Goran Sarić: Sretna Nova, profesore Zuti

Autor 29.12.2011. u 19:43

Goran Sarić: Sretna Nova, profesore Zuti

Ništa, valjda,  više ne mrzim na Zapadu od potrošačkih “stampeda”, pred velike praznike. Ni za Kraljičin dan, ni pred Božić me “ni topom” ne možeš istjerati na ulicu, u gomilu raspomamljenih konzumenata koji se tiskaju, jure i guraju kao da će radnje ne dva dana, nego dva puna mjeseca biti zatvorene!

   No, ove sam godine i ja morao “u boj” . Nema druge. Naredilo. “ Dosta si se izvlačio”, veli supruga. “Ta neću ja uvijek sama kupovati poklone.”

   I bi kako mama kaže. Ipak je ovo (tamno) “srce feminizma”.

   “Pojma oni nemaju šta je kriza, draga moja”, šapćem joj na uho u prepunoj trgovačkoj ulici, sve pazeći da me neko ne gurne, mune laktom, ili mi ne stane na nogu. “Dabogda nikad ne doživjeli mjesečnu inflaciju od 300 posto.”

   I doista, uprkos najavi Vlade o teškim vremenima, izgleda da bankomati i ovdje rade “do usijanja”.

   Sve me ovo podsjeti na onaj davni mostarski vic iz predreformskog vremena:

   Sjedi Ero pred kafićem kod Starog, zenta Mostarke i “cjevči” flašu balantajna. Naiđe stranac i, kako su mu “preko grane” mjesecima punili uši o ekonomskoj krizi u Jugi, pita: “Šta se ovdje dešava, zar nije kriza?”

A naš će ti Ero na skromnom Engleskom, sve prskajući viski naokolo: “Stabilizejšn, brato, stabilizejšn!”

   Toliko o našem poimanju stabilizacije.

 

   Ali zaista, kakva nas “stabilizacija” čeka u 2012. godini? Pošto za dublju analizu u kolumni ni mjesta ni vremena, probaću ovako,  “u skokovima”.

   Što se tiče Holandije, ovdje se, s aktuelnim “kapetanima” sve zna: štednja, štednja, i opet štednja. Treba popuniti fondove, spasiti Uniju, pogurati posrnulu braću, i, što je još mnogo važnije, interese naših banaka i izvoznika u Grčkoj, Portugalu, Španiji i gdje sve već ne. A sve te priče o “solidarnosti”, “istorijskom projektu” i slično – to su tek bajke za malu djecu. I polupismene birače, naravno.

   “Kvaka” je samo u tome što teret ogromne štednje ne dijelimo jednako. Najviše će platiti upravo ova polu-odrasla, polupismena “djeca” sa biračkih spiskova, a najmanje predstavnici krupnog kapitala: menadžeri, bankari, vlasnici vila i imanja, direktori velikih kompanija… Njih je, kaže Vlada, toliko malo da tu dodatno opterećivanje ne bi imalo nikakvog efekta. Uostalom, zaboga, ako ih naljutimo, otići će ljudi u inostranstvo, pa šta ćemo tad?

   Ko bi nam onda, za skupe pare, upropaštavao banke i kompanije, i ja se pitam.

 

A kod nas, u Bosni i Hercegovini?

Prijatelj, drug iz studentskih dana, doktor književnih nauka i, valjda, najžešći ljevičar na Balkanu i okolini, ovih mi dana čestita Novu godinu rječima: “Želim ti puno zdravlja i sreće. Da znaš, trebaće nam sreća, itekako. Stižu teška vremena.”

   Već ga vidim: tmuran i zamišljen, ratoboran i osjetljiv na svaki šovinizam i nepravdu – baš kao onda kad je po brdima oko Sarajeva ganjao neprijatelje. One čiji “klonovi”, evo, već godinama rasturaju BiH kakvu smo je obojica voljeli, i volimo. Samo što sad, siroma’ , ne zna gdje prije da udari: na one što otvoreno prijete odvajanjem, ili, pak, one tu, pokraj njega, u srcu Grada i Federacije, što zaklinju se na ljubav, a tajno snuju i kuju neku drugu, samo njihovu BiH?

   Ruke dvije, dan kratak, a njih – bukadar.

 

  Nadalje, nekidan me mostarski prijatelji pozivaju da učestvujem u anketi za ličnost godine. Stanem, i zamislim se. Mada koliko-toliko pratim domaća zbivanja, nisam znao šta da im odgovorim. Ni jednog imena, ni jednog čovjeka i čina da iskoči iz uklete domaće “kvadrature kruga”.

   Naravno, puno je imena, i ljudi koji zaslužuju moje divljenje. Jedan od njih je i gore pomenuti prijatelj, nazovimo ga profesor Žuti. Svi oni se, na svoje načine, bore protiv rasturača i karijerista, onih kojima je najveća zakletva: “Dabogda se ne pomjerio s ovog mjesta!”

   (A i zašto bi? Fotelja udobna, plata k’o na Zapadu, dnevnice i dodaci kapaju… Što se više ne dogovaraš, sve ti bolje! Ionako je za sve nevolje uvijek kriv “onaj drugi”.)

   Ali, ako je za izbor potreban neki konkretan, važan čin usmjeren ka boljitku zajednice – priznajem da ga ne znam. Nadam se da je do mene.

   No, k‘o od muha se branim crnih misli, možda i nije sve tako loše. Evo, upravo je dogovoren novi Savjet ministara. Možda nam u Novoj ipak krene?

 

   Osim toga, kad dođem u zavičaj, i sjednem na terasu podno Ćuprije, otvorim novine i povučem prvi guc, uvijek pomislim: nije sve propalo. Bilo je i ranije teških vremena, i loših “ zvonara. Još smo tu, dišemo.

 

Jest, ali na slamku, odnekud se, i nezvan, javi moj profesor Žuti.

Autor 29.12.2011. u 19:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija