Goran Sarić:Vodozemci

Povezani članci

• Nezavisno sudstvo Srbije briljira: Niko nije kriv za paljenje džamije
• Elektori macht frei: U Srebrenici je jedan čovjek jedan glas, u Federaciji glas jednog Hrvata kao deset bošnjačkih
• Branko Podgornik :Nesposobniju vladu još nismo imali
• U sjećanje žrtvama višegradskog genocida: Neka istina dovede do pravde
• Egocentrik
• Sandra Benčić: “Stvaramo alternativnu politiku Hrvatske prema BiH: građanska jednakost, socijalna pravda, kultura sjećanja, klimatska osviještenost. Politika Dragana Čovića ne smije dobiti novu priliku. Naše vrijeme tek dolazi”

“Što će ti te farmerke? Biće ti vruće, obuci šorc”, veli supruga dok se, ranom zorom, oblačimo za put.

   “Koliko dugo već živimo u Holandiji”, uzvraćam, ležerno, protivpitanjem.

    Zbunjeni pogled.

   “Ma, nemaš ti pojma, draga moja.”

   A možda je stvarno u pravu. Jer, spiker na hrvatskom radiju danas najavljuje temperature od skoro 40 stepeni. Pa nije valjda ni gore Sibir, majku mu?! Ipak, odlučujem da ostanem u “kaubojkama”. Nekako su mi, zbog silnih džepova, najpraktičnije. Imamo i erko, pa neću se valjda “skuhati”?!

I ispostavilo se da sam, barem jedared, bio u pravu. Već nakon par sati vožnje kroz Lijepu Našu i Deželu, već u Austriji nas, po već petnaestak ljeta neiznevjerenom običaju, dočekuju tmasti oblaci. Prvo samo prijetnja mokrog, pa onda stvarno kiša. Otvorila se nebesa, što veli moja majka, ni turbo-brisači ne mogu je otjerati. Ipak, ne stajem, napeto prateći crvena  svjetla auta ispred mene koje mi je, po ovom kijametu – i usred dana mrak! – jedini putokaz.

   No, srećom, provala oblaka ne traje dugo, tek sahatak, nakon čega se najednom razvedri. Pred nama iznenada – suh asvalt. Kao da tustih oblačina nije ni bilo.

   Ipak, odmah poslije par duuuugačkih, sjajno opremljenih tunela kroz Alpe, u Njemačkoj nas opet dočekuje sivo. Kao i u dolasku, cijelim putem mutno. Suho je, ali kao da će se svaki čas na nas opet sručiti ne kofe, nego kible kiše.

   Jer, kad je u avgustu ovako, onda doista ne pada, nego piša. I, za par kratkih zaustavljanja na, začudo, dosta prljavim i zapuštenim parkinzima – friško, brate. Toliko, da žena otvara prtljažnik, prčka po torbi i vadi donji dio trenerke.

 Zluradi osmjeh na uglovima mojih usana. Lijepe moje farmerke. Kakav “crni” erko, nakon Alpa u autu samo što nismo uključili grijanje!

Ponedjeljak, nema gužve na cesti, pa, iako opet po mraku, ranije nego obično stižemo kući.  

 Namjerno kažem: kući. Jer, kao po onoj Titovoj: “Spremajte se za rat, a živite kao da će sto godina biti mir”, otpočetka smo se pripremali na dugi, možda i stalni ostanak ovdje. I dok su mnogi naši to uporno odbijali, čekajući dozvolu stalnog boravka, mi smo već u azilskom centru počeli učiti holandski, družiti se s ovdašnjim ljudima, pomalo praviti izlete po “novoj domovini”… Na kraju krajeva, mislili smo, i ako se sutra vratimo kući znanje novog jezika nam nikako ne može škoditi.

 I eto, da ne duljim, taj nam se pristup isplatio, doveo do toga da i mi, “starci”, a, bogami i naša djeca, sada zaista imamo dvije kuće. Dvije zemlje. Dva, možda I tri doma, budući da je Darija rođena i odrasla u Hrvatskoj, gdje još ima(mo) mali stan. Onaj iz prvog nastavka, vruću četvorinu u ljetnim mjesecima zvanu: “rerna.”

Dočekuje nas srednji sin koji je, nakon kratkog boravka u BiH I Hrvatskoj, veliki dio ljeta proveo ovdje. Živahan, spremio nam je klopu i piće, ali mu oko usana visi tužan osmijeh.

 “Nijedan dan bez kiše. Nijednom nisam roštiljao”, veli, onako usput, kao da nas, još pomalo omamljene balkanskim suncem, odviše ne iznenadi.

 Pola jula i čitav avgust bez ćevapa u vrtu … I manjem hedonisti od njega – vazdan po kojekakvim feštama i rođendanima –to ne bi baš lako palo “na stomak”.

Sutradan, odmah krećem na rađu. Kad je bal, nek’ je maskembal! Uostalom, uvijek su me nervirala ona jadikovanja ponedjeljkom, uz aparat za kafu: ko će dočekati naredni vikend? Kao da kopamo, bogati!

Odmor prošao, nema više, a ni vrijeme nije baš neko – naprijed u nove radne … Pobjede?!

   No, na povratku s posla, vidim vrt po danjem svjetlu. Prava džungla. Trava do koljena, puzavice skoro do sprata, na sve strane “razbacane” kupine samo što ne ujedaju… Pravi početak proljeća!

   Kako i ne bi, kraj tolikog božjeg natapanja.

    Batalih dvije male kosilice i produžni kabl, a travi “ni pera odbiti”. Na koncu zamolim starog frenda s pingponga da dođe s njegovom velikom kosilicom.

   Čak i s njom smo se propisno namučili. Svako malo morali vaditi mokru, slijepljenu travu iz malog spremišta, čupati je ispod točkova, prekidati da se motor ne pregrije…

   Poslije ga častim limenkom jakog piva, strong beer,  od koga se, nevičan piću, domalo valja i samo što ne ljubi s našim malim cukom, Belom. A pošto se Bela linja, veseli jaran je “u sekundi” sav prekriven dlakama. Skoro da više ne znaš ko je on, a ko Bela.

   Na izlasku iz dvorišta se dugo muči, petlja otvarajući stražnju kapiju, da bi se na koncu vratio, i izišao, sav onako dlakav, na prednja vrata. Gledam mu leđa. Ljulja se, kao na brodu. Sreća da živi tu, u susjedstvu.

* *

Privodim, napokon, ovaj ljetopis kraju. Prošle su tri sedmice, pola avgusta i “mrva” septembra, a imali smo, slovom i brojem jedan (1!) suhi dan. Pa može li se to onda nazvati ljetopisom. Ili da nađem neku bolju, barem za Nizozemsku pogodniju riječ?

   Recimo: kišopis?

Svako jutro, pred polazak na posao, gledam vijesti i prognozu vremena. Ne samo Španija, Grčka, Turska, Balkan, nego i zemlje iznad alpskog “kišobrana” se kupaju u suncu. A mi…

Još sam neki dan, kupeći ostatke one travurine, zaradio neku upalu, windroos. Naime, kroz ranicu na potkoljenici mi ušle neke baje i, da prostate, sjebale mi znanje. Noga crvena i otekla, k’o neka stvar. Pa se sad, sam s Belom kod kuće – raja u školi i na poslu – liječim ambitioticima i “blejim” napolje. Na playeru Crvena jabuka, a s druge strane, bezbeli, kiša. Bježi, kišo, s prozora …

   Nije ovo Nizozemska, nego vodozemska, majke mi!