Gospodine Visoki predstavniče, krajnje je vrijeme za bonske ovlasti

Izdvajamo

• Jasno je, primjerice, zašto su zastave BiH na dan srebreničkog genocida na pola koplja osvanule samo na dijelu državnih institucija – i zašto ga Vijeće ministara nije proglasilo danom žalosti. A moralo je. Nije vrag da je sjećanje „na genocid, veliko poštovanje prema žrtvama, kao i briga prema njihovim obiteljima“ obveza samo federalne vlade – i da potrebu za danom žalosti ima samo dio BiH. Nije vrag da istu tu potrebu nemaju i svi ostali u ovoj zemlji – i njezine institucije i njezini građani.

Povezani članci

• Hoće li INA biti PUTINA ili Horvatnjeft?
• Kraj za Lijanoviće?Istraga utvrdila: Prijatelji Gojka Šuška oštetili državu za oko 72,9 miliona KM poreza
• IFIMES: Hapšenja u funkciji tektonskih promjena na političkoj sceni
• Globusovo uređivanje Bosne i Hercegovine
• Tužilaštvo BiH preuzelo predmet Davida Dragičevića
• PLENKOVIĆU ISPRIČAJ SE NARODIMA AFRIKE

Pošaljite u političku mirovinu Milorada Dodika – i ostale koji sve agresivnije jurišaju na ovu zemlju. Učinite to odmah, prije slijedećih parlamentarnih izbora. U protivnom, ni sami se nećete moći osloboditi povijesne odgovornosti zbog procesa koje će, gotovo pa nemoguće biti izbjeći. I sami će te, da budem još precizniji, biti prisiljeni dijeliti odgovornost za brisanje s društvene scene društva koje je izdržalo stoljeća – i za brisanje države čija je državnost također stoljećima duga.

Piše: prof.dr. Slavo Kukić

Kad častan čovjek laže, na njemu se to i primijeti – jer, on se, ako ne zamuca, onda sigurno zacrveni. Kad laže ljudska hulja, čini to s takvom lakoćom kao da izgovara najveću istinu. Ako sebi još uvijek niste u mogućnosti takve i opisati, u pomoć pozovite tehnologiju – uđite na internet stranice FTV, pogledajte najnoviji razgovor s liderom HDZ-a i bit će vam jasno baš sve. „Gospodin“ laže takvom lakoćom da bi mogao ući u najuži izbor i za dobitnika Oskara. On nema veze ni s čim što se, u prostoru koji apsolutno kontrolira, sve ove godine događa. Nema veze s mojim progonom na Novinarstvu, Medicini i Politologiji, nema veze s onim što mi se događa, i što će mi se tek događati na Ekonomiji, nema veze s nedavnim organiziranjem i izvođenjem fizičkog nasrtaja na mene, nema veze ni s čim drugim – jer, bože moj, on nije čovjek koji zna mrziti. I, umjesto da sam mu zbog svega toga zahvalan, ja mu, k’o biva, ne dopuštam ni da mirno zaspe. Ma nemoj! Čisto čitatelja radi, takvi kao on me – bez obzira na podvale kako bez slike mu ne uspijevam ni usnuti – nikada nisu fascinirali. Jer, ja sam se uvijek, a činim to i danas, družio s drugačijima – s časnima prije svega, i pametnima dakako. S huljama, ponavljam, nikada. Njime, međutim, kao ličnošću koja je koncentrirala ogromnu političku moć, koju koristi za osobno bogaćenje i krađu vlastita naroda, bavio sam se sve prethodne godine, a bavit ću se i u buduće – neovisno i o svim premlaćivanjima koja mi je izorganizirao ili to tek kani učiniti. A, iskreno se nadam da će svijest o tome koga podržava proraditi i kod sirotog naroda. Ne dogodi li se to, siroti narod bolje nije ni zaslužio.

Danas se, međutim, ne kanim baviti Hercegovinom, a ni njezinim kriminalom i kriminalcima. Ne dopušta mi, uostalom, to ni pijetet prema Srebrenici, u vezi s kojom – a onda, i hohštaplerima koji bi za miran san Čoviću puno bolje od mene pristajali – imam i intelektualnu i ljudsku obvezu.

Za devetnaestu obljetnicu srebreničke tragedije je, među inim, obznanjeno kako je do danas identificirano preko sedam tisuća pogubljenih iz tog kraja – i kako se još uvijek traga za preko tisuću njih. Za tamošnji genocid je, pročitah također, dvadesetdvoje već osuđeno, a preko 800 ih o suđenju u doglednoj budućnosti, htjeli ili ne, moraju razmišljati – među njima i osobe koje danas obnašaju važne državne poslove.

Da je u Srebrenici počinjen genocid jasno je svakome tko je iole normalan. Za hrvatskog producenta i glumca Branka Lustiga, primjerice – a on nije i jedini s tom vrstom sudova – zločin u srebreničkom kraju se ni po čemu ne razlikuje od onog u Auschwitzu. Onima koji to još uvijek ne shvaćaju, pamćenje ovih dana nastoje osvježiti mnogi svjetski uglednici – jer genocid je, pojašnjava glasnogovornik EU u BiH, potvrđen i dvjema presudama Haškog tribunala. I stoga, dodaje, političari koji se tom civilizacijskom tragedijom „igraju“ osobne koristi radi, ne samo da pokazuju nepoštivanje prema žrtvama i njihovim obiteljima nego, promatrano dugoročno, vrše udar i na svoj vlastiti kredibilitet.

Gotovo isti sud je, u odnosu na pokušaje umanjivanja srebreničke tragedije, izrekla i otpravnica poslova britanske ambasade u Sarajevu. A, britanski i njemački ministar vanjskih poslova, u zajedničkoj izjavi povodom devetnaeste obljetnice – odbacujući sve pokušaje mijenjanja historije i podrivanja teritorijalnog integriteta BiH – smatraju potrebnim podcrtati kako se u Srebrenici dogodio čin „genocida čije razmjere Evropa nije vidjela desetljećima i tragedija koja se nikada nije smjela dozvoliti“.

Osudu srebreničkih dželata i solidarizaciju sa žrtvama genocida moglo se čuti i u bh. susjedstvu. Hrvatski sabor je, recimo, minutom šutnje – i uz dodatak „ne ponovilo se“ – odao počast žrtvama srebreničke kalvarije. A, u izjavi predsjednika srbijanske Liberalno demokratske partije stoji kako se tamošnjemu društvu, „kroz konačno demontiranje politike zločina i iskrenu osudu, mora pružiti prilika da shvati kako izvršitelji zločina nisu ničiji heroji, već nacionalna sramota“. I ne samo to. Proglašavanje 11. srpnja Danom sjećanja na srebreničke žrtve bi, poručuju srbijanski liberali, bio ljudski i civilizacijski dokaz transformacije Srbije, mjerilo prihvaćanja onog što su narodi Evrope već učinili, ali i preduvjet definitivnog poraza politike čiji su protagonisti završili u Hagu.

Lideru srbijanskih liberala pridružilo se i preko stotinu nevladinih organizacija istočnih susjeda. Genocid u Srebrenici je, poručiše, „paradigma svih srpskih zločina počinjenih u ime građana Srbije“ – uz dodatak, dakako, da sve „dok se nastavlja s poricanjem, relativizacijom i zaboravom genocida, nastavlja se s ponižavanjem žrtava, njihovog dostojanstva i bola preživjelih“.

A, poricanje, relativizacija i pokušaj zaborava i danas su temeljna odlika srbijanskih vlasti. Ona i danas, jednako kao i sve prohujale godine, ignorira zahtjeve o proglašenju Dana sjećanja na genocid u Srebrenici – kao što ignorira masovne zahtjeve civilnoga društva da se negiranje genocida proglasi kaznenim djelom. Zašto? Pita li se srbijanske nevladine organizacije, a njihov sud i sam dijelim, zato što su u toj državi i danas na vlasti kreatori, izvršitelji i suučesnici politike koju je simbolizirao sam Slobodan Milošević.

Zna li se to – a to je, neovisno o demagoškim trikovima najisturenijih srbijanskih političara, istina bez ostatka – jednostavnije je doći do odgovora i o koječemu što se događa u BiH. Jasno je, primjerice, zašto su zastave BiH na dan srebreničkog genocida na pola koplja osvanule samo na dijelu državnih institucija – i zašto ga Vijeće ministara nije proglasilo danom žalosti. A moralo je. Nije vrag da je sjećanje „na genocid, veliko poštovanje prema žrtvama, kao i briga prema njihovim obiteljima“ obveza samo federalne vlade – i da potrebu za danom žalosti ima samo dio BiH. Nije vrag da istu tu potrebu nemaju i svi ostali u ovoj zemlji – i njezine institucije i njezini građani.

Nije vrag – ili je, eventualno, po srijedi baš to? A ruku na srce, moglo bi biti. Moglo bi biti da se duh službene Srbije ovdje kotrlja i snažnije no tamo. Pogledajte, uostalom, sve bezobzirnije javno istupanje u vezi sa Srebrenicom prvog čovjeka Republike Srpske. Nećemo, ponovi on i uoči najnovije obljetnice, „prihvatiti kvalifikaciju genocida samo zato što to misle Bakir Izetbegović ili neki od stranaca koji su požurili da daju tu vrstu kvalifikacije“. Na sam dan srebreničke tragedije, međutim, da ne bi bilo nikakve dvojbe, čovjek to još jednom ponovi. Republika Srpska, veli, ne priznaje i neće nikad priznati da je to – pri čemu misli na ono što se dogodi u Srebrenici – genocid. U vezi s tim ga, ako dobro razumjeh, ne muče čak ni dopune Kaznenog zakona Federacije, kojima se za negiranje genocida u Srebrenici i svih pravosnažno presuđenih ratnih zločina u BiH uvodi i zatvorska kazna. Ma kakvi. Te on ne priznaje. Mogu oni, uzvrati „vožd“, svoje zakone „okačiti mačku o rep“.

Može li ovakav vokabular i iznenaditi? Ne vjerujem, izuzev ako se radi o neupućenima – i naivnima dakako. Jer, između takvog vokabulara i onoga što prethodnih godinu dana Dodik sve arogantnije ponavlja postoji potpuni sklad. BiH je, podsjetimo na dio njegove retorike, nemoguća zemlja, ona je simbol ropstva i neslobode kojih će se srpski narod jednom morati riješiti, Republika Srpska će, prije ili kasnije, izorganizirati referendum o vlastitoj nezavisnosti i otići, ona za to, uostalom, i danas ima potencijale, borba za njezinu nezavisnost je i jedan od prioritetnih zadataka novog člana državnoga predsjedništva itd.

Ne zaustavi li se, da skratim, one koje personificira trenutačni predsjednik RS-a, već sutra bi, umjesto u Beogradu, plakati „Đenerale, hvala ti za Srebrenicu“, mogli osvićati uzduž i poprijeko BiH. I već sutra bi ova zemlja mogla biti stvar prošlosti. Dogodi li se to, savjest oprati neće moći ni svijet. Jer, prisjetimo se, s Daytonskim sporazumom on je za partnere drugačije BiH prigrlio one koji su za rat, ubijanja i razaranja i odgovorni. A, s njima se dalje od ovoga gdje smo danas, pošteno govoreći, i nije moglo.

Sve to, istina, ne znači i da su sve lađe potonule. Ali, da do toga ne bi i došlo, potrebna je hitna akcija svjetskih centara moći i njihova eksponenta u BiH – OHR-a i Visokog predstavnika prije svega. I stoga ih, Visokog predstavnika posebice, pozivam – iskoristite Bonske ovlasti, krajnje je vrijeme da to učinite. Pošaljite u političku mirovinu Milorada Dodika – i ostale koji sve agresivnije jurišaju na ovu zemlju. Učinite to odmah, prije slijedećih parlamentarnih izbora. U protivnom, ni sami se nećete moći osloboditi povijesne odgovornosti zbog procesa koje će, gotovo pa nemoguće biti izbjeći. I sami će te, da budem još precizniji, biti prisiljeni dijeliti odgovornost za brisanje s društvene scene društva koje je izdržalo stoljeća – i za brisanje države čija je državnost također stoljećima duga.