Goran Sarić: Titov bunker, suze i tepsija

Goran Sarić
Autor/ica 12.6.2015. u 09:49

Goran Sarić: Titov bunker, suze i tepsija

Putopis (3. dio)

 

 

3.

***

Promocija, suze i tepsija

Ne bih puno o promocija. Ta moja je, kao da se hvalim. Samo to da je bila u mostarskom Pavarottiju. Da su me Direktor, Dama, Veležovac, Čarli i Profesor Žuti právo razmazili. Da sam prodao više knjiga nego što je bilo posjetilaca – a bilo ih je, ne žalim se.   Poslije sve te parice, lijepo „spiskali“ u Šadrvanu. Da dobih tepsiju baklave iz Mostara i rakiju „maksuziju“ iz Jablanice. I to – od mojih prijatelja, Bošnjaka, vjernika. Zar to nije prelijepo. Da je bilo i suza. Da je, s mamom i tatom, došla čak i jedna beba – mirna k’o bubica! – i to drito iz šeher-Konjica.

Malo li je?

***

 

Titov bunker, moderna umjetnost i „muda za bubrege“

Još lagan od mostarskih otisaka, naredno jutro sa sestrom, zetom i nekim njihovim gostima i „pajtašima, idem u ARK, sada već čuveno Titovo atomsko sklonište. ARK se nalazi u selu Ljuta, i to u sastavu (vojne) fabrike „Igman“.

Evo nekoliko posuđenih pasusa o pomenutom skloništu, ja to ionako kraće i preciznije ne bih mogao kazati:

 

Građen je u tajnosti od 1953. do 1979., pod nazivom DO ARK da bi se u slučaju atomske katastrofe tu sklonili Tito i njegovih 350 najbližih suradnika. Ovaj impozatni prostor, betonske masovne konstrukcije, leži na oko 6.500 metara kvadratnih prostora i oko 300 metara dubine ispod površine zemlje.

Bunker je sagrađen sa namjerom da, u slučaju (atomskog) rata, funkcioniše kao centar vojnih operacija (sklonište za Štab vrhovne komande) i sklonište za predsjednika Tita, njegovu porodicu i najbliže saradnike. Ovaj objekat, koji podsjeća na lavirint, sa više od stotinu prostorija i potpuno sačuvanim inventarom (sastoji se od brojnih rezidencijalnih prostora, sala za konferencije, kancelarija i “predsjedničkog bloka”), bio je predviđen da obezbijedi nesmetan život 350 ljudi tokom šest mjeseci. Do 90-ih godina izgradnja (u koju je investirano 4,6 milijardi američkih dolara) i postojanje ovog bunkera bila je najstrože čuvana vojna tajna.

Planina Zlatar koja se nalazi u blizini Konjica, desecima godina čuvala je najveću državnu vojnu tajnu bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ). U ovom prirodnom okruženju prije 33 godine izgrađeno je atomsko sklonište, objekt nazvan D-0 ARK, koji je bio glavno komandno mjesto bivše Jugoslavenske narodne armije. Za ovo su, osim radnika koji su birani pažljivo i koji su morali potpisati Ugovor u šutnji, znala samo četiri komandanta po službenoj dužnosti.

Kada gledate s vana, vidite tri obične kuće okružene prirodom. (…) Izgradnja objekta trajala je 26 godina (1953.-1979.) a koštala je 4,6 milijardi dolara.

 

Ej, u ono vrijeme skoro 5 milijardi dolara! A tek činjenica da je za izgradnju ovako velikog objekta znalo tako malo ljudi? U svakom slučaju ja, rođen i odrastao u Čaršiji, nisam imao pojma da mi se tu, takoreći u rođenoj avliji, gradi nešto toliko impozantno.

Jebeš CIA-u i KGB, kakve je “sigurnjake” Juga nekad imala! Nije čudo što se, kažu, i zloglasni Josif Visarionovič zvani Koba, kažu, smrtno plašio Tiletovih tajnih “poklisara”!

 

   Imamo sreće s vremenom. Sunce – k’o tepsija tikvenjače. Šaroliko društvance: holandska novinarka, freelancer-ka, dva Austrijanca, prrijatna makedonska ex-novinarka i njen frend, Crnogorac Vlatko, sve sa sinom – dječakom od 6-7 godina. Prije polaska u Bunker, za stolom lijepog restorana „Konak“ pokraj Neretve, na početku se dobro sporazumijevam sa Austrijancima. Ali, kako se sunce penje nebom i sve jače prži, engleske riječi hlape i bježe pred naletom onih drugih, holandskih. Na kraju se više nisam u stanju sjetiti ni najprostijih sintagmi. No, najednom mi sine spasonosna ideja: „Ober, pliz, tu šljivovic“!

Nakon toga sve ide kao po loju.

U ARK-u je nekidan otvoreno Treće bijenale savremene umjetnosti. Među radovima dva tuceta umjetnika iz Austrije, Albanije, Njemačke, Velike Britanije, Rusije, Italije i regije, najduže se zadržavam pred djelima Ede Murtića, Brace Dimitrijevića i slovenačkog Laibacha. Inače, među instalacijama ima i dosta onih koje bi se, po mom skromnom mišljenju, mogle nazvati „muda za bubrege“. Ali, takva je, često, savremena umjetnost. Važno je samo da niko ne zna „šta je pisac htio da kaže“.

No, ovaj mali grad 300 metara ispod zemlje, sa njegovim konferencijskim i drugim salama, spavaćim sobama, za ono vrijeme džemsbondovskom tehnologijom i sa i bez Bijenala ostaje mjesto koje svakako morate vidjeti.

   Jer, za visočke piramide još i možemo sumnjati – ali zna se ko je u Jugi bio Faraon!

 

 

 

Goran Sarić
Autor/ica 12.6.2015. u 09:49