Goran Sarić: “Sitna voda” i zidovi srama

Goran Sarić
Autor 24.12.2014. u 15:38

Goran Sarić:  “Sitna voda” i zidovi srama

Foto: Jay Daley

Vjerovatno me sve ove priče ne bi toliko dirnule da nije onih naših zidova, u zavičaju. Stvarnih, i fiktivnih. Vidljivih i nevidljivih. Kako u selima, tako i u gradovima. Neki od tih gradova još i danas su stubokom podijeljeni. Najveći simboli za takve, bivše urbise, svakako su Vukovar i Mostar. U njima, doduše, nema zidova srama poput ovih u Irskoj, Zapadnoj Sahari i Slovačkoj, ali unutrašnje pregrade se itekako osjete. U tim, i u mnogim drugim našim gradovima odavno je na djelu proces rurbanizacije, kako „k(r)varenje grada“ naziva glasoviti njemački etnolog Klaus Roth. Sada su to, naprosto, velika betonska sela iz kojih je (skoro) nestalo duha koji su sobom nosili, Dabićevim rječnikom kazano, „Srbi iz solitera“. To jest – građani, bez obzira na vjeru i naciju. A od rurbanizacije do getoizacije – ni „pedalj mjesta“!

Zadnjih sedmica bez daha gledam dokumentarnu seriju holandske televizije “De muur” (Zid). Serija ima šest nastavaka. Svaki govori o jednom od zidova apsurda koji i danas, četvrt vijeka nakon pada Onog Zida (Wende), kao skalpelom razdvajaju ljude na svim meridijanima i paralelama. Komšije. Prijatelje. Katkada, sestre i braću.

   Seriju otvara dokumentarac o Peace Walls, Zidovima mira u Belfastu, Sjeverna Irska. Ironičnog li naziva! Te zidove svi znamo iz onih nesretnih “Oranje marševa” koji protestanti, unionisti – pristalice Ujedinjenog Kraljevstva, jednom godišnje tvrdoglavo “gule” kroz katoličke četvrti ovog stubokom podijeljenog grada. Taj mimohod je za katolike, da ‘prostite, što i crvena krpa za bika. On obično dovodi do žestokih tuča koje nerijetko krvlju natope ove ružne betonske dinosauruse. “Zidovi mira”? Sic!

   Druga epizoda govori o zidu u Zapadnoj Sahari. Taj mastodont je, nećete vjerovati, dugačak čitavih 2 700 kilometara, a završava, ničim izazvan, nasred užarenog pijeska! Valjda Marokanci, koji su ga podigli da ih, kao, zaštiti od nasrtaja daleko malobrojnijeg plemena Sahravi, nisu imali više para da nastave s građenjem. Pa su odatle – da se malo gorko našalimo – povukli crtu s uzdignutim kažiprstom: ”Drzneš li dalje, čućeš topove…

   Rat u Zapadnoj Sahari, kojega simbolizira ova čudna građevina, traje već punih četrdeset godina. I nikom ništa. Više od dvije i po hiljade kilometara ljudske zlobe i gluposti.

   Treći dio, kroz priču o tragediji Meksikanca Uriela, govori o sudbinama desetina hiljada njegovih sunarodnjaka koji imaju samo jedan životni cilj: preći s onu stranu “Zida srama”, u toliko željene Sjedinjene Države. Ovo graditeljsko čudo je još duže od marokanskog, skoro 3.000 kilometara, a Urielova priča dozlaboga apsurdna. Njemu je, naime, prje nekoliko godina uspjelo da sa porodicom ilegalno pređe u SAD. Međutim, poslije izvjesnog vremena je uhvaćen i vraćen u Meksiko. Njega vratili, a ženu i dijete ostavili. Sad ga kamera prikazuje kako kroz žičanu ogradu šalje poljupce sinu, dječaku od 5-6 godina Malo po strani, na onoj strani, stoji i gleda ga mlada, lijepa supruga. Viđaju se, tako, jedanput sedmično. Ljubav kroz žicu. Očajan je. “Ne mogu više ovako”, grcajući govori autoru serije, holandskom reporteru Menno Bentveldu, “a ne znam šta mi je činiti.”

   “Hajdemo na piće”, u nedostatku boljeg odgovora lakonski uzvraća Bentveld.

   “Kvaka” je u tome što žena neće da mu se vrati u Meksiko. Uči, radi, školuje se. Počela novi život. Zakopitila. Čekaće ga još neko vrijeme, veli, a onda …

I priča iz pojasa Gaze je jednako uzbudljiva. Citiram:

Kako bi se navodno zaštitili od palestinskih terorista, Izrael je prije nekoliko godina počeo s gradnjom zida koji već samim svojim izgledom po mnogo čemu podsjeća na nekadašnji Berlinski. „Antiteroristička žica“, kako je nazivaju pobornici ovog zida, dijeli velike dijelove Zapadne obale Jordana od ostatka Izraela. Problem je i u tome da Zid velikim dijelom ulazi na dijelove palestinskog teritorija, dijeleći tako čak i zemlju lokalnih ( palestinskih )seljaka koji sada ne mogu bez korištenja zaobilaznica doći do svojih polja. Dok izraelska vlada tvrdi da se od gradnje Zida smanjio broj terorističkih napada, Međunarodni sud u Den Haagu naveo je u svom izvješću da njegova gradnja masivno smanjuje i ograničava pravo na samoopredjeljenje Palestinaca.

   Dokumentarac prati mladu Palestinku čiji je dućan sa tri strane opasan tim „biserom“. „Pa, imate li kupaca“, pita reporter. „Imam“, pomalo ratoborno odgovara cura. Izraelci su joj nudili silne pare da se odseli, a ona – ni za boga. „Svraćaju ljudi da vide i ovo čudo.“

   Ovdje „betonska žica“, a u Slovačkoj zidovi koji „normalne“ Slovake štite od – Roma! Tako su stanovnici mjestašca Mihalovice o svom trošku podigli zid dugačak 25 metara koji se nadovezao na onaj koji su već podigle gradske vlasti a čija dužina iznosi čitavih pola kilometra! S ove, „bijele“ strane, normalne kuće i stanovi, a s druge: sklepoštine, šperploča, salonit, daske, stiropor, na ulazima ponjave – blato, jad i čemer. I gomila djece. To da. U jednoj takvoj nastambi, za koju je Dajin kokošinjac „svetinja“, nerijetko živi i po petnaestak duša. Cijelo naselje ima 8.000 stanovnika, a niko, doslovno NIKO ne radi!

   Oni se žale na diskriminaciju, a njihove nevidljive komšije na krađe i fizičke nasrtaje. „Kad dobiju socijalu, 4-5 dana se opijaju do besvjesti, a onda krenu u lopovluk“, tvrde bijelci. „Bolje nam je sa zidom“, zaklučuju.

   Ko bi, molim vas, tome stao u kraj? Lako je biti idealista sa strane, ali kad živiš tu i vidiš da su obje strane donekle u pravu, kako onda razriješiti taj čvor?

   Na koncu, zid na granici između Sjeverne i Južne Koreje. Podignut je krajem Drugog svjetskog rata i simbolizira strahotu jednog od najbolje čuvanih graničnih prijelaza na planeti. Projektovali su ga Sovjeti i Ameri – jer šta ima tu Koreance neko nešto da pita? Koliko je porodica i ljudskih sudbina njegovim podizanjem razoreno, to se nikada neće saznati. O toj muci i jadu govori završna, šesta emisija ove izvrsne serije.

Vjerovatno me sve ove priče ne bi toliko dirnule da nije onih naših zidova, u zavičaju. Stvarnih, i fiktivnih. Vidljivih i nevidljivih. Kako u selima, tako i u gradovima. Neki od tih gradova još i danas su stubokom podijeljeni. Najveći simboli za takve, bivše urbise, svakako su Vukovar i Mostar. U njima, doduše, nema zidova srama poput ovih u Irskoj, Zapadnoj Sahari i Slovačkoj, ali unutrašnje pregrade se itekako osjete. U tim, i u mnogim drugim našim gradovima odavno je na djelu proces rurbanizacije, kako „k(r)varenje grada“ naziva glasoviti njemački etnolog Klaus Roth. Sada su to, naprosto, velika betonska sela iz kojih je (skoro) nestalo duha koji su sobom nosili, Dabićevim rječnikom kazano, „Srbi iz solitera“. To jest – građani, bez obzira na vjeru i naciju. A od rurbanizacije do getoizacije – ni „pedalj mjesta“!

   Ovaj opasni proces, prvi čin razdvajanja, pokušaću da ilustrujem jednom anegdoticom iz rata.

   Početkom devedesetih, jedan poznanik iz konjičkog naselja „Luka“, treći sprat, žali se na novog komšiju. Budi ga ranom zorom, i to – cijepanjem drva.

   „Na terasi?“

   „Ma jok. U dnevnom boravku! Šta da radim?“, upita me.

   „Najbolje ti je da se preseliš u podrum“, napregnem se da ostanem ozbiljan. „Em ti je mirnije, em sigurnije. Ovo je njihovo doba.“ A onda prasnem u smijeh. Mada se nije imalo čemu smijati. Uopšte. Zar nije davno rečeno: ko jednom okusi lagodnost i čari „sitne vode“ (tuša), taj se više ne vraća na selo?

   Tu ne pomažu ni plafon, ni Kineski zid.

I evo, na kraju, umjesto novogodišnje čestitke, opet jedne davne, u osvit rata napisane pjesme. Upućujem je, od srca, svim građanima užeg i šireg zavičaja, onima koje nikakvo cijepanje nije uspjelo pokolebati:

V e t e r a n i

 

April . Šuma oko grada trepti jagorčevinom. U dvorištima,

ispod raspuklih šljiva, ljudi ustrajno šute,

uz žestok i opojan miris škije , hercegovačke.

U Gradu kome kucaju zadnji minuti


ostadoše samo građani, tihozboraši, pitomci Nojeve lađe.

Sjaj oružja ljeska iz borovine, hrastovine,

bukovine, s Bjelašnice, Borašnice, Prenja,

Čvrsnice. I, kao i prije petnaestak godina,

 

 

PRIJE NJIHOVE ERE, cijeli bogovetni dan

nijedan morulj ne hraknu u svijetlo lice trotoara,

na njegov pločnik. Niko ne pljunu Grad.

Gotovo da zaboravim tugu, i strah. Samo,

 

na povratku kući, neko dijete viknu: Tata!

Trznuh se, zbunjen: moji su dječaci, s majkom,

juče napustili ulicu, naš Makondo.

 

 

 

Goran Sarić
Autor 24.12.2014. u 15:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija