Goran Sarić: “Mala” nasilna smrt (odlomci iz ratnog dnevnika)

Goran Sarić
Autor 23.5.2013. u 09:03

Goran Sarić: “Mala” nasilna smrt  (odlomci iz ratnog dnevnika)

 

N o r v e š k a   p r i č a

 

Majka je slušala vijesti, žustro mijeseći hljeb,

pazeći na svaku mrvicu brašna.

(Ko zna šta nas još do snijega čeka?!)

Soba se punila dimom tek založene vatre,

u starinskom fijakeru.

Žestoko je draškao nozdrve.

Sjetih se mirnih vatri,

koje sam često ložio,

navrat-nanos,

prije polaska na posao,

želeći da momci i Davakica uđu u toplu jutrenicu.

Đavolak dima,

sjeverni kućni dušić,

čačnu mi donju trepu,

lijevu,

iz koje nama’ linu.

Linu , kraj svijeće.

K’o biser,

sinu.

 

***

 Z a v j e š t a n j e   n a p r e t k a

Istinabog, u ovom nam vijeku noći nisu tako mračne i tako beznadno duge kao ranije: tu je Teslino čedo.

Više nismo ni tako prljavi kao prije, recimo, dvije ili tri stotine godina. Naša kupatila mirišu najprimamljivijim ( vještačkim ) odourima višnje, jabuke, breze. U njima, tim našim kupatilima, bi se mirne duše moglo stanovati. Naravno, u slučaju nužde.

Tuš i kada učinili su nam kožu mekom, poželjnom za ranije nezamislive pohotničke avanture.

Komfor kojim smo okruženi i na koji smo od pelena svikli prevazilazi i najsmjeliju žilvernovsku maštu. Jednim pritiskom na dugme eto nas u Kini. Uz pomoć video-telefona(1) ne samo da razgovaramo s rođakom iz Australije nego i pažljivo motrimo svaku boru na njegovom ostarjelom licu.

Da bismo uživali u čarima muzike, više nam nije potrebno ni odijelo, ni skupa ulaznica za koncert. Gotovo je čak i s onim beznadno dugim čekanjem da supruga napokon uredi frizuru za večernji izlazak! Praktično neuništivi CD(2) pruža fantastičnu reprodukciju omiljenih nota, koju možemo pokrenuti ili prekinuti kad nam se god ćefne. A ne moramo ni mrdnuti s kauča. Čaša hladnog piva, sir, kulin ….

Zahvaljujući Radio-Brodu(3), balkanskoj varijanti CNN-a, podrobno smo informisani o tome šta se dešava u usplamtjelom zavičaju: isuviše je, naime, rizično izlaziti na ulice naših sarajeva, mostara, vukovara.

Jedemo bolje i zdravije, putujemo brže i jeftinije, odjevamo neuporedivo ljepše i udobnije.

Ali …

Ako ideš u džehenem, bolje ti je da ideš polako, veli na jednom mjestu Andrićev Alihodža.

I najpovršnijom rekapitulacijom dvadesetog vijeka više je nego uočljiva tamna strana tehnološkog napretka. Balkanski i svjetski ratovi (komada : dva), Vijetnam, iransko-irački rat do istrebljenja, Kambodža, sovjetsko “spašavanje” Afganistana(4), Bejrut, izmrcvaren  skoro dvjema decenijama prljavog rata. Dalijeva Espana u frankističkom ludilu.  I još na desetine, ako ne i stotine, “malih” ustanaka i ratova.

Kao da postoji “mala” nasilna smrt?!

Hirošima.

A sad ovo, u našoj lijepoj kući.

Ima li lijeka za ovaj golemi raskorak duboko u nutrini golog majmuna? Mogu li se, gledajući daleko natrag, izvući pouke za Sad, za Danas?

(Uvjeren sam da je o Sutra izlišno raspredati, pa čak i samo veoma oprezno . Nije li se sva tragika našeg položaja nataložila upravo usljed varljive nade (u šta?) i bezočno lažnih obećanja raznoraznih vucibatina, kravataša u vezi sa Boljim Sutra? Sutra, za koje danas treba ubijati. I ginuti.)

Mogu li se nesumnjivi dosezi industrijskog i postindustrijskog doba, površno i manjkavo pobrojani u prvom dijelu teksta, upotrijebiti da se najzad trgnemo iz ovog kola bola? Da očistimo lice od pubertetskih akni nezadovoljenog pubertetlije?

 

Ili je ovo ipak naše pravo stanje: gram savjesti  – čet’ri kila mržnje?!

 

 

***

 

 

Z a k l e t v a

 

 

Juče pođem da ponovo pokušam uspostaviti vezu sa svojima. Rani sumrak. Oprezno “giljam” pustim ulicama. Izbjegavam lokve (do maločas je pljuštala kiša). Prljava voda na asvaltu, u plitkim rupama od granata.

Malo prolaznika. Većinom mladi ljudi, hrabriše. Mladost ne haje mnogo za smrt.

Dok sam prelazio raskršće, brisani prostor, jedan uniformisani mladac dozva drugog, koji je stajao preko puta, ispred banke:

“Meho!”

“Šta je”, odazva se ovaj.

” Obàli ga Titi”, pakosno izusti vojnik, grohotom se smijući.

 

Još samo prije pet-šest godina najtvrđa zakletva bosanske djece, bez obzira na vjeru i naciju, zakletva koju sam nebrojeno puta čuo, glasila je:

“Tita mi!”

 

 

***

 

Z a š t o   s a m   “b e z b o ž n i k”  ? !

 

Svaka dva-tri dana komšinice Desa Ćećez i Goga Jovanović “šipče” nekoliko kilometara do Donjeg Sela, nekada nastanjenog skoro isključivo pravoslavnim življem, a sad avetinjskog naselja u kome se dim vije iz svega pola tuceta dimnjaka. Idu tamo, u rodno selo, da spasu ono što se može spastii: Muslimani iz okolnih sela, ali i dojučerašnje komšije, u uniformi i u civilu, kradu iz pustih kuća sve što se dade ukrasti: posuđe, namještaj, hranu, odvode tuđu stoku i tovare sijeno i bačve s rakijom na traktore i freze, ostavljajući, poput oblaka skakavaca, pustoš za sobom.

Eto još jednog primjera zašto sam ogorčen zapadnjačkim mitom o bosanskom Davidu i Golijatu: zemlja Tarzana i kokakole kao da ne zna da “mali” jedva čeka da, uz pomoć dobronamjernih (?) savjetnika, sklopi remi sa brutalnim, mnogo nadmoćnijim agresorom, pokupi figure, sklopi šahovsku tablu pa njome grdaljivog moćnika mazne posred ćiferice. I uz to ga, iza leđa množine štićenika, vrhom cipele mazne ispod stola!

Ne pada mi ni na kraj pameti da tvrdim kako Davida nije potrebno dozvati pameti, uljuditi ga, napokon naučiti da zakon ne bi trebalo da leži u topuzi. Kosa mu je, zacijelo, duga i neuredna, brada idem dito, a njegova divljačka sklonost rušenju i uništavanju već ga “za života” pretvaraju u crnu legendu.

Međutim, u konačnom svođenju računa bi se moralo voditi računa o činjenici da je i David daleko od zlatnog djeteta, jagnješceta suočenog sa vukovom razjapljenom čeljusti.

Inače bismo opet mogli pasti na koljena pred mitskom pričom o kaubojima i indijancima, dobricama i zlicama. Sve dok nas opet iz drijemeža ne prodrma neki novi Plavi vojnik.

No, nije tema “crno bijelo u koloru” ono zbog čega sam danas sjeo za pisaći stočić kraj uljanice. Nego, ovako: otprilike na pola puta između Konjica i Donjeg Sela, odmah pored makadama koji vodi ka “Igmanovom“ stadionu, već sedmicama trune leš neke nesrećnice, vjerovatno ustrijeljene snajperom. Ne zna se ni ko je žena, ni ko ju je i odakle usmrtio. Niko se zbog snajpera ne usudjuje da priđe lešu, a kamoli da ga odnese na groblje i zakopa, kako to ljudski i božiji zakon i red nalažu.

Zaraćene strane, koje inače redovno komuniciraju putem telefona ili radio-veze, za takvu “sitnicu” nemaju vremena. Prezauzeti dogovorima o novim velikim seobama naroda.

A šta je ova ustrijeljena jadnica: žena, ili narod?   

 

 

***

 

 Fanatik je, pak, nepokvarljiv: ako bi se ubio za neku ideju, spreman je i da ubije zbog nje; tiranik ili mučenik u oba slučaja je čudovište. Nema opasnijih bića od onih koja pate za neko verovanje: veliki progonitelj regrutuje se između mučenika kojima glave nisu bile odsečene. Daleko od toga da umanji naklonost prema moći, patnja je još razvija; i ništa mi nije odvratnije od prizora u kome se umire zbog neke ideje … Izmoren uzvišenim i krvoprolićem, on sanja o nekom dosadnom kraju na lestvici sveta,  o nekoj Istoriji čije bi mrtvilo bilo takvo da se u njemu sumnja javlja kao događaj a nada kao nepogoda.

  

 

 

——–

(1)   Kad sam ovo, uz “muziku” topova”, pisao, još nije bilo ni skypea, ni facebooka, pa čak – možete misliti – ni mobilnog telefona!. Kako li smo samo živjeli?

(2)   Čitaj: usb.

(3)   U toku rata veoma popularna nezavisna radio-stanica.

(4)   Od koga Ameri, uzgred, ama baš ništa nisu naučili.

 

 

Goran Sarić
Autor 23.5.2013. u 09:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija