GORAN SARIĆ: SVI ŠAHOVI LJUDI

Autor 4.12.2012. u 16:22

GORAN SARIĆ: SVI ŠAHOVI LJUDI

 

 

Ovih dana čitam uzbudljivu knjigu Stivena Kinzera “Svi šahovi ljudi”. Autor je poznati novinar Njujork tajmsa. U štivu koje se čita poput uzbudljivog trilera, Kinzer opisuje puč u kojem je ljeta 1953. godine Zapadu naklonjeni Šah Reza Pahlavi uz “podzemnu” pomoć SAD i Velike Britanije svrgao sa vlasti tadašnjeg premijera, progresivnog Mohameda Mosadeka. I tada su iza svega, naravno, stajali “viši interesi”. Nafta. Mosadek je želio da nacionalizuje “crno zlato”, što nikako nije odgovaralo tadašnjoj britansko-persijskoj (čitaj: britanskoj) naftnoj kompaniji. Ona je već decenijama od persijaskog prirodnog bogatstva izvlačila ogromnu dobit, domicilnom stanovništvu ostavljajući samo “mrvice”. Iranski radnici Kompanije, veli britanski novinar, živjeli su u velikoj bijedi. Dnevna zarada im je bila tek nekoliko desetaka centi, što je i tada bilo veoma malo. Spavali su u trošnim barakama, bez struje, vode, bez osnovnih higijenskih uslova.

   Prije puča su se britanski i američki obavještajci svojski potrudili da na sve načine ocrne Mosadeka, pušući “u tikvu” sebičnog, diktatorskim manirima nastrojenog Šaha. Njihova pomoć pri izvođenju prevrata je dugo ostala najstrože čuvana tajna, sve dok se nekoliko starih, u međuvremenu umirovljenih špijuna, napokon nije odlučilo da “propjeva”.

   Sve do tada se u svijetu mislilo da je puč djelo tadašnjim premijerom nezadovoljnog naroda.

 Tako je za sve, osim za njega, i završeno: šah sit, a britanski bareli na broju.

U politici i inače često ništa nije onako kako izgleda. Tu su lekciju Bosanci i Hercegovci davno naučili, i to na svojoj koži. Jer, kad su nam ono Ujedinjene nacije priznale državu, mislili smo da će rat biti gotov za tri dana: sad se napokon tačno zna ko je napadač a ko žrtva, sad će nam svijet priskočiti u pomoć. Pokarambasati ono malo ratobornih brđana, urazumiti i zapadnohercegovačke susjede, a nas, prave Bosance i Hercegovce pustiti da živimo u miru i komšiluku.

   A zna se: rat je trajao još samo četiri godine!

   I tada se pokazalo da su u pitanju neka stara, običnom puku nevidljiva a, bogami, često i neshvatljiva savezništva: Francuska uz Srbiju, Njemačka na strani Tuđmana, kolebljivi Alija ukliješten između Arapa i Amerike…

  A svi ti varljivi “pomagači” su čitavo vrijeme k’o jedan vikali: “Pomozimo jadnom Sarajevu!”

   Nemoj mi tako pomagati, majke ti.

 

Tako je bilo i ovih dana, kad je neka delegacija stranih “trećeligaša”, umjesto na Marijindvor, naprasno svratila u Istročno Sarajevo, kod domaćina, notornog Mileta D. Nisu ljudi imali vremena. Žurilo im se. Puna im agenda. “Doći će drugi put”.

   Poučen navedenim i mnogim drugim primjerima, bojim se da su oni itekako dobro znali šta rade. Kod koga idu, i čiju kafu, čaj, i šljívu piju. Jer, kažite šta hoćete, ali Zapadnjaci uvijek dobro znaju šta čine. Oni nam svakim svojim gestom, sve ove nesretne balkanske godine, šalju jasne signale. A što ih mi, drčni a naivni, rijetko znademo pravilno iščitati, druga je to pjesma!

      Isto tako, bojim se da u kategoriju “igre pod maskama” spada i za mnoge neočekivana odluka Haškog suda o puštanju hrvatskih generala na slobodu. Jer, je li doista moguće da neko namjerno tako šlampavo sastavi optužnicu? Zar je pretpostavljeno prekomjerno granatiranje Knina zaista bio njihov jedini mogući grijeh na prostoru pod njihovom komandom, na kojem su spaljene desetine srpskih sela i pobijeno nekoliko stotina ljudi, uglavnom starijih osoba? Nije li se i van granica bivše Jugoslavije moglo pretpostaviti kakve će to bijesne, zapjenjene reakcije izazvati u ionako dozlaboga ksenofobičnoj, od svih pozitivnih tokova izolovanoj Srbiji? Ili to opet neko u “velikom svijetu” iza kulisa barka po starim ranama, raspiruje tek ugaslu balkansku vatru?

   Da se razumijemo: posljednji sam koji bi tvrdio da su za sve naše nedaće krivi stranci. Mi sami smo najviše krivi za onakav raspad bivše nam države, kao i za bijedno stanje u kojem danas živi velika većina njenih stanovnika. Mi smo birali, i biramo, te koje su nas odveli “naprijed u kameno doba”. Mi tvrdili, i još uvijek tvrdimo, da su za sve naše nevolje krivi “oni drugi”. Oni s druge strane, oni krivovovjerni.

   A ko je pobio tolike ljude, civile, i nakon Oluje, ali i drugdje, da se poslužim lijepim starim izrazom: “Od Triglava pa do Đevđelije”? Ni sada, punih 17 godima nakon legitimnog oslobađanja Kninske krajine, hrvatski sudovi  koliko znam, nisu procesuirali nijednog jedinog počinitelja tih strašnih zločina. Valjda su se vodili onom čuvenom “sentencom” jednog od vrhovnih sudija da hrvatski vojnik u domovinskom ratu uopšte ne može počiniti zločin?!

      Kratkovidost, nevjerovatan propust, ili nešto treće? Ništa nas ne smije iznenaditi. Eno vam nesretnog Mosadeka, uzmite pa čitajte. Samo će vam se kazati.

Uostalom, nije li davno kazano da je politika, a ne trgovina “onom stvari”, zapravo najstariji zanat na svijetu?

 

Autor 4.12.2012. u 16:22