Goran Sarić: Požar na Boračkom

Autor 25.8.2012. u 11:15

Goran Sarić: Požar na Boračkom

Rijetko mi se to dešava, ali kad sanjam onda su to uvijek neki ludi snovi. Sinoć sam, na primjer, sanjao požar. Požar na vrhu nebodera. Mi djeca igrali se lopte u dvorištu, kad ugledasmo plamen na zadnjem spratu. Nama prvo bila šega, pa smo se onda prepali. Najednom se odnekud stvori šmrk. Krenuh da ga uzmem, a on vreo. Do usijanja. Opržih se. I probudih, vas u znoju.

   Nisam bezveze sanjao. Ovih mi dana sestra redovno javlja o požaru što danima bjesni iznad naših, i komšijskih kuća na Boračkom jezeru. U opasnosti su i Herzegovina lodges, njihov san i ponos. Mjesto gdje smo i ovog ljeta, uz dosta Holanđana, ugostili Svetlanu Broz, ansambl Sejfullah, otvorili izložbu slika Sajina Lugića.

   Plamti, dakle, sedmicama. Neko veče je bilo baš gutavo. Sestra kaže da je u očaju iz gornjih kućica već počela da iznosi najvrednije stvari. Hoće li zaista izgorjeti Ognjište, na kome smo se tako lijepo družili? Kako da iznese ljubav, svu onu pažnju kojim su ih gradili? Kako da spase ono suštinsko, nemjerljivo?

   Dobro, mada je teško, hajde da probam ne biti odveć patetičan. Radi se o drugome. Kako je, naime, moglo doći do požara ovakvih razmjera, i to tako blizu naseljenog mjesta i jedinog, nekada predivnog a danas veoma oronulog motela “Borašnica”?

   Jeste da već mjesecima vladaju nezapamćene vrućine. Jeste da požara ima i drugdje u susjedstvu, naročito u Hrvatskoj. Ali, ovaj su požar, pouzdano se zna, građani brzo primijetili, i dojavili. Kome? Vlastima. Koji su ih, opet, kao lopticu prebacivali na druge adrese,  pravdajući se: vojni zrakomlati (komada: dva) – oba na remontu. A i da nisu – nema benzina. Aviona nema. Ne znam je li se raspravljalo o eventualnoj posudbi kanadera iz komšiluka. Ili ni za to, biće, nema para. Ili nikome nije ni palo na pamet. Zlobnik bi pomislio da je to zato što na toj strani Jezera nema guzonja. Ali, odmah iza polusrušenog mostića na Šištici jedan ogranak puta vodi do premijerove vikendice. Vodi krak, a ima, bogme, i ulična rasvjeta. Koje dalje, na onih dvjestotinjak metara do motela, ni od korova! Zapravo, ako ste šofer, za taj komadić puta vam je bolje da nabavite dobar džip ili, po kiši, amfibiju. Takvi su to krateri.

   Eno vam za svjedoka moje auto. Kad sam se vratio s odmora i riješio tih rupčaga, otkrih da nešto curi ispod volana. Otišao sistem za upravljanje. Sad ga mogu bacit’. Mislim, auto, ne sistem. On je ionako odavno za bacanje.

   Druga strana Boračkog jezera je mnogo bolja. Asvalt. Trotoar. Rasvjeta. Dućan, i dvije kafane. Tamo dolaze pravi vikendaši.

   No, nije sve tako crno. Početkom sedmice na teren ispod požarišta napokon su izašli vatrogasci. Doduše, zbog nepristupačnog terena se nisu mogli približiti plamenu, ali su obećali da će ostati tu, i paziti da se požar ne približi kućama. Svaka čast. Hrabri momci.

   Sutradan je “sa remonta” najzad doletio i jedan sivomaslinasti helikopter. I stao da gasi vatru velikim kofama svezanim za kraj dugog čeličnog užeta. Kažu da je izvrsno “šicao”. Vidio i ja, svojim očima. Vjerovali ili ne, prošlu srijedu bilo na dnevniku holandske televizije!

   Eto, ipak ide nabolje. Ali, zašto je lokalnim vlastima trebalo ovoliko vremena da se uhvate u koštac sa vatrenom stihijom? Zašto za ovakve stvari nema mnogo više novca? Zar nisu u pitanju ljudski životi i ogromna uništavanja prirode?

   Baš me zanima da li može ponestati novca za plate “predstavnika naroda”?!

 

Na kraju, da vas obodrim jednom sjajnom anegdotom iz knjige poznatog glumca Žarka Lauševića “Godina prođe, dan nikad: dnevnik jedne robije”.

   Glumca i brata mu osudilo za ubistvo (u samoodbrani), pa zatvorske dane provode u ćeliji u crnogorkom Spužu, sa “kolegama”. Priča teče ovako:

Brat čita roman “Mladić” od Dostojevskoga. S njim je u sobi neki radikal, zagriženi srbofil, “u istrazi zbog nekog saobraćaja”. Ovaj ga pita šta to čita, a Žarkov brat će k’o iz topa: “Biografiju Ratka Mladića!”

   “Nemoj zajebavat’, ko je to napis’o?”

   “Nemam pojma… Neki Rus.”

   “Pa normalno, ko bi drugi? Daj da vidim, molim te!”

   “Ne može, sad ja pročitam.”

   A kad mu ju je dao, ovaj lista, lista, nikako da dođe do “slavnih” pohoda srpske vojske.

   “A šta, ovo nema ništa o JNA?”

   “Dokle si stiga?”

   “Do četrnaeste strane.”

   “A, to je još rano, to će tek kasnije.”

   “Risto još čita knjigu. I čeka našu slavnu armiju.”

 

Toliko Laušević. A vi se sigurno pitate: kakve veze imaju roman od Dostojevskoga, Ratko Mladić, i požari na Boračkom jezeru?

Imaju. Ratko Mladić je prvi zapalio požar.

 

 

Prizor s Boračkog jezera

Foto: Goran Sarić

 

 

 

 

Tagovi:
Autor 25.8.2012. u 11:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija