Goran Sarić: U Ždrel(c)u dosade(2)

Povezani članci

• Hrvati odahnuli, Kutle sada uči Bosance
• Zaključci koje ne možemo izvući iz nereda u Londonu
• Tri Hrvata, pet stranaka, a svi – „suverenisti“
• STOP nasilju nad novinarima u BiH!
• Viktor Ivančić: Čijeg Tuđmana uzdići na tron?
• Za dom se spremte, četnici!

Sutradan smo “bumbili” kod nas, na terasi apartmana. Djeci otišla na rivu, u jedini u restoran, a mi navalili na sir, slaninu, kobasice …

   Drugar dugo miriše Marino vino, pa ga onda kuša, lagano ga kotrljajući po usnoj duplji.

   “Gdje si ovo kupio?”

   Rekoh mu.

   “Čudno. Nisam znao da na otoku prave ovako dobro vino.”

   Kad su se djeca vratila iz restorana pitamo ih šta su klopali. Ćevape.

   “I, kakvi su?”

   “Onako”, odgovara Tibor. Na njegovom jeziku to zapravo znači: nikakvi.

   Nije ni čudo. Kakvi bi, molim vas, i mogli biti ćevapi na otoku Pašmanu?

***

Ujutro, nedjelja je, nas u ranu zoru budi zvonjava sa zvonika obližnje crkvice. Prvo u šest, pa u sedam, a u osam! I to svaki put po 3-4 minuta.

   Lijepa naša Repovačka džamija u Suhom dolu. A toliko sam se na nju žalio!

   Odlazimo po bakino vino. Kažem joj da smo već sinoć “smazali” njenu dvolitru.

   “A koliko vas je bilo”, pita piljar sa susjednog štanda.

   “Troje. U stvari, dvojica.” Darija je popila samo jednu čašu.

   “Eeee, moj barba, kad se moja klapa sastane, mi ti ne počinjemo bez pet litara. Po glavi.”

   Gledam ga: jak, krupan tridesetogodišnjak. Kuštrava kosa, raskopčan, “Babura i obrazi crveni k’o paprika. Sigurno ne (samo) od sunca.

  Pet litara “po grlu stanovnika” mi se ipak čini malo previše. Mada, s Dalmošima nikad ne znaš.

Šetnja po susjednoj Kukljici. Veća je od Ždrelca i Mrljana. Vidi se da je nekad bila jače turističko mjesto. Sad, iako je tek devet sati, skoro prazna. Prijjatelj pokazuje nekadašnje radničko odmaralište. Na tridesetak metara od mora, sa ogromnom terasom i parkingom. Prazno. Zatvoreno. Pogašenih svjetala, izgleda pomalo sablasno,

   “Ovdje je nekad vrvilo”, sjetno veli.

   Samo u slastičarni “Hajduk” masa svijeta.

   Slatkohrani, poslije dva đira svrnemo tamo. Pitam konobara zašto je ovako pusto.

   “E, moj gospodine, ni ja ovo ne pamtim. Sigurno je upola manje gostiju neko lani!”

   Nije ni čudo. Zapad se rve s recesijom, a domaćem svijetu preskupo. Ta samo je putarina iz Zagreba u oba pravca skoro 30 eura! A tek na to dolaze troškovi benzina i boravka, pa sve da je i o mršavom, “paradajz-turizmu” riječ. Prosječan stanovnik ove zemlje, Jan modal, kako to vele Holandezi, čak i kad je zaposlen, jedva sastavlja kraj s krajem.

   Osim slovenačkog i, tu i tamo, češkog, nismo čuli drugih jezika.

   Ko ima, baš ima. A ko nema… “Blagodeti” divljeg kapitalizma.

***

Trajektom odlazimo na izlet u Zadar. Tamo je sasvim druga slika. Grad vrije. Ćućor mnogih jezika i narječja. Ipak, i ovdje, u šetnji, ponegdje primjećujem poluprazne konobe. Toga lani, čini mi se, nije bilo.

   Sa atrakcijama kao što su Morske orgulje (http://hr.wikipedia.org/wiki/Morske_orgulje ) i Pozdrav suncu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Pozdrav_Suncu ), brojnim starim crkvama i ljupkim trgovima, Zadar je ostao glavni turistički “lijepak” na ovom  dijelu jadranske obale. S pravom. Čist. Umiven. Okupan, pa još, evo, i raspjevan – uz vječitu pjesmu “slanih” orgulja.

Tibor i Rašet najednom spaze čudnog starca s dugom, sijedom bradom i kosom, kapom Djeda Mraza i – dresom minhenskog Bayerna! Na leđima broj i ime poznatog fudbalera. Čudan neki “Miroslav Klose”! Hoće da se slikaju s njim, ali stari grabi brzinom svjetlosti. No, kad ga napon stigomo, i zamolimo za fotku, odmah ljubazno pristaje. Ovako iz blizine, vidim da se radi o pravoj kosi i bradi. Htjedoh ga upitati šta mu znače ta brada i “nošnja”. Ali oko nas se sjatiše nekakvi mali, žuti, sve sa aparatima. A znate kako je kad Japanci navale?!

Sve mi više smeta bol pod pazusima. Velike crvene gűte, još bez gnojnih “kapica” na vrhovima.

   Valjda će ih izvući slana voda. I izvrsno vino baba-Mare.