Goran Zorić legitimni predstavnik čestite i dostojanstvene BiH

Povezani članci

• Iz partizanskog brevijara Zdenka Duplančića: Junaštvo i greh Marka Katnića
• Ibrahim Prohić: PROBLEM JE DUBLJI
• ‘Crkva mora oprati šutnju dugu 20 godina ako želi biti kredibilna’
• Od jezika, rode, da se bojim
• Rade Radovanović: NATO je trebao bombardovati Srbiju u aprilu 1992. godine kad je počela agresiju na BiH
• “Tvrdi”, ili Islam “light”?

Ko je Goran Zorić?

Srbin, visok 185 cm, težak 90 kg, trideset godina.

1992. godine 31. maja  tadašnje srpske vlasti  Prijedora, po praksi kojeg bi se i Gebbels postidio,  naredile su  Bošnjacima, Hrvatima i svim nesrbima da svoje kuće označe bijelim čaršafima, a lijeve ruke bijelim trakama.

Taj dan obilježio je život svakog Prijedorčanina, uključujući i život Gorana Zorića. Tog sudbonosnog dana Goran je imao desetak godina i sjeća se kako su iz ulice otišli njegovi drugovi Amar i Ivan. Gdje su otišli? Goran to tada nije znao.

Oni stariji znali su gdje su otišli Amar i Ivan.

Shvatili su da je bijela traka, bijeli čaršav uvod u Keraterm, Omarsku i Trnopolje.

Dvadeset i jednu godinu kasnije 31. maja ove godine Goran Zorić, prijedorski Srbin izašao je iz kuće, obilježio lijevu ruku bijelom trakom, uzeo megafon i poveo kolonu od petsto ljudi na glavni gradski trg.

Kraj Gorana Zorića i Emira Hodžića tog 31 maja na čelu kolone nije bilo nikoga iz političkih struktura. Nije ih niko ni zvao, a da budemo iskreni nisu ni zaslužili da budu tu. Goranu i Emiru Prijedorčanima tog dana pridružili su se rame uz rame, korak po korak, ljudi iz Sarajeva, Banja Luke,  Mostara, Beograda, Zenice, Tuzle, Bijeljine i drugih gradova ujedinjeni u borbi za vlastitu sadašnjost.

Priča o Goranu nije priča o jednom čovjeku to je priča o hiljadama Srba, Hrvata i Bošnjaka čije su živote obilježili povampireni idioti gladni krvi i patnje koji su 4 godine ubijali, rušili, palili, klali, silovali i pljačkali u Goranovo, moje   i Vaše ime.

Goranu Zoriću je dosta da mu dvadeset i jednu godinu govore  kako su Omarsku, Srebrenicu, Dretelj ili Trusinu napravili zbog njega i hiljada njemu sličnih. Dosta mu je nacionalnih vođa i njihovih okova, torova, zaštite nacionalnih interesa, muka mu je od pravdanja i kolektivizacije zločina počinjenih u njegovo ili vaše ime.

Povraća mu se kad mu vrhovni vođa etničke skupine kaže kako je ubistvo devetogodišnje Sabine normalna posljedica ubistva sedmogodišnje Milice, povraća mu se od političkih govora punih mržnje i  baratanja ciframa mrtvih ljudi isključivo zbog borbe za fotelju, stolicu i nove četiri godine mandata.

Goran, Emir i onih pet stotina ljudi koji su se okupili u Prijedoru znaju da iz svakog ubijenog civila, iza svakog ubijenog djeteta, iza svake uplakane majke,silovane sestre ne stoje Srbi, Hrvati, Bošnjaci već stoje monstrumi koji imaju ime i prezime i nadimak.

Nažalost priča Gorana Zorića ili Emira Hodžića je priča sadašnje Bosne i Hercegovine. Zemlje u kojoj se jedan Ratko Mladić, Dario Kordić ili Naser Orić mogu slaviti kao heroji vlastitih naroda dok je imenovanje, nažalost, sporedne ulice ili izgradnja spomenika Srđanu Aleksiću pitanje nacionalnog interesa i predmet javne diskusije.

Iz tog razloga ljudi kao što su Goran Zorić, Emir Hodžić i mnoštvo drugih predstavljaju konačnu liniju otpora pred najezdom idiotizma i mržnje kojom nas truju već  dvadeset godina i kojom planiraju trovati našu dijecu.

Protestna šetnja centrom Prijedora ljudi koji su svoje ruke obilježili bijelim trakama predstavlja odavanje pošte svim ubijenim civilima u ovom tragičnom ratu ali također predstavlja i kristalno jasnu poruku zaštitnicima nacionalnih interesa.

„Pustite nas da živimo, da radimo, da se volimo, smijemo i molimo vas nemojte nas više štititi. “

Mala ispravka na kraju teksta.

Goran Zorić je ČOVJEK, a to da li je Srbin, Hrvat ili Bošnjak je sasvim nebitno barem za ovu priču.