Goran Sarić: Lijepo gore klasici marksizma (ratni dnevnik) – posljednji nastavak

Goran Sarić
Autor 17.6.2013. u 09:27

Goran Sarić: Lijepo gore klasici marksizma (ratni dnevnik) – posljednji nastavak

Podrum

 

 

Sređujemo podrum. Pmažu nam Dajo, ujna, i njihov sin Željko.Prvo smo kratko bili kod Daje i ujne, u maloj, uskoj, ali dobro zaštićenoj Dajinoj bivšoj radionici. Tu nam je bilo lijepo. “Lijepo”, jer čovjek, u izmijenjenim okolnostima, veoma brzo mijenja pojmove “lijepog”, “ružnog”, “dobrog” i “lošeg”. Samo, već rekoh: skučeno. Usko, Maleno. A nas puno. Pa još i njihov dosadni, halapljivi pas Glupko!

Kad zapuca, nervozni i uplašeni, skutreni na klupama uzduž neomalterisanih zidova, katkad smo se žestoko gložili – sve uz “muziku” Glupkovog laveža.

Potom smo se, opet nakratko, preselili kod komšije Pavlovića. Granatiranja bi, skupa s nekad i po dvadesetak komšija-Suhodolaca, provodili u njegovom lijepom, čistom, suhom i prostranom podrumu, a noću bismo majka i ja izlazili vani, pa stepenicama na međusprat. Tamo se nalazi mala šupa, sada ispražnjena ostava za drva. Tu smo noćevali. Ostava je, u principu, bila bezbjedna (Pepina kuća je nova, sa betonskim pločama), samo su ulazna vrata, sklepana od tankih dasaka. Ako tu padne …

Jednu noć je toliko gruvalo da je mama, koja inače spava na uskom ležaju kraj zida, legla na pod, kraj mene. Tako smo proveli dobar dio noći, slušajući štišanje-pa-gruvanje granata, kako prelijeću Suhi do i razaraju centar Grada.

Da me je ko tada pitao, mogao bih se životom zakleti da moje oči više nikad neće vidjeti Boračko jezero.

 

A sad uređujemo jednu od naše i stričeve tri podrumske prostorije, i to onu najmanju, bez prozora. Tu i preko dana vlada mrkli mrak. Nekad sam u njoj, kao “mali maturant” i član foto-sekcije, usred bijela razvijao i “fiksirao” filmove od fotoaparata – toliko je u njoj bilo mračno.

 

Iako smo ovih dana već naložili par vatri – napravili rupu u zidu i kroz nju proturili sulunar – prostorija još smrdi na vlagu, mem – i kiseli kupus. Tu je, naime, stric s kojim smo dijelili kuću nekad držao bačve pune kupusa i rasola. Preko zemljanog poda mati je bacila prastari, izlizani tepih sa orijentalnim šarama. “Da bar imamo osjećaj da smo kod kuće”, kaže.

Kao “kreveti”nam služe madraci položeni na drvene daske. One su nam, da je bilo sreće, trebale služiti kao japija za poslovni prostor. “Savršeno obaviješteni, kupili smo ih par mjeseci prije rata.

Neka ih, i ovako su korisne.

 

***

 

 

Postmoderno doba

 

 

Sretne zemlje, Luterove , pate od manjka senzacija .

Treba im buka u uredu,

skandal na berzi,

krtica u vrtu,

podšišanom.

 

 

Za nas,

iz klisure,

prepune gadosti,

dobro je i sotto voce, nota u pô glasa,

ponoćni cool jazz

na tek odškrinutom potenciometru radio-aparata.

 

 

Ko jednom slušaše granatu,

strelovit fijuk smrti,

preveć mu je i šušanj lišća kroz šumu,

hrastovu,

s kasne,

s mračne jeseni.

 

***

 

Zveket escjaga

 

 

Prosto je nevjerovatno kako sam u prvoj verziji Dnevnika, pisanoj kao “lijek protiv ludila” ispustio neke važne epizode, među kojima je i ova koju ću sad, post festum, iz udobne fotelje novog “oranje” doma, pokušati opisati.

 

Jedne večeri, mislim da je bila kasna jesen, u tišini i mrklom mraku Suhog dola, pod našim stepenicama zaustavilo se auto. Prvo smo ga čuli kako prolazi gore, ka Šilića-kućama i šumi, a onda kakose na okuci, okreće, spušta niz “potok” a onda se, prethodo ugašenog motora, zaustavlja ispod naše kuće.

Ne može biti dobro. U ta doba, pa još autom… Za benzin su tada imali para samo oni koji su se dobro, veoma dobro snašli. A zna se šta to znači.

Te nas je noći u podrumu, na spavanju, bilo troje: mama, ja i “doktorica” Desa, stara žena, dobrica, koja je radila u Domu zdravlja kao čistačica. Otud joj i nadimak!

Odjeci čizama po stepenicama. Ovi se baš nikog ne boje. Jer, znaju, moraju znati da ih iza svakog, ama baš svakog prozora u ulici posmatraju radoznale, uplašene oči.

Moni, naš cuko, čuvar i teret u doba kad ni za nas hrane nema dovoljno, laje k’o lud. Srećom, vrata od podruma su zatvorena i zaključana, inače bi garant izjurio napolje. Išuljam se iz naše “sobe” u hodnik, i probam ga umiriti. Ma nema šanse! Na koncu ga uvedem u sobu, gdje mu otvorimo jednu sardinu iz humanitarne, samo da začepi gubicu.

Iznad glava čujemo škripu kapije na ulazu u stričev napušteni stan. Znači, podrum ih ne zanima. A morali su čuti Monija…

Za časak opet zavlada tišina. Napeto iščekivanje. A onda najednom: buuum, i vrata stričevog stana se uz tresak otvoriše.

Mami i “doktorici” šutke, mimikom pokažem da se smjeste u ugao podruma, ispod gornjeg kupatila, tamo gdje jedino ima malo nekakve “mršave” betonske ploče. Ostalo je sve daska i šut, koje bi i strijela iz dobrog luka, a nekmoli metak lako mogla proburaziti.

Ovi gore trandaju, lupaju, pričaju smiju se – baš kao u svojoj kući! U jednom trenutku čujem kako jedan veli: “Daj mi taj čaršaf.” “Što će ti?”, veli drugi. “Pa da pokupim escajg. Čuj: ‘Što će mi’?!”

Moni, koji je “brzinom svjetlosti” smazao ono malo sardine, opet se uznemirio. Lupim ga po njušci, i pokažem da legne. Kad nećeš milom… Barem sam nešto u ratu naučio.

Mada, oni gore sigurno znaju da nekog ima ovdje. Čim ima psa… Nego njih, izgleda, srećom zanima samo plijen.

Bacim pogled na njih dvije. “Doktorica” relativno mirna, imam osjećaj da je koliko-toliko pribrana, a mama … K’o krpa. I sva drhti.

Ja, začudo, nisam. A ko zna kakav bih bio kad bih se pogledao u ogledalu.

Nakon duuugih pola sata teglenja, vučenja i drndanja, pljačkaši su napokon otišli.

U zaglušujućoj tišini, nakon bata njihovih kundura, nad basamacima je još dugo ostao da lebdi zveket strininog escajga.

 

Kad smo se sutradan napokon usudili da izmilimo, i pođemo ka stričevom stanu, na vratima smo, odmah do “špijunke”, ugledali malu naljepnicu. Sa ljiljanima.

 

Eto, toliko je ostalo u sjećanju nakon dvadeset I kusur godina. A sad odoh da natočim jednu. Stričevu. Iz zavičaja.

 

 

***

 


Upiš

 

 

Nedjelja. Danas je cijeli dan lila kiša. Dosta je gruvalo. Ni mrdnuo iz “katabuje”. Samo, ponekad, kad bi se nakratko smirilo, na uskom ulazu u podrum, sklonjen iza debelih dasaka, malo čitao za drvenim stočićem. Šekspira. Čudno: i on mi se, u ovim suludim okolnostima, čini nekako blizak, savremen.

Tuga, jad, bijeda i nasilje imaju sve jedno srce tame, samo su im košulje vremena i prostora različite.

 

Te noći, sparina. Ne mogu da spavam. Klofačem lovim miševe po podrumu.

Ulovio. Komada – dva. Po mrklom mraku, sve držeći ih za repove, iznio ih iz podruma i bacio u kantu za smeće.

 

iteljica Nata, majka, se skoro upiškila od straha.

 

 

Goran Sarić


 

Ratni dnevnik “Lijepo gore klasici marksizma” će do kraja ove godine kao knjigu objaviti fondacija “GARIWO” iz Sarajeva.

Goran Sarić
Autor 17.6.2013. u 09:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija