Goran Sarić: Rahat u Dokkumu (2)

Goran Sarić
Autor 17.1.2013. u 18:02

Goran Sarić: Rahat u Dokkumu (2)

 

Sutra ipak idemo u Dokkum. Jer, u Groningenu smo već bili, Nojina barka nam sad-zasad valjda neće trebati, a svi kažu da je Bonifacijev ukleti kamen veoma lijep gradić.

Kakav sad Bonifacije, kakav crni “ukleti kamen”?! Polako, bez žurbe.

Ime ovoga grada se, naime, prvi put spominje još 754. godine, kad je u njemu, skupa s kompletnom pratnjom, ubijen  veliki misionar i širitelj kršćanstva sveti Bonifacije. On se danas slavi kao zaštitnik Njemačke. Ta godina je uzeta i za rođendan Grada, pa je Dokkum tako prije devet godina slavio svoj 1250-ti rođendan.

Mada ne veći od bosanske kasabice, Dokkum zbog strateške važnosti još krajem trinaestog vijeka dobija status grada. U njegovoj bogatoj i burnoj povijesti ističu  se razorni požar s početka petnaestog vijeka i važna uloga u  Osamdesetogodišnjem ratu protiv Španije (16-17. vijek). Jedna od najcrnjih epizoda iz tog vremena je Dokkumska furija. Naime, 1572. godine Grad, koji je tada bio pod španskom upravom, na svega par sati osvaja domaća vlastela. Nakon ponovnog preuzimanja, Španci se surovo svete: red ognja, red pljačke, red silovanja, red razaranja  … Sve kao po “pravilima službe” (PS) balkanskih krvnika!

No, nakon toga nastupa period mira i napretka. Dokkum se krajem 16. vijeka priključuje moćnoj Utrehtskoj uniji. Uskoro se u toj maloj luci čak smješta frislandski admiralitet. Iako se zbog plitkog gaza i sve veće trgovine pomorska komanda uskoro seli u drugo mjesto, Dokkum i dalje igra važnu ulogu u istoriji Zemlje. Grade se raskošne crkve, prelijepe kuće, dvorci … Kažu da gradić i danas naprosto diše poviješću, da je ona vidljiva na svakom njegovom kvadratnom centimetru.

Ne znam. Kao i svugdje u svijetu, turistički radnici su i ovdje majstori u “prodavanju magle”. A nama koji smo studirali u Sarajevu nije je baš lako utrapiti. Ko je jednom od baščaršijskih mangupa kupovao ciglu… Zato, hajdemo na lice mjesta.

Auto ostavljamo odmah na prvom parkiralištu. Desetak stepeni, vjetar, pljucka kiša. Da se danas opraštamo sa Starom godinom podjećaju samo petarde, i to one teške, “karabituše”. Iako je još rano, mlađarija je počela s tom, u cijelom svijetu omiljenom, novogodišnjom zabavom. Ovdje, gdje svirka i pjesma po kućama nisu baš uobičajeni, vatromet je mnogima glavna zabava na prelazu Stare u Novu godinu.

Tamo, kod onog velikog mlina na brežuljku, vidim oveću grupu petardiranih. Većinom mlađarija, ali ima i nešto starije raje. Obavijeni oblakom gustog, barutnog dima, kao da se takmiče čija će jače grunuti.

Žali bože para! Koliko se samo dobrog vinceka moglo nakupovati za svu tu silu pirotehnike!

Ali, prosto im bilo. Dabogda im nikad pravo ne zapucalo.

Ida, koja se uvijek dobro spremi za ovakve izlete, nas u laganoj šetnji ukratko upoznaje sa bogatom prošlošću Dokkuma. Prolazimo pokraj Gradske vijećnice iz sedamnaestog vijeka. Ova prelijepa građevina od tada je bezbroj puta preuređivana i dograđivana. Nekada centar svih važnih događanja u čitavom kraju, danas isključivo služi za vjenčanja i prijeme.

A tu, u samom “srcu” grada – a ovdje je sve blizu, nadohvat ruke – je i Crkva svetog Martina, iliti Velika crkva iz šesnaestog vijeka. Neobična je stoga što je nastala na temeljima triju čak mnogo starijih crkava: jedne iz desetog, druge iz jedanaestog, a treće iz trinaestog vijeka. Od materijala ove potonje je najvećim dijelom i napravljena.

U gradu koga rese uski sokaci i prolazi, kanali, mostići i stare kuće “kanaluše”,  pogled naročito privlače bajkoviti vrtovi tih lijepih zdanja kraj vode. Eh, da nam je tu sejriti, pa makar i samo na par sati!

U samom centru, pažnju mi privuče još jedna impozantna građevina: De Waegh. Na južnoj fasadi oslikan je grb provincije Frisland sa dva kamena lava. Tu se nekad, u jednom krilu zgrade, trgovalo i vagalo, a na drugom je bila smještena gradska straža.

Sada je tu restoran. Kad na izlogu ugledam tamno texelsko pivo, odmah osjetim da mi je grlo suho k’o pustinja. “Hajdemo unutra.  Dosta smo hodali. A i ovo pucanje …”, velim. “Dame mogu probati čuvenu dokkumsku kafu, s malim dodatkom berenburga, lokalog alkoholnog pića a mi ćemo, hm … Već vidjeti šta ćemo”, tobože dvojim, a sve glédim onu flašu iz izloga.

Upalilo mi je. Ne znam za tu njihovu kafu – meni bi sigurno bila preslaba – ali je texelsko pivo bilo vrijedno svake pare! Ma, za samo tih par gutljaja je vrijedilo doći ovamo!

Naveče, nakon ” carske”  klope, guštamo izvrsno austrijsko bijelo vino, Grüner Veltliner. Svježe, lagano, a pomalo resko, s blagim okusom limuna i meda.

Znate li da Austrijanci već nekoliko godina prave najbolja bijela vina na svijetu?!).

Između dva gutljaja, udobno zavaljeni, na ekranu pratimo top-listu najboljih poprock pjesama svih vremena. Kao i u prethodne dvije-tri godine, na vrhu su žestoki momci nesretnog Freddie Mercuryja i njihova Bohemian rhapsody, a odmah za njima “Orlovi” s Hotelom California.

U prvih dvadeset, tri stvari od Flyda, dvije od Coldplaya. Tu su i Dire straits, The Bos, Metalica… Mojih Talking Headsa nigdje na vidiku.

Uvijek sam bio mimo svijet.

 

Pred ponoć pozovem moju damu za ples. Ostalima lijeno.

Ako ne ludujemo, lijepo nam je. Ne mora se baš uvijek lumpovati?!

U ponoć ogrnemo kapute, i izađemo napolje. Šampanjac na kiši. Iz pravca Dokkuma odjekuje žestoko gruvanje. Ovdje je tiho. Tek tu i tamo poneka petardica. Čak se i Bela, koja se, kao i sve cuke, panično plaši pucanja, okuražila i s nama izašla napolje. Sretna ti Nova, Belice!

Gorkast i hladan, šampanjac prijatno ”ujeda”za jezik.

***

 

Prvi januar. Olgica i Nehru odlaze već oko podne. Sretan sam što

nas četvoro + Pas ostajemo još jedan dan. Prvi maj i drugi januar iz principa uzimam slobodno. Neka slavi ko šta hoće, bilježim se sa štovanjem, ali to su moji najveći praznici.

 

Oko podne skoknemo do one male luke, Zoutkamp, koja nam se jako svidjela na dolasku.

Vjetar. Ni žive duše. Sve zatvoreno. Čak nema toliko ni onih ljupkih brodica. Lučica jeste lijepa, ali se ovako pusta doima nekako tužnom, napuštenom. Utisak je još turobniji kad na malom trgu ispred vatrogasne stanice ugledamo ugljenisanu gomilu drveta, plamenom “liznutu” fotelju i gomilu drugih starudija. Sve još smrdi na zagoretinu. Nekoliko metara dalje – razbijena kućica autobuske stanice. Srča svuda naokolo. Tužno i ružno.

Na povratku, da bismo popravili raspoloženje, svratimo do lijepog restorana Zeezicht (Pogled na more). Nedaleko odatle trajekti ljeti i po nekoliko puta dnevno isplovljavaju za poznato turističko odredište, ostrvo Schiermonikkoog. Sa slovom i brojem devetsto trideset (930) žitelja, to je najmanja od “mali million” holandskih opština. Valjalo bi i nju jednom posjetiti.

Prepun veliki restoran. Ljudi veselo nazdravljaju, čavrljaju, smiju se, tek poneki samac zamišljeno zuri kroz stakleni zid. Šta li nam donosi Novo ljeto?!

Već pada mrak. Žmirkaju svjetla picaferala na kopnu, i ribarskih brodica na pučini. Još malo pa će, što bi Dalmoši rekli, u lov na sviću. I dalje rominja, uz blagi zvižduk vjetra.

E, moj Arsene: još malo šetnje uz more, i gotovo.


 

 

Goran Sarić
Autor 17.1.2013. u 18:02

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija