Goran Sarić: Poučak iz Fergusona

Goran Sarić
Autor 8.12.2014. u 10:06

Goran Sarić: Poučak iz Fergusona

LARRY W. SMITH/EPA

   Kad je krajem osamdesetih rušen Berlinski zid, svi smo se ponadali da se, trganjem prvogi,budući fizičkog, najočiglednijeg komada “gvozdene zavjese”, razbija ljuštura dozlaboga opasnih, okoštalih međunarodnih odnosa i pred našim očima nastaje jedan bolji, pravedniji svijet. Evo, mišljasmo, napokon dokaza da smo, pri kraju Najgoreg vijeka, ipak naučili nešto iz ovovijekovnih grešaka i krvavih zabluda. Stotine miliona žitelja bivšeg Varšavskog pakta izašlo je na ulice da oduševljeno pozdravi odlazak “sovjetske čizme” iz njihovih gradova i sela. Bili su ubijeđeni da ih čeka svijetla budućnost, neuporediva s jadom i čemerom realnog socijalizma u kome su do tada živjeli.

Niko od tih običnih smrtnika, piona u partiji šaha svjetskih moćnika, nije znao za obećanje koje je ondašnji njemački kancelar Genšer tada dao Mihailu Gorbačovu: “Idemo samo do granica ujedinjene Njemačke. I ni pedlja dalje!” A, znamo, sad se ta opasna “brzopoteznica” već igra na granicama Ukrajine.

Da li se mijenjanjem političkog i vojnog “dresa” građani Poljske Češke, Slovačke, Rumunije, Hrvatske … osjećaju sigurnije, o tome se da diskutovati. Ali da, u ekonomskom smislu, većina njih nije nimalo avansovala (naprotiv!), to znaju i vrapci na grani. Jedan od dokaza tome je i prošlonedjeljni povratak (bivših?) komunista na vlast u nekim regijama bivšeg DDR-a. Jer, narod je možda (i kod njih) blesav, ali nije lud. Da se malo poigramo davnom “sentencom” Krivoustog Ljigavca: narod je na koncu doista dobio hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu, i idem dito novčanik u džepu, ali šta ako je on, sve sa šahovnicom – potpuno prazan?! A k tomu još stalno gledaš kauboje, superhikove tranzicije, kako plivaju u sve većem, čak i za negdanje partijske šefove nezamislivom bogatstvu?

Primjer drugi: kad je ono, prije nekoliko godina, izbilo tzv. “arapsko proljeće”, pomislili smo: napokon! Vrijeme je da se i tamo nešto pokrene. Građani, studenti, inteligencija ustali protiv diktatorijalnih režima u Egiptu, Tunisu, Libiji, Siriji, Egiptu, i nizu drugih zemalja te regije. Ključne, do tada nespojive riječi sa zemljama te regije, bile su socijalna mreža, internet, facebook, tweeter… No, vrlo brzo se u svim tim zemljama bez izuzetka, pokazalo – može čak i gore! Jer, apsolutiste su zamijenili krvavi plemenski ratovi, a na pozornicu je – mnogi kažu: uz skrivenu pomoć Amerike – stupila nova velika, ultrakonzervativna snaga koja pipke sve više pruža i van Regije: IS, Islamska država. Niko više ne zna kako će se rat(ovi) u Libiji/Siriji/Iraku završiti, ali se jedno već sad može kazati: “demokratske promjene” običnom puku ni tamo nisu donijele nikakav boljitak.

Primjer treći: kad je tačno dvadeset godina nakon pada Zida, Barak Obama postao prvi “obojeni” predsjednik Sjedinjenih Država, opet smo se ponadali. To se, tog januara 2009-te, zaista činio lijep početak Nove godine. Kao i u milijardama drugih stanovnika Plavog planeta, izbor prvog Afroamerikanca za šefa Bijele kuće i u meni je pobudio nadu u nešto što je jedan veliki pisac – doduše, sa velikom dozom ironije – nazvao vrlim novim svijetom. I ne samo bojom kože koja, kao, sugeriše da većina stanovnika Amerike ne mari za rasno i etničko porijeklo njihovog predsjednika, Obama nas je još mnogo više osvojio šarmom, elokvencijom, duhovitošću … Milion svjetlosnih godina od glupavog, ratobornog prethodnika!

No, nakon relativno uspješnog, došao je mučan i težak Obamin drugi mandat. Suočen s buljukom neprijatelja – većinom desničara, predstavnika krupnog kapitala za koje je svaka preraspodjela snaga i kapitala ravna vađenju zuba bez narkoze – Obama se već mjesecima koprca u kaši koju je, dijelom, sam zamijesio. S jedne strane nije bio odlučan da prekine vojne avanture iz Bušovog perioda, a s druge mu je, na domaćem terenu, servirano nekoliko “vrućih krompira” koje nikako da ohladi.

Najnoviji, i možda najvreliji, su rasni nemiri u mnogim gradovima i državama Sjedinjenih Država, izazvani bahatim i nepromišljenim djelovanjem lokalne policije. Sve je počelo prošlog ljeta u državi Misuri. Tamo je bijeli policajac, nakon kraćeg koškanja, sa šest hitaca, od čega dva u glavu, ustrijelio nenaoružanog crnog osamnaestogodišnjaka Majkla Brauna. Prava frka nastala je, međutim, tek nakon što je lokalna porota policajca-kauboja oslobodila svake krivnje. Tamošnje, ubjedljivo većinsko, stanovništvo masovno se diglo na demonstracije. Izbile su tuče, bilo je razbijanja izloga, paljevina, šmrkova i suzavaca…

I tek što su se stvari u Fergusonu koliko-toliko stišale, desio se novi skandal: u Njujorku je 17. jula ove godine bijeli policajac na ulici grubim zahvatom ugušio nenaoružanog crnca Erika Garnera, uhvaćenog u nelegalnoj prodaji cigareta. Mada obdukcijski nalaz tvrdi da je – zaista izrazito debeo – nesretni Garner umro (i) usljed pretilosti i srčanog udara, i tamo je nakon oslobađujuće presude bijelom “pajkanu” crnačko stanovništvo izašlo na ulice. Protest se brzo proširio na druge gradove: Boston, Čikago, Vašington DC … Tako je prvi obojeni američki predsjednik, uza sve druge, dobio i problem kome se najmanje nadao: bojom kože motivisane proteste na ulicama velikih američkih gradova! Ukoliko njih brzo i efikasno ne riješi – a u to je, iskreno rečeno, veoma teško povjerovati – može se reći da njegovo predsjednikovanje, u konačnici, nije ni izbliza ispunilo očekivanja, i to ni njegovih birača, a, bogami, ni nas koji smo mu se toliko obradovali.

A s obzirom i na druga pomenuta, što bi napisao Dikens, velika očekivanja, mogli bismo izvući, da ga tako nazovemo, poučak iz Fergusona: više nam ne budite nadu, vi koji mijenjate svijet, molimo vas!

 

 

 

 

 

 

Goran Sarić
Autor 8.12.2014. u 10:06

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija