Goran Sarić: Prijatelji su čuvari identiteta

Elvedin Nezirović
Autor 13.5.2015. u 12:01

Izdvajamo

  • Rat me je, da se tako izrazim: redefinirao. Od naivnog idealiste, uvjerenog da ćemo mi, Bosanci i Hercegovci, razmjerno lako savladati šačicu šovinističkih ludaka, brđana – prvo četnika, mrvu docnije ustaša, a nešto kasnije, bogami, i balija – napravio je od mene tvrdog realistu, pa i pesimistu. Vedar sam samo u stvarima koje se tiču moje porodice, moja tri momka i Davakice, te one šačice pomenutih dragih ljudi. Sve ostalo odavno je, što bi rekao dragi Đole, „otišlo u Honduras“. Sve se više, za sve nas, bojim najgoreg. Puno je oružja, svuda, a jako, jako malo poštenja i pameti.

Povezani članci

Goran Sarić: Prijatelji su čuvari identiteta

Foto: šg

Život svih ljudi moje generacije sa ovih prostora je kao nožem (a što će mi to: „kao?“) presječen na tri dijela: prije rata, rat i ovaj poslijeratni, mamurni „after party“ kojim bauljamo evo već pune dvije decenije. Knjiga „Ruka iz krasnog Niotkud“, velikom većinom posvećena ljudima kojih više nema, uglavnom ispotiha pjeva o drugom, i ovom trećem periodu. A mog Ješe, Jeremije, nema evo već skoro četvrt vijeka. On se je – da se gorko našalim – na vrijeme „izmakao“.

Razgovarao: Elvedin Nezirović, Strane.ba

Gorane, iz štampe je nedavno izašla tvoja nova zbirka poezije Ruka iz krasnog Niotkud. Iako su pjesme uglavnom posvećene ljudima koji su u tvom životu ostavili traga, i ova tvoja knjiga, na neki način, propituje teme koje te posljednjih godina jako zaokupljaju, a to su identitet i zavičaj. U kojoj mjeri su zaista prijatelji čuvari našega identiteta, svjedoci prošlosti, kako to veli Kundera?

S obzirom da već dvadeset godina, dakle, od 1995. godine, živim u Holandiji, mislim da je normalno da me ta pitanja, svjesno ili nesvjesno, ako ne baš opsjedaju, onda barem u velikoj mjeri zaokupljaju. Zvuči kao fraza, ali živeći u tuđini, čovjek nakon izvjesnog vremena doista živi, da tako kažem, „na klackalici“. Jer, za dobar broj ovih ovdje, na sjeveru, uvijek ćete biti „alochtoon“ (stranac), a i kod kuće ste već odavno neko drugi –„ dijaspora“.

E sad, čovjek može dvojiti, pa i naricati nad tom sudbinom, a može i pokušati iz nje izvući određenu (duhovnu) korist. Ja pokušavam ovo drugo, i moram reći da se kao „onaj drugi“ ne osjećam nimalo hendikepiran. Naprotiv.

Što se tiče prijatelja, kao gradsko dijete sam uvijek mislio da oni, zapravo, i čine suštinu onoga što zovemo: Grad. To se naročito odnosi na mjesto u kome ste se rodili. Konjic je sad, kao jedan od veoma rijetkih gradova u BiH, vjerovatno ljepši nego prije, puno je toga lijepog izgrađeno u zadnjih deset – petnaest godina. Ali, šta ja imam od toga ako, kad dođem, ona moja tri – četiri preostala prijatelja nisu tu?! Kupiš novine, prođiraš krug preko neretljanskih mostova, popiješ kafu u „Vidikovcu“  ili „Konaku“ (poznati konjički restorani) – i to je to. Imam ja, naravno, u Konjicu i rodbine i mnogo drugih dragih lica, ali prijateljima smatram samo tri – četiri čovjeka. Mislim da je u zabludi svako ko misli da ima puno prijatelja. U tom su smislu, da se vratimo Kunderi, prijatelji doista neka vrsta čuvara (i našeg) identiteta, svjedoci prošlosti. U nas – naročito one neslavne.

Godinama već živiš u Arnhemu, u Holandiji. Osjećaš li nostalgiju i kako bi je, na temelju ličnog iskustva, definirao? Meni se čini da ti u svojim pjesmama uporno tragaš za mjestom oprostorenja vlastitog identiteta. Konjic je, kao tvoj rodni grad, čini mi se, davno prestao biti takvo mjesto.

Ne, više ne osjećam nikakvu nostalgiju. Ovdje u Arnhemu mi je zaista lijepo. To je „zeleni“ grad, prepun parkova, cvijeća i stabala, a i veličina mu je, za mene, idealna. On, naime, broji oko sto sedamdeset hiljada duša, veličina, dakle, predratnog Mostara, a ima  sve što mi treba: i mir i tišinu, ali i art-kino, dobrog prvoligaša (Vitesse!), sličan nekadašnjem Veležu: nikad prvak, a uvijek pri vrhu. Igraju lijep fudbal. Ima i nekoliko pozorišta, te izvrsnih kafića s puno vrsta meni dragog specijalnog piva…

Možda i stoga Konjic, barem kao cjelinu, sve manje doživljavam svojim gradom. Jest, tu su još uvijek sjajna mjesta, ulice i sokaci moje mladosti, pa prijatelji, rođaci i dragi znanci. Ali, sve drugo se izmijenilo. Vladajuće strukture, pa i tzv. „kulturna krema“, ne pokazuju mnogo interesovanja za moj rad, a moram reći da ni oni mene, tak’i nikak’i, ne zanimaju previše. Nedavno sam tamo bio sedam dana, u Mostaru i Sarajevu promovisao nove knjige, a u mom gradu – niko ni habera! Mostar je, u tom smislu, zbog ljudi i sajtova na kojima sam pisao i pišem, mnogo više moj (književni) grad. Uostalom, tu sam, prije ravno trideset godina objavio moju prvu knjigu poezije, „Osmišljeni suteren“.

Glavni junak Ruke iz krasnog Niotkud je, bez sumnje, tvoja majka. Zanimljivo je – a to je primijetio i profesor Enver Kazaz na promociji tvoje knjige u Mostaru – da oca vrlo rijetko spominješ.

Pa, ta stvar je vrlo jednostavna. Život svih ljudi moje generacije sa ovih prostora je kao nožem (a što će mi to: „kao?“) presječen na tri dijela: prije rata, rat i ovaj poslijeratni, mamurni „after party“ kojim bauljamo evo već pune dvije decenije. Knjiga „Ruka iz krasnog Niotkud“, velikom većinom posvećena ljudima kojih više nema, uglavnom ispotiha pjeva o drugom, i ovom trećem periodu. A mog Ješe, Jeremije, nema evo već skoro četvrt vijeka. On se je – da se gorko našalim – na vrijeme „izmakao“. Zbog toga.

U svojoj knjizi Lijepo gore klasici marksizma, objavljenoj prošle godine, kroz formu dnevnika govoriš o svojim iskustvima u Konjicu tokom rata. Koliko te je rat u sentimentalnom smislu odredio i definirao?

Skroz. Ili – skoro skroz. Rat me je, da se tako izrazim: redefinirao. Od naivnog idealiste, uvjerenog da ćemo mi, Bosanci i Hercegovci, razmjerno lako savladati šačicu šovinističkih ludaka, brđana – prvo četnika, mrvu docnije ustaša, a nešto kasnije, bogami, i balija – napravio je od mene tvrdog realistu, pa i pesimistu. Vedar sam samo u stvarima koje se tiču moje porodice, moja tri momka i Davakice, te one šačice pomenutih dragih ljudi. Sve ostalo odavno je, što bi rekao dragi Đole, „otišlo u Honduras“. Sve se više, za sve nas, bojim najgoreg. Puno je oružja, svuda, a jako, jako malo poštenja i pameti.

Kako vidiš današnju BiH?

Pogledaj odgovor na gornje pitanje.

elvedingoran

Elvedin Nezirović i Goran Sarić

U tekstovima koje redovno objavljuješ na nekoliko internet portala u zemlji, često kritikuješ liberalni kapitalizam. Koliko je na takav tvoj stav uticalo iskustvo života u bivšoj SFRJ?

Sigurno jeste, u određenoj mjeri. Mislim na ondašnju socijalnu, pa i fizičku sigurnost, stabilnu srednju klasu, „kičmu“ svake valjane države i ne prevelike, u svakom slučaju – ne ogromne socijalne razlike. Naravno, bilo je i mana, ali o njima ćemo nekom drugom zgodom.

Dakle, na moje, doslovno, gađenje neoliberalnim kapitalizmom više je uticao život ovdje, iskustva iz Holandije. Jer, ova nekad socijalno jaka, mala zemlja – manja i od BiH i od Hrvatske! – sve više napušta koncept socijalne pravde i sigurnosti, a sve više srlja za velikim uzorom, Amerikom. Vjerovatno je to zbog love, banaka i golemog ekonomskog interesa, da i ovdje na velika vrata ulazi koncept „tvrdog kapitalizma“. Onaj koji se drži one stare: „Ko ima, daj mu još, a ko nema – nek’ crkne. To je i zaslužio!“ Tako se sve više produbljuje ionako preveliki jaz između bogatih i siromašnih. Moćna monstrum-država raste i hrani se „mesom“ najsiromašnijih podanika, a onaj ultra-tanki sloj superbogataša ima sve više novca i moći. Kao da nas sve orobljava (ovdje) nimalo simpatični Superhik iz „Alana Forda“. U Holandiji još nije tako grozno, ali sačekajte. Što bi rekla Sena Mustajbašić u njenoj predstavi: „Biće, biće.“

Znate li, recimo, koliku godišnju platu ima predsjednik kraljevske nafte kompanije Shell? Dvadeset i četiri miliona eura! Šta treba da uradi čovjek da bi zaradio mjesečnu plaću od dva miliona „dekika“? Sasvim prosta stvar: otpusti na hiljade radnika, zavij u crno njih i njihove porodice, i tako povećaj profit sebi i svojima!

Prosto da ne može biti sebičnije.

goran01

Goran Sarić

Da se vratimo književnosti. U posljednje vrijeme mnogo se baviš prevođenjem. Koliko je teško prevoditi poeziju i je li zaista – da citiram Frosta – poezija sve ono što se izgubi u prijevodu?

Do sada sam preveo sedamnaest knjiga proze i tek jedan jedini separat poezije. Mislim da to dovoljno govori koliko je (meni)  teško prevoditi poeziju. Da, poezija je srčika izgubljena u prevodu.

Za kraj ću se vratiti tvojoj knjizi Ruka iz krasnog Niotkud. Jedna od pjesama u toj knjizi posvećena je i rahmetli Aliji Kebi, mostarskom pjesniku i kulturnom radniku. Misliš li da onog Mostara, čiji je Kebo bio simbol, i danas ima?

Pa, bez ikakvog laskanja, da nema vas (Pavarotti, Strane.ba) i mojih sjajnih drugara sa sajta Tačno.net (Štefica, Amer i ostali), bojim se da ga skoro ne bi ni bilo. Mostarom sad  – pogledajte utakmice Velež – Zrinjski, kamenovanja „mršavih“ antifašističkih povorki, nasilje nad lijevom inteligencijom – urlaju oni koji, prazne glave a bijesna srca, zapravo, osim prašumskih krikova, nemaju šta da kažu. A inertna većina i dalje šuti, i mirno, za markicu, „cevči“ espresso pred kafićima. Dok najednom, kao u Andrićevoj „Gospođici“, ne ustane protiv novih „begova“. I ja se tome – ne krvi, nego pobuni i promjeni – najiskrenije nadam. Mada, bojim se, i ako dođe, to je „na dugu štapu“. Mislim da ja to neću dočekati.

Elvedin Nezirović
Autor 13.5.2015. u 12:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija