Goran Simić: Iza zatvorenih prozora

tačno.net
Autor 14.3.2014. u 15:28

Goran Simić: Iza zatvorenih prozora

Foto: Oskar

Niko od nas nije imun na defetizam, i ne sumnjam da svako od nas u malom mozgu ima najgore moguće scenarije. Meni pada na pamet stih pjesnika Jorge Luis Borgesa, koji u jednoj pjesmi kaže ”…Pokušavam da te podmitim, neizvjesnošću, opasnošću i porazom”. Po meni, poziv na promjene je poziv da se maknemo sa dna, jer ispod toga nema ničega. Razmišljanja Srđe Pavlovića neće utješiti one skeptike kojima je jedina mantra ”samo da se ne puca,” ali je makar poziv da u ovome času pogledamo šta nam je činiti prije nego nam postojeći političari uvezu iz Kine hiljade plastičnih pištaljki i ostave nas da na trgovima zviždimo u znak protesta. Budimo sigurni da nas neće čuti iza zatvorenih prozora.

Piše Goran Simić

Srđa Pavlović je profesor na Univerzitetu Alberta, po rođenju Crnogorac, a po načinu života kosmopolita. Po prirodi posla je istoričar, čije je ime nezaobilazno u raspravama koje se tiču političke stuacije na Balkanu, a pogotovo političkih manipulacija u ovome dijelu Balkana koji se među nama zove “Bivša Yuga”. Pošten je analitičar, i buntovnik kojem se smrkne pred očima na situacije prekrajanja i šminkanja naše istorije, kao što mu se digne kosa na glavi kad u semestarskom radu svoga studenta pročita haiku analizu Drugog svjetskog rata koja započinje rečenicom: “Jedna dobra stvar u vezi sa nacistima….”.

Par puta smo skupa stali na rep ultra nacionalistima, koji su se pod maskom širenja istine o BiH sakrivali ispod akademskih titula i širili Sjevernom Amerikom teorije o nemogućnosti međunacionalnog života u BiH. Dijelom smo uspjeli, a dijelom dobili šamare, no šamar od poraženih nacionalista barem u mojim očima djeluje kao kompliment.

Prije nekoliko nedjelja na njegovu inicijativu na adresu BiH stiglo je pismo podrške brojnih svjetskih intelektualaca koji podržavaju pravo bosanskohercegovačkog naroda na promjene i slobodu govora. Njega uvijek zovnem kada imam problema kako da vidim budućnost, pošto nam je država samo u pola mjeseca postala oaza političkih vidovnjaka koji ne izlaze na proteste i onih etabliranih vidovnjaka na vlasti koji zapravo ne vide ništa. Sa početkom demonstracija u Tuzli, Sarajevu, Mostaru i drugim gradovima, u kojima je poniženi narod shvatio da politički mazohizam ne hrani stomake, Srđa i ja smo razgovarali o fenomenu Plenuma. Da li bi došlo do ovakve jasne manifestacije unesrećenog naroda da Tuzla i Sarajevo nisu odlučili da se u Koktel Salonima institucija vlasti služe Molotovljevi Kokteli, ostaje da se vidi? Bio sam par puta na Tuzlanskom Plenumu i isto toliko puta na Sarajevskom, i ne mogu se oteti utisku da je ovaj narodni protest protiv političke oligarhije u BiH početak nečega što mora ostaviti traga u smislu promjene kursa politike koja nas je stavila na dno ekonomske ljestvice u Evropi.

Goran Simić: Prostesti traju, a još od 1992, nisam video toliku želju za političkim i ekonomskim promjenama.

Srđa Pavlović: Protesti još traju, ali se bojim da legitimni, važni, ali ipak bazični zahtjevi mogu dovesti do problema. Naime, čini mi se da bi bilo neophodno definisati karakter protesta u smislu njihovog odnosa prema strukturnim pitanjima Bosne i Hercegovine. Mislim da je potrebno što prije prezentirati novi model strukturiranja države.

G.S.: Ne vidim niti jednog Plenumaša koji bi se htio okoristiti vlašću. Političke partije na vlasti jedva čekaju da se iz ovoga izrodi partija.

S.P.: Nijesam mislio na okorištavanje vlašću, nego na želju da se stvari promijene bez toga da se naprave duboki sistemski rezovi. To je, doduše moj utisak iz ove prekookeanske perspektive. Zahtjevi za smanjenjem plata političarima, eliminisanje tzv. bijelog hljeba, preispitivanje privatizacija, otvaranje fabrika, itd. su legitimni socijalni zahtjevi. Nijesam siguran da se ovi zahtjevi mogu ostvariti bez prethodnih sistemskih promjena koje, naravno, podrazumijevaju prethodne političke promjene. Da li to znači reviziju Dejtona i unutrašnje podjele na kantone ostaje da se vidi. Važno je da se naznači želja za temeljnim preispitivanjem gangsterske tranzicije koja ne bi trebala da zaobilazi nikoga, ma koju funkciju obavljao/la, i ma koliko novca i političkog uticaja imao/la. Smiješno je i tragično da tajkun poziva na pravednost i kritikuje elitu za korupciju, kao da on nikada nije bio dio te iste elite. Naprosto, mislim da u nekoj tački treba da se Plenumi pretvore u funkcionalni mehanizam (ili ponude taj mehanizam) definisanja jasnih i, nadasve, ostvarivih političkih ciljeva i zahtjeva. Entuzijazam i ideološki obojen aktivizam su sjajni, (”com’e bella giovinezza”) ali oni nijesu dovoljni da se reformiše i vodi država.

G.S.: Stvari se već mijenjaju kad se ovima na vlasti tresu gaće. Sve to je uključeno u program. Za sada se Dejton ne dira, jer im se Lider sprema na rat.

S.P.: Ja čekam da Plenumi konačno definišu primarni cilj koji je, ubijedjen sam, uslov svih promjena: smjena vlasti. Demonstranti u BiH moraju da budu jasni (pred sobom i drugima) da žele smjenu vlasti kako bi započeli sistemske promjene. U protivnom, sve će ovo biti jalova rabota. Da li se na Plenumima govori o tome da je namjera smijeniti vlast (da je to neophodno)?

G.S.: Plenum je okrenut tome da se ispoštuju zakoni o kojima si ti već govorio, i da se na vlast dovedu nepokvareni ljudi kojima je biografija čista.

S.P.: Jasno mi je to, ali koji je model dovodjenja na vlast takvih ljudi? Kako praktično da se oni dovedu na vlast? Formiranje vlade u sjenci koja bi ponudila alternatini ekonomski program? Zahtjev sadašnjim strukturama vlasti da daju ostavke? Mislim da je naivno očekivati da će tamošnji kleptokrati predati dizgine vlasti dobrovoljno, ili iz razloga što zaista žele napredak sopstvenim narodima i BiH.

G.S.: Ta ti je dobra za upitati se. Za sada je glavni cilj rušenje hijerarhije lopovluka. Kad nestane para u opticaju pola njih će odustati.

S.P.: Slažem se Gorane, ali ostaje važno pitanje, odnosno spoznaja: hijerarhija lopovluka se ne može odvojiti od strukture/sistema/institucija, i zakona čije neprimjenjivanje je omogućilo lopovluk. Da se ta hijerarhija sruši i izgradi novi sistem kontrole i odgovornosti neophodno je da se reformišu i očiste sve te strukture i postojeći sistem. U protivnom, dovodjenje čistih ljudi nema smisla jer će biti stavljeni u poziciju da rade u sistemu koji je prilagodjen lopovluku. Dakle, vraćam se na početnu tezu: apsolutna neophodnost dubokih, sistemskiih promjena. Te promjene se ne mogu ostvariti ako se ne preuzme vlast. Da li zvučim kao dovoljno dobar, entuzijastičan, i umjereno brutalan revolucionar?

G.S.: Da, mudro zboriš. Da li to predlažeš da Plenum pređe iz pokreta u partiju. Meni se čini da bi ovi na vlasti jedva to dočekali sa mahnizmima koje već posjeduju, i da dobiju jagnje za klanje. Plenum je do sada nastao kao glas protesta naroda, ali imaš pravo kada se pitaš koja je to nadograđujuća FORMA. Ja ovoga časa ne vidim volju da se ode korak dalje.

S.P.: Svjestan sam da prelazak u partiju, odnosno, u neku djelotvornu formu koja je prepoznatljiva budućim sagovornicima znači neravnopravnu borbu sa strukturama koje posjeduju novac i mehanizme kontrole. Ipak, mislim da se promjene ne mogu ostvariti kroz sadašnji format Plenuma, jer se u nekoj tački mora postati konkretan i politički operativan (vjerujem ubrzo). Na primjer: ujutro se napravi tehnička vlada na Plenumu. Sjajni stručnjaci prihvaćeni od svih koji su ustali protiv lopovluka. Koji je mehanizam za nihovo pozicioniranje na vlast? Da li je doboljno što Plenum proglasi tehničku vladu, da ona zaživi? Prosto rečeno, razmišljam o tehnologiji preuzamanja vlasti, koja naravno podrazumijeva naklonost i diretnu pomoć spoljašnjeg faktora (EU) novoj tehničkoj vladi. Strukture / partije na vlasti vide ovaj nedostatak i, bojim se, čekaju da se Plenumi izduvaju, a potom ih “velikodušno” pozovu da sve prijedloge (koji su, naravno, sasvim prihvatljivi) sprovedu kroz postojeće institucije sistema i pod budnim okom međunarodne zajednice, kako se ne bi reklo da partijske lopuže nešto mutljaju. A ona hijerarhija lopovluka koju pominješ ostaje netaknuta!

G.S.: Revolucionarni zanos traje, podrške svjetskih intelektualaca stižu sa svih strana, u formiranju je internacionalno tijelo za pomoć demonstrantima no indikativno je da se međunarodna  zajednica još uvijek ponaša kao da čeka jasnog partnera za razgovore. Ponašaju se kao i partije na vlasti i time se sve više usložnjava taj ”korak dalje”.

S.P.: Da, ta nadograđujuća forma je od velikog značaja. Ja sam svjestan mjere do koje su tradicionalne partijske strukture izgubile legitimitet, i slažem se da vraćanje na te forme nije najsrećnije rješenje. No, Gorane, zaista sam uvjeren da se taj, kako kažeš, “korak dalje” mora planirati sada, jer se on mora napraviti ubrzo. Možda se treba tražiti neka nestandardna forma kroz koju bi socijalni bunt i napor stanovnika BiH da budu aktivni politički agens mogli da se kanališu. Ona je, naprosto, neophodna kako bi se sistemske promjene sprovele. Znam da u sadašnjem revolucionarnom zanosu (koji u meni zaista budi nadu za uspijeh) nije popularno govoriti o tehnologiji vladanja, ali revolt koji se sada artikuliše kroz Plenume će u nekoj tački morati da se prevede u djelotvornu i ostvarivu politiku. Ako bih zagrabio terminologiju iz ljevičarske ideološke vreće, rekao bih da Plenumi moraju uskoro sami sebe da ugase. To  samogašenje, odnosno “prevodjenje” bi moralo da se prezentira kroz političku formu koju EU prepoznaje kao partnera u dijalogu. Nakon inicijalne panične i traljave reakcije visokog predstavnika, koji je zaprijetio trupama, EU predstavnici su došli u Sarajevo i sastančili sa partijskim liderima da bi, pri polasku, osluhnuli i zahtjeve stanovništva. Tako je EU administracija mogla reći da je obratila pažnju na popularni bunt. Ovo je za mene bila prva ’cvena zastavica’ koja ukazuje na opasnost od marginalizovanja protesta. Potom je uslijedila druga posjeta EU zvaničnika, koja nije uključivala susrete sa organizatorima Plenuma! Briselska birokratija, kao i svaka druga birokratija, nije navikla da razgovara kroz nestandardne forme političkog djelovanja Ona, naprosto, ne govori jezik kojim govore Plenumi. Danas se u BiH kroz Plenume definiše nova azbuka/abeceda političkog djelovanja. Ipak, iz pragmatičnih razloga se moraju tražiti prevodilačke tehnike koje bi netradicionalni plenumski lingo približile EU administraciji. Jer, šta god mi mislili o njihovim namjerama, sposobnostima, itd. temeljne (i uvjeren sam sistemske) reforme u BiH se ne mogu uspiješno provesti bez blagonaklonosti i aktivne saradnje sa tim akterom izvana. Nijesam siguran kako konstruisati novu i nestandardnu političku formu koju bi Brisel prepoznao kao sagovornika, ali sam uvjeren da je ona prijeko potrebna.

*************************************

Niko od nas nije imun na defetizam, i ne sumnjam da svako od nas u malom mozgu ima najgore moguće scenarije. Meni pada na pamet stih pjesnika Jorge Luis Borgesa, koji u jednoj pjesmi kaže ”…Pokušavam da te podmitim, neizvjesnošću, opasnošću i porazom”. Po meni, poziv na promjene je poziv da se maknemo sa dna, jer ispod toga nema ničega. Razmišljanja Srđe Pavlovića neće utješiti one skeptike kojima je jedina mantra ”samo da se ne puca,” ali je makar poziv da u ovome času pogledamo šta nam je činiti prije nego nam postojeći političari uvezu iz Kine hiljade plastičnih pištaljki i ostave nas da na trgovima zviždimo u znak protesta. Budimo sigurni da nas neće čuti iza zatvorenih prozora.

Edmonton – Sarajevo. 1-14. mart, 2014

 

tačno.net
Autor 14.3.2014. u 15:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija