Goran Sarić: Neću

Goran Sarić
Autor 27.2.2014. u 14:34

Goran Sarić: Neću

Ko kaže da se istorija ne ponavlja? Čitajući izvrsni tekst mog prijatelja Kazaza o neformalnim centrima moći i korumpiranim nazoviintelektualcima, na pamet mi padnu ne jedna, nego dvije moje davne pjesme. Iznerviran tadašnjom “crvenom birokratijom” napisao sam ih u jednom dahu, prije skoro četvrt vijeka. A ona, ta “crvena buržoazija” bila je, sad mi se čini, mila majka u odnosu na ove nove, totalno odnarođene, samožive do-kapitaliste.

   Na koncu, Josip Broz niti je šta ponio sa sobom u grob, niti je – kao većina ovdašnjih – svojoj djeci, unucima i praunucima ostavio ogromno, od naroda oteto bogatstvo. A tu je golema razlika, mili moji.

Prosudite, uostalom, sami aktuelnost ovih davnih stihova koje, ovako crne i udarne, posvećujem “legendarnom” Miletu Dodiku. Jer, juče sam na tv čuo da se njegova Šumska opet zadužila, i to za novih (skoro) 150 miliona eurića. Za šta? Za plate i beneficije njegove brojne kaste, naravno!

 Ko će to, i kad, da plati?

   On i njegovi sigurno neće. Osim ako ih ne satjeramo u tjesnac. Đekna još nije umrla, ali da hoće – zna se!

 

 

H o m m o   p o l i t i c u s

 

Gradom ne možeš lunjati sam, bez pratnje motorista,
neprobojnih stakala, stasitih brđana što su se davno,
na prstima šuljali k Gradu, teškim koracima,
unezvjereno mjereći širinu njegovih ulica – za njih stupica!

Dalek je, i davan, slatkast i mek miris vrućeg hljeba pod miškom,
jutrom, dok u džepovima ćutiš Njene dv’je – tri vlasi,
ostatak od raskošne noći. Sopstvenim sokakom, alejom rođenom
projuriš brzo, što brže možeš, od narodnih očiju nevješto sklonjen,

s kravatom, k’o ranom, i uvelim cvijetom u reveru. Kakva šteta:
ne sresti pse-lutalice u gusto, u vinsko praskozorje,
na poznatom mjestu, kraj kanti za smeće! Džukce, predobre,
što srce i dah su, podstava našega Grada,

vaskrslog u nemuštim lavirintima melanholika, mjesnog hroničara propasti.

 

N e ć u

Neću da stojim u redu za loto. Dok rominja kiša,
cipele se blate, ljudi strpljivo stoje, i puše,
i pušu, zijevaju i cupkaju, mjerkaju i, da,
poglavito i prevashodno – čekaju! Čekaju mečke i kadilake,

vile s pogledom na malopređašnju sinju kukavicu
(košmar: na stapu blijéde krpljene gaće),
kade punjene mlijekom, svilene prezervative,
mačkice i  maconje. I nema dovoljno grube riječi,

verbalnog malja, koji bi da se, neartikulisan i grub,
sruči na glave Dirigenata, onih iza zlatne ribice
koja dijeli sreću! Ovaj bi pamflet, stoga,
da prodre baš tamo, u tišinu štabova, i kabineta,

gdje se kuhaju gušteri i zmije, mišje oči
i krila ptičija, trava ljutica i lažotravica.
Ukratko: moja zemlja gdje se dijeli na trostruko Ništa!

 

Goran Sarić

Goran Sarić
Autor 27.2.2014. u 14:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija