Goran Sarić: Prvomajska opklada

Povezani članci

• Glava u toplom
• Mitovi i legende Barbadosa i Grenade
• Stvarno zašto ne bi mogli imati tri imena?
• Boris Dežulović: Pet najvećih hrvatskih mitova: Lijepa naša domovino bajki
• Od SDA do NIP-a: Kako je uništen sarajevski Vodovod
• Mujkić o popisu: Popis je etnopolitički spektakl, građani su nevažni

Piše: Goran Sarić

Bilo je to davno, ne smijem ni reći prije koliko godina. Znam samo da sam bio dječarac od 10-12, i da je stari rek’o da idemo na Boračko. Biće veliko slavlje, puno ljudi. Meni je fešta bila već i to što se narednih četiri-pet dana neće ići u školu. Stara je, kao učiteljica, i tako i tako imala slobodno, a stari se tih dana, kao i sva ostala radnička klasa u Zemlji Koje Više Nema bavio omiljenom “disciplinom”  zvanom: spajanje praznika. Tako, i on je te sedmice bio fraj, što je kod nas kući vazdan značilo: živost, galama, “mali milion” ljudi kroz kuću, piće i meza po čitavi dan.

   I tako, krenuli smo na Boračko jezero, gdje smo, u maloj vikendici ili na livadi ispred nje, imali proslaviti Praznik rada.

   Jedino što u vezi s tim praznikom kao dijete nisam volio je to što me je na taj dan zorom budila limena glazba. Sve dok se – hajde da “film” odvrtimo malo naprijed – jednog jutra, kad sam se već zamomčio, nisam na vrijeme probudio i stao u kolonu koja je za muzičarima krenula na Prvomajski uranak, na obližnje brdo Vrtaljicu. Pa tamo sa ostalima pojeo tanjir graha. Ko kaže da grah ujutro teško pada na želudac? Liježe, itekako. A još kad se podmaže (barem) jednom ljutom!

   Sjećam se da sam se tog jutra, malđahni student, u šemaru, malo i pofaćko s jednom “izviđačkom”. Ništa naročito, par poljubaca. Ali, za mene, u tim godinama kad je tijelo gorjelo od žudnje, tih nekoliko stidljivih dodira je stvarno bilo – sve.

   Od tada mi, već pogađate, ranojutarnja limena glazba više nikad nije zasmetala.

   Elem, krenusmo na Boračko starim, crvenim warburgom, robusnim istočnonjemačkim autom koje je koristilo mješavinu i zbog toga strašno smrdilo. Zato su ga duhoviti Slavonci i nazvali: “tvorec”.

   Kad smo stigli, na pokošenoj travi ispred kuće već se skupilo oveće društvo. Tatina raja s posla, mamini “prijatelji na određeno vrijeme”, roditelji djece koje je učila 4 godine (bez uvrede, neki su to ostali i cijeli njen život), i neka lica koja nisam poznavao. Prijatelji od prijatelja, biće.

    A na dugačkom ražnju se okretao ne jedan, nego čak dva janjca. Ko bi inače nahranio svu tu buljumentu?! U hladu gajba pive, ostale se hlade u plićaku Jezera.

   I dok su se žene, po naški, rastrčale da sve donesu i prinesu, muška raja je prvo, po staroj navadi, odigrala tekmu “na male”, pa otišla na kupanje. Eksperata za pečenje uvijek dovoljno, oni su ostali kraj ražnja. U to su i janjci bili ispečeni – mirisni oblak plavičastog dima prekrio cijelu livadu i Jezero – pa smo svi, onako mokri i zadihani, sjeli na deke, da “prezalogajimo”.

   (Još jedna stvar mi je u vezi s tim prvomajskim slavljima ostala u sjećanju. Na njima smo, naime, svi jeli zajedno, i djeca i odrasli, što je bio poseban osjećaj. Jer, kad bi nam došli gosti i bila iznešena meza – sto se povijao! – nama djeci bi se posebno služilo. To mi je nekako uvijek bilo malo tužno.

   Ali, za Prvi maj je, velim, bilo drugačije. Radnici, seljaci i poštena – dječica…)

   I hajde, jelo se, pilo, lokativ je čudan padež, dok u jednom momentu nije pala neobična opklada. Naime, jednog tatinog kolegu, dasu koji se volio strašno puno hvaliti (ime i adresa poznati mojoj majci), “napale” da za opkladu do sumraka sam-samcat popije ni manje ni više, nego – litru konjaka! I još, poslije toga pješke, bez ičije pomoći otpješači par stotina metara, do odmarališta “Borašnica”, gdje će tatine kolege predveče čekati radnički bus da ih poveze natrag, do Konjica.

   Imao je jednu olakšicu: za svo vrijeme pijenja mogao je pojesti jagnjetine koliko mu srce hoće. Sretnik!

   I tako, jedna čašica, dvije, tri. Deset, dvanaest. Sve polako i natenane, ali se u određenom momentu osjetilo da je hvalisavcu jezik otežao. Mangupi oko njega, naravno, seire. Kakav bi to bio prvomajski izlet da se neko ne nađe “na trehi”.

   (Dok ovo pišem, prva asocijacija na cijelu tu zgodu su mi Andrić, i njegov Alija Đerzelez. Nije li kod nas odista vječita potreba da nekome podvalimo, da nekog i nešto ismijemo – ali da opet ispadne nekako bezazleno i bezbolno za onoga koga smo uhvatili na tapet?)

I da znate, nije se obrukao, taj kolega moga oca. Doista je u sebe, za par sati, izlio cijelu litru žeste. I potom sam doteturao do autobusa. Hmmm, nije baš do, nego skoro do. Zadnjih par metara su mu malo “pomogle” njegove radne kolege, širokogruda radnička klasa velikog preduzeća “Igman” koje je nekad hranilo pola naše velike opštine i, od ona dva velika sarajevska nebodera, napravilo barem “Momu”, ako ne i “Uzeira”.

   Elem, unijeli su ga, skoro onesvještenog, u bus. I pravo na hitnu. Ko zna koliko se puta ispovraćao, na putu od Boračkog do bolnice. Tamo su mu, bezbeli, temeljito isprali trbuh, i dali bukadar sredstava da se tijelo pročisti.

   A za tri dana kolege su mu došle u posjetu i donijele – a šta ste drugo mislili? – čokalj rakije.

   Kad su mu ga pokazali, bio je toliko oporavljen da otrči do wc-a, i još jednom povrati “dušu iz sebe”.

    Bio je to zaista nezaboravan Prvi maj.