Goran Sarić: Ljetna priča o Izmještenom

Goran Sarić
Autor 9.7.2013. u 07:55

Goran Sarić: Ljetna priča o Izmještenom

Vremenska prognoza za naredni vikend sjajna. “Astronomskih” dvadeset pet stepeni. Sunce “do daske”, oblaka – ni do Balkana. Ljeto, napokon! Millingenski čajni vrtovi, moji ste!

   Međutim, tri dana prije magične subote u kojoj će, sada već znamo, Nole glatko zijaniti od “nabrijanog” Škota Murraya i kod mnogih domaćih fanatika ”bijelog sporta” izazvati pomračenje sunca, mene je počelo boljeti koljeno. Tek tako, iz čista mira. Čita čovjek novine, u vozu, na povraku s posla, kad poče da pecka. I “sjecka”. Za pola sata, koljeno oteklo k’o da ga je roj pčela izujedao.

   Jedva sam se nekako dopeljao kući. I odmah dohvatio melema, mâza koje, zbog problema s ovim nogama-štangicama, imam za solidnu apotekicu.

   E, koljence, nećeš me, vala, spriječiti! Otići ću u Millingen, pa makar i četveronoške!

I otišao sam, i to s prijateljima.

    Kod Nijmegena, u kome zarađujem za krug svagdanji, skrećemo lijevo, pa nekoliko kilometara kroz bujno zelenilo. Livade i pašnjaci, krave i pretili ždrijepci, a u daljini, na niskoj grani, ogromno gnijezdo – sve sa buljukom malih roda unutra! Na koncu se penjemo na dijk (nasip) – jedan od zaštitnih znakova ove vjetru i kiši vične Stare Nove Zemble.

   Nasip. S jedne strane brodovi, široka rijeka Waal. A sa druge: njive i livade, poneko seosko dobro. Moćno plàvilo horizonta. Prijateljev “reno”, malo robustan za usku cestu nasipa, frkće i pišti na bicikliste što, razgolićeni i raskomoćeni, često i sa “sluškama na uškama”, voze po dvoje-troje uporedo.

   No, ne damo da nam drznici pokvare raspoloženje. Samo da koljence izdrži… Milujem ga, tepam mu, a šaka mi nama’ puna masti od melema kojim sam ga, pred polazak, premazao.

   I taman tako pređosmo jednu biciklističku “hordu” kad se pred nas nacali neki spaček sa crnim tablicama. Oldtimer, brat-bratu – pedesetak godinica! Drago mi je to auto, čak sam ih dva imao. Gledam ga, i sjetim se Kaporove knjige “Zelena čoja Montenegra”, dijelom posvećene (i) mom slavnom zemljaku Zuki Džumhuru. Kažu da je Zuko, i on birvaktile vlasnik “spačeka”, jedared za okladu vozio, duž jadranske obale, par desetaka kilometara. Šta je tu čudno, pitate se. Ništa. Samo što je vozio – na rikverc!

   Mora da je i dobri Zulfikar, stavljajući nogu na papučicu, bio dobrano “pod gasom”.

Nakon par kilometara sa nasipa silazimo u selo. Našeg četverotočkaša “vežemo” na prostranom makadamskom parkiralištu. Automobilima je zabranjen prilaz u Vrtove. Dva kilometra do Vrtova prelazimo pješaka. Smjenjuju se kaldrma i suhi pijesak, mi nogu-za-nogom, a sunce piči li piči. Baš kao da, u ovo doba godine, iz Konjica pičim na Boračko jezero!

   Malo dalje: najednom gusto raslinje! S jedne strane zaraslo, a s druge – močvara. Na rubovima mirne, mutnozelenene vode, poneka lijepa, velika kuća, često s malim čamcem na molu. U njemu se, onako truhlom, očito dugo nije veslalo. Puka dekoracija. Čisto holandski fol.

Poslije, već u prepunim Milingenskim čajnim vrtovima, dugo sjedimo u debelom hladu procvale lipe. Jutros mi je lipa …Njen opojni miris me vraća u Konjic mog djetinjstva. Ono kad je cijela najduža ulica, od željezničke stanice pa sve do mog Suhog dola, bila veliki drvored lipa. Koliko mi se samo puta tada u glavi zaman(i)talo od njenog opojnog mirisa, parfema nad parfemima!

   Posjekli ih mamlazi, sve, sredinom sedamdesetih. Proširili cestu za “cijelih” dvadesetak tridesetak santimetara. Morulju nikad dosta asvalta.

   Eto zašto smo oduvijek bili, jesmo i zašto ćemo vazda biti: Balkan.

Ovdje, srećom, nikom ne pada na pamet takav zločin. Priroda je ovdje svetinja. Ma, ni na svojem ne smiješ bez dozvole stablo posjeći, a nekmoli na tuđem! Prijatelj mi usput priča: u njegovom gradu od podzemne deponije smeća napravili malo brdo. Posijali travu, posadili koje drvce, tu fontanica, tamo klupica i stočić… Piknik na gomili smeća!

   “Pa da, velim mu, namah ozlovoljen. ”Kod njih od smeća prave prirodu, a kod nas od prelijepe prirode – smeće”.

Ovdje je, velim, drugačije. I dok se hladimo pivom i sladimo rozeom, našem stolu se približava sijedi čovjek s gitarom i usnom harmonikom. Već smo ga vidjeli kad smo ulazili. U uglu jedne od terasica svirao je tužne, melanholične melodije što “nanose” na francusku šansonu. Mahnuo sam mu, tada, kao da se poznajemo, i podigao palac: bravo, maestro!

   Očito nije zaboravio. Eto ga k nama. Prilazi, klima glavom i počinje neku melodiju, južnu a tužnu, koja mi se učini poznatom ali joj se nikako ne mogu sjetiti imena. A on – đe me nađe! kao neka sjevernjačka varijanta Ibrice Jusića, s onim trubadurovim reskim, a ponekad “mekanim”, dubrovačkim notama. Samo mu još cuko fali: Ibrica jusić + pas, osoba dvije…

   Ne mogu da izdržim. Ustajem, komplimentiram mu, i zapodijevam razgovor. Odmah mi uzvraća kompliment. Misli da sam Belgijanac. Zar mi je holandski tako dobar da podsjećam na flamanca? A tek kad čuje da sam iz Bosne, lice mu se razvuče u širok osmijeh.

   “To je nekad bila lijepa zemlja”, kaže, i hoće da me časti pjesmom.

   Ne upitah ga zašto govori u perfektu. Samo me nešto štrecnu u koljenu.

   I otpjeva mi, stvarno, još jednu lijepu, tužnu pjesmu. I to na ruskom. Ali nema veze. Hvala mu.

   Nego me zabolje, do srži bocnu ono: “Bila”.

    Izgleda da sudbini izbjeglice, Izmještenog, ni u millingenskim vrtovima ne možeš pobjeći.


Goran Sarić
Autor 9.7.2013. u 07:55

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija