Povezani članci

• Intervju – Snježana Kordić: Radikalni nacionalisti su na vodećim pozicijama
• DAN KADA (JOJ) MOZAK UTRNE
• Navijački neredi u Mostaru: Mladi nacionalisti terorišu grad
• PETER VATAŠČIN: Boje emigracije
• Lex Perković se mijenja do 1. siječnja, Reding podržala Vladu oko ćirilice u Vukovaru
• Iz kabineta Staše Košarca: Kako je NOSBIH postao stranačka platforma za milionsku trgovinu električnom energijom

Umro je tačno na Božić,

u fotelji,s čašom vina pri ruci.

Na podu raskriljene novine od prošlog vikenda,

krči stari radio, bez tevea – nije volio pokretne slike.

Život mu, ionako, bio prebrz,

Jan-Karel van de Schoot.

Malo se družio,

taj blijedi čovjek suptilnog osmjeha,

krhak poput stakla

na prljavim naočalama.

(Možda je i htio tako,

kroz mutno staklo – možda mu se gadio svijet,

ovakav?!)

Jednom smo skupa išli u Muzej vina,

nas dvojica totalno nesličnih,

homić, i ženoljubac.

Jedva kutarisasmo tada,

sve teturajući,

iz te drage memle,

sjajnih mirisa i bouqueta.

k’o meci maligana u friški mrak jesenji.

Lohotan, ljubitelj čašice,

često se kršio: u kupatilu,

na klizavim pločicama,

niza stepenice,

ja l’ na pravdi Boga – nasred dnevog boravka!

Kad mi javiše da je nađen u stanu,

hladan,

onako: sjedeći,

glupo odahnuh:

Falatibože,

neka se samo nije polomio!

Kao da to ima veze,

kao da to, više, ima ikakve veze.