Goran Sarić: Razglednice iz Bremena (drugi dio )

Povezani članci

• Predgrađe
• Goran Marković: Prvi maj, nove okolnosti, nove mogućnosti
• Bosanski meHki feminizam
• Esad Bajtal: Život ne poznaje dobrovoljnu smrt od gladi
• Vuk Perišić: Apisov kompleks
• Tadić i Josipović destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu

A sad u potragu za kobasicama sa kupusom.

 Jedan restoran, drugi, treći… Svuda na ulazima velike table s jelovnicima, a nigdje jela koje tražimo. Već se polako mràča. Na koncu se, rumenih obraza i smrznutih noseva, odlučujemo za kiošćić na uglu, sa svega nekoliko izbačenih stolova. Imaju kobasice, ali bez kupusa. Cijena? Prava sitnica!

Ko kaže da jeftina hrana nije baš ukusna?! Ma, sve smo prste lizali!

   Poslije dugo bazamo glavnom ulicom u potrazi za pivom. Danas baš nemamo sreće. Sve sami restorani, sa stolovima postavljenim za večeru. Na kraju, nabasamo na neku pravu piceriju. Gazda mlad, i „skockan“: garave loknice, brada „od tri dana“: pravi mačo. Oštar pogled pomalo „nanosi“ na mafiozu. Ali, kad ga upitamo možemo li ući samo na piće, lice mu se pretvori u široki osmjeh: „Kako da ne? Avanti!“

   Mora da je primijetio da i mi, ovako promrzli, i u lijepom Bremenu čeznemo za jugom.

 Njegova reakcija me podsjeti na prošlogodišnju zgodu iz Winterberga, kada nas je, u isto ovakvo smrzlo predvečerje, iznenadio mladi ober u tamošnjoj piceriji, obrativši nam se na tečnom „jugoslovenskom“: „Uzmite kaprićozu, ona vam je ovdje najbolja!“ Ispostavilo se da je objekat u vlasništvu dva brata, Albanca sa Kosova. Došli su ovdje mnogo prije početka naših budalaština i, sudeći po prvom obraćanju, ne prave nikakve razlike među bivšim zemama.

   Baš smo se lijepo ispričali! Poslije je, dok smo jeli, stalno poglédao ka našem stolu, valjda da vidi fali li nam štogod.

   Neka svoga…

Sutra ujutro, prema planu, odlazimo u obližnje selo, poznatu umjetničku koloniju Worpswede. I o njoj mi je pričao onaj profesor s našeg univerziteta. Popodne ćemo u KunstHalle, gradski muzej, a naveče će, valjda, biti vremena i za podrumsko-vinske aktivnosti?!

   Pošto je hotel blizu autoputa, brzo izlazimo iz Grada. Dvosmjernim, uskim, ali odličnim putem vozimo se kroz duuugačke drvorede. Sunce i guste sjene u krunama bogatih krošnji, sočni pašnjaci, daleke kućice i njive …       

   Seoce Worpswede je smješteno u živopisnom kraju na obalama rječice Hamme. Pročulo još tamo krajem devetnaestoga vijeka, kad u njega dolaze brojni slikari, arhitekti, i drugi umjetnici. Jedan od njih je arhitekt i slikar Heinrich Vogeler koji projektuje Barkenhoff, idilično seosko zdanje u kome jedno vrijeme, između ostalih, boravi i čuveni njemački pjesnik Rajner Marija Rilke sa suprugom. Tu su i galerija, čiju kolekciju, kao i u našem Počitelju, sačinjavaju darovi umjetnika koji su ovdje boravili. Tu je i poznati kafić, “Kaffee Verrückt”, u kome se tada, na razmeđi vijekova, znalo ludo pijančevati i lumpovati. Kažu da je bilo i preljuba. Kako li je tu prošao naš „friško“ oženjeni Rilke?

      Navigacija nas vodi ravno u centar sela. Parkiramo ispred banke  i na holandskom jeziku pitamo nekog prolaznika gdje se nalazi Barkenhoff. „To vam je odmah tu, uz ove stepenice, pa preko trga i onda desno“, ljubazno odgovara čovjek, ali na njemačkom. Sreća da ga zbog sličnosti s holandskim, ponešto razumijemo. Nijemci su jako ponosni na svoj jezik.

   Lagano krećemo u pokazanom pravcu. Vrijeme se malo muti, ali u zraku je još lijepa ranojesenja atmosfera. Sve je stalo, pa čak i oblaci. Miris vlažne trave i mokrog lišća. Na glavna džadi, s obje strane, malene „kućne“galerije i dućani umjetnina. Većinom nevelike, ljupke građevine, mada ima i onih na kojima se vide bogatstvo i moć njihovih vlasnika. Ovdje sigurno ne stanuje sirotinja.

   Veliki restoran, takođe djelo poznatog arhitekta, je, na žalost, zatvoren, pa ulazimo u već pomenutu glavnu galeriju. Kolekcija je veoma šarolika. No, više me intrigira sam prostor, pametno i zgodno projektovan – igra svjetla i sjene – nego same umjetnine. Nisu ni umjetnici mahniti da galeriji daruju svoja najbolja djela!

   Kasnije se vani slikam pred velikim kipom boga Bachusa i jedne od njegovih prilježnica.

   Lagano krećemo ka passatu. Ovdje se, zapravo, i nema baš mnogo toga vidjeti. Taj Bachusov kip što naprosto „pršti“ hedonizmom i – ko zna zbog čega?! – mali, šareni pjetlić pred dućanom drangulija ovdje su mi se najviše urezali u pamćenje

   Eh, moj Rajner Marija, davno si ti ovdje stolovao! Malo je tu od tvoje poezije ostalo!

nastavak slijedi…