!) I to nešto moje, intimno…

Takvu ponudu je teško odbiti. Em ugledan portal, em nešto i plaćaju, em tekst na holandskom, što je samo po sebi solidan izazov. Zasučem, dakle, rukave, upalim kompjuter, i evo jedne verzije teksta koji će se, nadam se, uskoro pojaviti na amsterdamskom sajtu.

Prvo što mi pada na pamet kad pomislim na one s onu stranu uma i savjesti je davni susret s jednim od Mladićevih “klonova”, to jest komandanata, u jesen 1993. godine. Pregovori Armije BiH i srpske vojske o razmjeni zarobljenika i nekim drugim humanitarnim pitanjima. Kao Srbin a član bosanske delegacije “prirodna” sam meta provokacija srpskog komandanta, Nevesinjca B. A. Kao danas se sjećam njegove lične garde: brada, kokarda, nož – kao da su upravo došli sa snimanja Bulajićevog filma “Bitka na Neretvi”.

“Što ne izađete iz grada, Bog vas jeb’o, sravnićemo ga sa zemljom”, u jednom mi se trenutku, da drugi ne čuju, nagne nad uho B.

“Niti hoće, niti mogu svi da izađu iz grada”, odgovorim. “Eto, sinoć je jedna porodica – muž, žena i dijete – izginula na minskom polju u pokušaju da izađe iz grada.”

“Da, znam”, mrtav hladan odgovara kreten iz Nevesinja, “Ali, to su bili Hrvati.”

Do tog sam momenta već svašta čuo i doživio, ali ova me je hladna, kao nož oštra rečenica ostavila totalno zatečenog. Zaglavila mi se u grlu kao riblja kost, pa ne da da dišem, da govorim. A zapravo uopšte nije neočekivana. Ona je, zapravo, esencija onoga zbog čega mi nikad nije ni padalo na pamet da se odazovem pozivu da im se pridružim, izađem na “našu teritoriju”: Borke, očevo rodno selo ili Boračko jezero, gdje smo imali vikendicu. A trebalo je njima ljudi od riječi, i pera, itekako! Grmalja su imali – za izvoz.

Etničko čišćenje, ideologija “krvi i tla”, “srpski vazduh, voda, ribe i ptice” – nije to moja pjesma.

Nešto sam tada, poslije te tipično mladićevske rečenice, nemušto promrmljao, i zašutio. Šutio kao zaliven sve dok nas bijeli oklopnjaci UN-a nisu vratili u grad.

Rat je, srećom, davno iza nas. Za B. A. sam čuo da je poslije rata, poput mnogih kojima se odlaskom preko Drine, nekim čudom nisu otvorila “zlatna vrata blagostanja”, postao bijedni švercer i pijanac u Beogradu.

Ovih dana polako otkrivamo šta se sve dešavalo s njegovim komandantom i uzorom, generalom Mladićem: skrivanje, bolest, bijeda i besparica. Stiglo ga njegovo sijanje. Ne kaže narod džaba da je najgora kletva: “Dabogda im’o, pa nem’o.” A njemu, Mladiću, je tih ratnih godina cio (pravoslavni) svijet doista bio pod nogama. Mogao je imati ama baš sve šta je poželio. No, na koncu ga – od sjenke se ne da pobjeći – stiglo onih preko 8 000 hladnokrvno ubijenih duša. Plus, da ne zaboravimo, ona kćeri mu Ane, koja se, kažu, ubila što joj je otac momka poslao u smrt… Ako mu u mozgu ijedna još “fercera” – za srce ga je ionako iluzorno pitati – gora mu kazna ne treba. Prema tom ličnom paklu denhaške su ćelije čisti edenski vrtovi!

A ja i moja mati ipak smo na koncu izašli na Borke i Jezero, ondašnju, mladićevim rječnikom “slobodnu teritoriju”. Doduše, od vikendice nam ne bješe mnogo ostalo: “braća Srbi”, a onda i domaći hahari, sve su odnijeli. Ni utičnice! No, ostali nam zidovi, pa nam sad oko vikendice u ljetnjim mjesecima živo i veselo – baš kao nekad!

I ni ja, ni iko moj, ne sanjamo ružne snove iz onoga vakta. Ni znoja, ni naglih buđenja. Jer, nikom mi ni “tamo se pomjeri” nismo kazali. A oni kojima se tada činilo da planine mogu pomjerati…

Baš neki dan, završavajući novi rukopis, napišem pjesmu o majčinom i ujninom (naše ratne druge) prvom poslijeratnom izlasku na Boračko jezero, u “dvore poharane”, kada je i sačinjena priložena fotografija. Nešto mi se hoće da baš njome, a ne onom moralnom i fizičkom olupinom od insana što sad, valjda, prisilno leti u Hag, završim ovaj tekst. Dvije lijepe, uporne starice su to, svakako, “debelo” i “debelo” zaslužile:

K u l a , n i i z č e g a

Prvi put iza vojne,

Usred suhe zime,

Prastarim taksijem izašle na svoje,

Na naše i moje,

Na zgaženo.

Jedna pogurena, u jakni,

Pogled prestrašenog ptičeta,

I ona druga,

Jednako moja,

Što drski joj pogled,

I kičma uspravna – mada sa štapom! –