Goran Sarić: Zmija i suri orao

Autor 20.5.2011. u 02:26

Goran Sarić:  Zmija i suri orao

 

Imam sreće: otkad sam došao prati me sunce, mada je majka, u sred maja!, još do prije nekoliko dana ložila vatru. Mislio sam da je do nje, smrzlice, ali mi rođak koji me je dočekao na saraj’skom aerodromu veli da je zaista do juče bilo veoma hladno. Neka sam vam, vala, mislim se, i ja jednom u zavičaj donio lijepo vrijeme, a ne da stalno bježim od njega, kao do sada.

Na prvom od dva čitanja, u lijepoj, duborezom urešenoj Bosanskoj sobi Doma kulture u Konjicu, stihujem s pjesnicima iz Francuske, Malte, Turske, Srbije i Ukrajine. Od naših su tu Mujo Musagić, zemljak (iz Glavatičeva) Sabrija Tucaković, te jedan od ponajboljih savremenih Be-Ha pjesnika, stari poznanik Admiral Mahić.

Sparno je, zagušljivo, pa je najbrojnija publika, srednjoškolci, prilično nemirna. Čavrljaju, šapuću, vrpolje se. “Led” probija Maltežanin, koji ih glasnim i brzim, “ratatata” recitovanjem vješto natjera da se primire. Kasnije, nakon stihova Mahića i naše iskusne moderatorice, pjesnikinje i prozne spisateljice Fadile Nure Haver, sve ide kao podmazano, tako da na koncu svi dobijamo buran, topao aplauz.

Nakon čitanja odlazimo na ručak u restoran “Neretva”, odakle se, poslije kraćeg ćaskanja, opraštam s kolegama. Od svih majčinih đakonija uopšte nisam gladan, a pjesnici se ionako odmah nakon objeda vraćaju u Sarajevo, na svečanu dodjelu Bosanskog stećka velikom američkom pjesniku naših korijena, Čarlsu Simiću. Malo me boli noga (stara boljka: giht), pa je i to jedan od razloga što ne mogu s njima, u prestonicu.

Savijamo u oštru krivinu i lagano se spuštamo ka mostiću, vikendici. Odjednom, s visokog drveta pokraj puta na svega dvadesetak metara ispred nas, veliki orao raširi krila i stušti se na asvalt. Nemamo kad ni da se prepadnemo: prica brzo zgrabi nešto sa ceste i vinu se u zrak. Zmija, pogolema! I to –  šarka, iz ove ju je blizine lako prepoznati.

Malo docnije, dugo sjedimo pred vikendicom, na uzvišenju, lijevo od ulaza u Glavatičevo. Šutimo i slušamo udaljeni žubor potoka ispod nas, igru vjetra u tamnim krošnjama, tu i tamo neki auto što se sjuri ka selu, ili desno, u pravcu Konjica.

Domaćin, mještanin koji pazi i održava prijateljevu kućicu, za tili nam čas uz nešto tresaka i malo uglja ispeče ćevape i ukusne ljute kobasice, kakve u Zemlji Lala i Kanala “ni pod razno” ne možemo dobiti. Jednostavnu a bogovsku klopu zalivam kutjevačkom graševinom, koju je prijatelj, kao slučajno, pronašao u špajzu.

Pa ti sad vjeruj u slučaj!

Što rat, što neimaština i poslijeratna bespesperktivnost – elem, u Konjicu je ostalo malo starih prijatelja. Kad ujutro krenem po novine, osim srdačnih pozdrava s rijetkim starim Konjičanima, brzo napravim krug gradom, kupim Oslobođenje ili Jutarnji i strovalim se u stolicu na terasi ljupkog restorana “Konak” kraj obnovljene Ćuprije. Voda, plemeniti jablanički kamen i vrhovi drveća što paraju nebo. Ni tu najčešće ne sretnem nikog poznatog. No, jutros tamo ugledam starog poznanika, predsjednika novoosnovane, “ nazor” formirane Vlade BiH N.N. S njim je za stolom i stari drug S.M., koga takođe dugo nisam vidio. Obradujem se, iskreno. Jer, o N.-u, socijaldemokrati i gradskoj raji, zasad čujem samo najljepše. Mada, za neke stranke, nelegalno izabran, silno se trudi da, sa saradnicima, ovu zemlju barem za “tri milimetra” izvuče iz dubokog gliba u kome ova tavori evo već dvadesetak godina.

Za S.-a me vežu lijepe uspomene na djetinjstvo, Borke, Šantića-vilu pred kojom sam tada često viđao čuvenog slikara Lazara Drljaču.

Posljednji put smo se nas trojica sreli još u jesen ratne 1993., na pregovorima bosanskohercegovačke i srpske strane oko razmjene zarobljenika. N. je tada bio vođa naše delegacije, ja predstavnik konjičkog Crvenog krsta, a S. jedan od predstavnika srpske strane.

Makar kako čudno zvučalo, i tada smo se lijepo, srdačno pozdravili. S. mi je, sjećam se, govorio kako nastoji da se izvuče iz ovog pakla, i ode k ženi i djeci, u Crnu Goru, a ja se njemu jadao o čežnji za djecom, i ženom, u istarskom izbjeglištvu…

Nije nam bilo do rata, gledali smo kako da ga, na lokalnoj razini, makar malo olakšamo onima kojima bješe još teže nego nama.

Poslije dugo sjedim, sâm, na suncu, i zurim u zelenu, brzu vodu.

Na drugo čitanje, dan prije povratka u Holandiju, po pravom kijametu (hladno, vjetar, kiša) dolazim nekoliko sati ranije i svraćam u dom, pardon, Društvo pisaca. Do domaćina, ako je po bogatom programu suditi, jednih od najuspješnijih Sarajevskih dana poezije. A kako i ne bi bili uspješni kad ove godine slave punih pola vijeka, 50-ti rođendan?!

U restoranu, u mnoštvu neznanih, srećem i znana, draga lica: Hadžema, Zilhada, Almira, Fuada, te agilnu, sveprisutnu domaćicu, gospođu Majdu Kovač. Veselimo se, ćaskamo, dogovaramo nova izdanja i susrete – baš kako i priliči zanesenjacima lirskih dubina!

Poslije opet sjedim sam i slušam “ples” kiše po ulici, tu, pod prozorom. Izgleda da su usamljenički posao a, bogami, i godinice učinile svoje, pa sve teže podnosim “masovna” druženja. Što bi Meša rekao: “Volim ljude, ali ne znam šta bih s njima”.

Docnije, na tom zadnjem čitanju, u Elektrotehničkoj školi na Novom Sarajevu, najviše me, pored drugih odličnika stiha, impresionira rumunska pjesnikinja i prevodilac Karolina Ilika, autorica više desetaka knjiga poezije. Ona čita stihove sa snježnobijele asure. Sama ju je, valjda, izvezla. Nemam pojma o čemu pjeva, ali uživam u melodiji, intonaciji, jeziku. Pa zar poezija u samom početku u suštini i nije bila to: kadenca, ritam?!

Nakon manje od dva sata “ptice”, na amsterdamskom pustom i nekako suviše čistom peronu, trgne me hladan glas staničnog spikera: “Pazite na vlastite stvari. Na djelu su opasni i drski džeparoši.”

 Welkom thuis! Dobrodošao (novoj) kući.

 

 

Autor 20.5.2011. u 02:26

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija