Gospodar muha i medvjeda

Boris Dežulović
Autor 22.11.2018. u 13:29

Izdvajamo

  • Nitko se, međutim, neće zapitati najvažnije: odakle Ministarstvu obrane, Vojnoj policiji i Vojnostegovnom sudu Oružanih snaga informacija o „nedoličnom ponašanju“ oficira i vojnikinje? Nitko, eto, etičku prirodu i nedostatke ovog sjebanog društva neće tražiti u etičkoj prirodi i ljudskom nedostatku smeća koje je svoje kolege iz autobusa prijavilo Vojnoj policiji. Tko je dakle, koji besprizorni bijednik iz autobusa – to bih, eto, želio znati – cinkao nadređenima pripiti par što se malo pohvatao na zadnjem sjedištu? Koji je to sitni drkadžija i doušnički insekt u autobusu virio prema zadnjem sjedištu, vjerojatno šupak i snimio mobitelom, pa odmah po povratku u kasarnu otrčao „bezbednjaku“ i prijavio slučaj onoga, kako se reče, „nedoličnog ponašanja“?

Povezani članci

Gospodar muha i medvjeda

Ispala je na kraju humoreska Ante Tomića, i to jedna od njegovih boljih. „Ko to tamo peva, zlo ne misli“, ili tako nekako. Uglavnom, vojno hodočašće u Mariju Bistricu.

Uredila se vojska te nedjelje, uglancali regruti čizme i uvukli se u svečane maskirne uniforme, natakarili one zelene beretke i brižno ih pred ogledalom nakrivili zeru udesno, pažljivo onda izvukli krunice ispod potkošulje i poredali se u vrstu pred autobusom. A u autobusu sve kako je red i ustavni poredak, časnik povuče „mi-smo-vojska hrvat-ska!“, cijeli autobus ročnika i ročnica ponovi, „mi-smo-vojska hrvat-ska!“, časnik ga nadoda „sru-ši-li-smo Je-Ne-A!“, autobus uzvrati „sru-ši-li-smo Je-Ne-A!“, i tako sve do Marije Bistrice. Onda postrojavanje i prebrojavanje, pa ispovijed kod vojnog kapelana, pa Gospina krunica, pa euharistijsko slavlje u deset, pa pobožnost Križnog puta na bistričkoj Kalvariji, pa vojnički ručak, kiseli kupus s kobasicama i očenašem.

I ono malo vojničke pameti pod beretkom uskuhalo tako na jakom jesenjem suncu, popilo se uz ručak jedno hladno pivo, pa se popilo jedno mlako, pa je jedan odnekud izvadio plastičnu bocu Jamnice s ćaćinom rakijom. Pa je sunce i dalje tuklo po beretkama, pa su potegle malo i ročnice djevojke – nisu ni one u vojsku otišle u „Ljubav na selu“ ili „Život na vagi“, jel tako tako je – pa su potegle ročnice djevojke još malo, „napraviće vojska muškarce od vas“, dobacio je neki klipan iz utrobe autobusa, pa se vojska grleno nasmijala, pa je sunce i dalje tuklo u beretke.

Dok se vojska nagurala natrag u autobus, da skratim, već su dobro popustile i stega i disciplina, pomiješala se mlada vojska po autobusu, sjeo tko s kim voli, krenula opet pjesma, malo Thompson, malo Škoro, onaj sad izvadio tetrapak Vindijinog soka od marelice s ćaćinom kujundžušom, pa se već do Planine Donje raspali i red i ustavni poredak, odjekuju autobusom lijepo pripiti ženski hihot, dobro pijani muški smijeh i mortus pijani Mladen Grdović. Vozač onda podviknuo časniku da pripazi na vojsku, kad šta?, nema časnika na suvozačkom mjestu: eno lole na stražnjem sjedištu, dohvatio se mlade vojnikinje, zavukao joj ruku pod maskirnu uniformu, a ona cijuče i podvriskuje, „gospodine satniče, gospodine satniče“, „ajde bogati“, prtlja jezikom gospodin satnik, „triba vojnomu kapelanu dikod nešta i ispovidit“.

Kad se točno i kako saznalo za veselu ekskurziju Hrvatske vojske, vrag bu ga znal, tek mjesec i pol dana kasnije portal Dnevnik.hr objavio je kako su na povratku iz Marije Bistrice „jedna ročnica i njoj nadređeni časnik prijavljeni zbog nedoličnog ponašanja“. Saznalo se onda da je Vojna policija zaista provela istragu nakon hodočašća, i da je protiv ročnice i časnika, sve u skladu sa Zakonom o službi u OSRH, pred Vojnostegovnim sudom pokrenut stegovni postupak. Jedno obično pripito drpanje na stražnjem sjedištu vojnog autobusa ispalo je na kraju veliki skandal, pa se priopćenjem za javnost na kraju oglasilo i samo Ministarstvo obrane, podsjećajući – lako je prepoznati Tomićev rukopis – kako je „pobjednička Hrvatska vojska od samog svog stvaranja institucija u koju hrvatski narod ima najveće povjerenje“.

Jest, majke mi moje, baš tim riječima – „pobjednička Hrvatska vojska od samog je svog stvaranja institucija u koju hrvatski narod ima najveće povjerenje“ – Ministarstvo obrane započelo je priopćenje za javnost povodom bezazlenog incidenta u kojemu se, valja ponoviti, dvije punoljetne osobe malo podrpale u autobusu. „Jaka Hrvatska vojska mnogima je trn u oku“, ne zaustavlja se, međutim, Ministarstvo, „i kao takva izložena je stalnim pokušajima dijela medija da senzacionalističkim prikazivanjem određenih događaja umanje njezinu važnost, demotiviraju njezine pripadnike i prikažu ih u negativnom kontekstu.“ Pa još: „Naravno da Hrvatska vojska kao dio društva nije izuzeta od pojedinih događaja“, pa „uređeni sustav kakav je Hrvatska vojska“, pa „interes javnosti i medija“, pa „objektivno i neselektivno izvješćivanje“, pa „dignitet i čast pripadnika Hrvatske vojske“, pa „jamac sigurnosti, mira i suvereniteta Republike Hrvatske“, pa bla-bla, pa kurac-palac, sastavili vrijedni štapski oficiri ozbiljno historijsko priopćenje, kao da je časnik uhvatio vojnika gdje Srbima odaje tajne planove Hrvatske vojske za izradu hidrogenske bombe, a ne jednu vojnikinju za sisu. Pa strogo na kraju zaprijetili kako, citiram, „nikome neće dozvoliti da od ‘muhe pravi medvjeda’“.

To, eto – to da su se jedna hihotava ročnica i jedan napaljeni satnik na zadnjem sjedištu autobusa dohvatili kao muhe bez glave, a da Ministarstvo obrane od te dvije mušice napravi slona, pardon medvjeda, odašiljući javnosti dramatičnu, kićenu depešu o Instituciji Pobjedničke Vojske kao Jamcu Mira i Suvereniteta, zaključivši kako neće dozvoliti da se „od muhe pravi medvjeda“ – to može samo Ante Tomić.

I, kako vidimo, onaj „sustav domovinske sigurnosti“ o kojemu ustrajno mantra ministar Damir Krstičević, sam Gospodar muha, medvjeda i slonova.

„Pouka je priče“, moglo bi stajati na kraju, „u tome da oblik društvene zajednice nužno mora ovisiti o etičkoj prirodi pojedinca, a ne o etičkoj prirodi političkog sustava. Izbor teme je pokušaj da se uđe u trag nedostacima društva slijedeći nedostatke ljudske prirode.“ Točno tako, naime, o svom je kultnom romanu „Gospodar muha“ govorio i Sir William Golding, i sam prekaljeni vojnik, veteran iskrcavanja na Normandiju i zapovjednik desantnog čamca u britanskoj Kraljevskoj mornarici.

Tako će štreberi u razredu, secirajući muhu i medvjeda u Mariji Bistrici, etičku prirodu političkog sustava i licemjerje društva prvoloptaški čitati iz činjenice da su se časnik i ročnica alkoholu i seksu odali na vojnom hodočašću, sve dakle nakon što su se uredno ispovjedili, izmolili Gospinu krunicu i iskontemplirali pobožnost Križnog puta. Onima pak što izbjegavaju prve lopte – jer one, ako nisi Zinedine Zidane, idu nebu pod oblake – pa ispeknu prije nego reknu, to je pak drugoloptaška priča o licemjerju političkog sustava, države i vojske kojoj će strašna, tvrdokorna mrlja na djevičanski čistoj i ispeglanoj uniformi Pobjedničke Vojske biti jedan nespretni, pripiti seksualni klinč, ali nikad, recimo, činjenica da se već dvadeset i sedam godina zakonitim dijelom Hrvatske vojske smatraju i slave jedinice nazivane po ustaškim ratnim zločincima, i da je nacistički pozdrav „Za dom spremni“ legalan i dopušten samo u Hrvatskoj vojsci.

Nitko se, međutim, neće zapitati najvažnije: odakle Ministarstvu obrane, Vojnoj policiji i Vojnostegovnom sudu Oružanih snaga informacija o „nedoličnom ponašanju“ oficira i vojnikinje? Nitko, eto, etičku prirodu i nedostatke ovog sjebanog društva neće tražiti u etičkoj prirodi i ljudskom nedostatku smeća koje je svoje kolege iz autobusa prijavilo Vojnoj policiji. Tko je dakle, koji besprizorni bijednik iz autobusa – to bih, eto, želio znati – cinkao nadređenima pripiti par što se malo pohvatao na zadnjem sjedištu? Koji je to sitni drkadžija i doušnički insekt u autobusu virio prema zadnjem sjedištu, vjerojatno šupak i snimio mobitelom, pa odmah po povratku u kasarnu otrčao „bezbednjaku“ i prijavio slučaj onoga, kako se reče, „nedoličnog ponašanja“?

Ja se, naime – svaka čast i historijska slava Pobjedničkoj Vojsci i Sustavu Domovinske Sigurnosti – ne osjećam sigurno znajući da u vojsci koja me čuva ima bijednika, drkadžija i sitnih doušnika koji su vlastite suborce spremni cinkati zbog jedne obične sise u ruci. Sitnodoušnički nas je mentalitet, dame i gospodo, u povijesti i previše koštao da bismo tek tako prešli preko ovoga.

Šupak je, naime, danas cinkao dvoje kolega, a već sutra – kad pobjednička Hrvatska vojska umjesto u Mariju Bistricu na ekskurziju bude morala, štajaznam, na Bleiburg – cinkat će cijelu postrojbu.

Pa onda tamo objašnjavajte da ste to samo malo popili.

N1

Boris Dežulović
Autor 22.11.2018. u 13:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija