Gospodo ustavni suci – zašto?

tačno.net
Autor/ica 30.11.2015. u 10:49

Izdvajamo

  • No, odluka Ustavnoga suda, pa što god tko o tome mislio, može pojačati neke trendove kojih BiH ni danas nije oslobođena a, vjerovali ili ne, može otvoriti i neke nove, za državu čak i opasnije. I stoga, osobno me muči pitanje zašto Ustavni sud odluku o neustavnosti postojećeg Dana RS-a donosi baš sada? Gospodo ustavni suci, doista, zašto? Jer, ako se čekalo sve ovo vrijeme, zar se nije moglo sačekati još – pa, koliko-toliko? Radi li se, hoću reći, o pukoj slučajnosti ili, ne daj Bože, smišljenom činu kojem ni sami niste uspjeli odoljeti? I jeste li svjesni kakva se grudva vašom odlukom može zakotrljati?

Povezani članci

Gospodo ustavni suci – zašto?

Američki potpredsjednik Joe Biden nedavno izrazi zabrinutost zbog zastoja BiH na putu prema društvu evropskih naroda i upri prstom u one koji su tome kumovali – u političku klasu ove zemlje. Iako, ništa novo – jer to se i bez njega znalo. U prilog tome govore podaci o broju nezaposlenih, kojih je koncem kolovoza bilo preko 540 000, ali i podatak da je nezaposlenost mladih u BiH – koja je u isto vrijeme iznosila gotovo 58% – na samom evropskom vrhu.

Piše: Slavo Kukić

Na našu nesreću, upozoravajući pokazatelji u vezi s nezaposlenošću – koja sve naglašenije potiče na odluke, mladih ljudi posebice, da se spakiraju i zapute u bijeli svijet – nisu ni jedini, a ni oni zbog kojih bi nas glava najviše trebala boljeti. Dapače, i na njih se može gledati tek kao na posljedicu svega ostaloga što se prethodnih dvadesetak godina ovdje događa. A događa se, nema što nije, od kriminala i korupcije, po kojima je BiH u Evropi također među prvima, do sve otvorenijeg nepriznavanja države – i to, što je svojevrsni logički paradoks, od strane onih koji njome upravljaju i, tako je barem u ostatku svijeta, najodgovorniji bi trebali biti za njezino zdravlje.

Pogledajte, uostalom, najnoviju sagu u vezi s Ustavnim sudom BiH. Za političku klasu Republike Srpske, njezina prvog čovjeka posebice, Daytonski sporazum – pa i njegov Aneks 4, Ustav BiH dakle – je sveto slovo. Što bi, onda, imalo značiti da se u njega ne može ni dirati – ni sada ni ikada želi li se BiH očuvati kao državu.

Sve to bi, evo, čovjek i mogao razumjeti. Problem je, međutim, što se na Daytonski sporazum gleda kao na švedski stol – pa, što ti odgovara, uzmeš, što ti ne odgovara, ignoriraš. A to je, ruku na srce, pristup kojeg u BiH – tko više, tko manje – najčešće i prakticiraju.

Priča, primjerice, u vezi s referendumom u Republici Srpskoj o državnom sudu i tužiteljstvu, ali i Uredu Visokoga predstavnika, u prilog takvoj tezi dosta zorno svjedoči. Jer, referendumom se hoće dobiti potvrda „volje naroda“ da te institucije ne treba poštovati. A, u pitanju su institucije iz Ustava BiH – neke od njih, istina, naknadno, ali voljom svih u Ustav ugrađene, a neke bogme stare koliko i Daytonski sporazum sam.

Sada je svemu tome pridodana još jedna priča – i još jedan razlog sporenja – ona u vezi s odlukom Ustavnoga suda o neustavnosti 9. siječnja kao Dana RS-a. Odluke ustavnoga suda svugdje u svijetu su neupitne – i o njima se, pa što god privatno mislili, nigdje na svijetu ne razvija javna polemika. Ovdje se, međutim, svaki u Boga dan na račun institucije koja je u funkciji zaštite ustavnog poretka slijeva rijeka optužbi – a time i iskazuje nepoštivanje onog istog ustava kojega se, pod izgovorom kako samo takav, nepromijenjen, može biti jamac BiH i kao države i kao društva, ni za jotu nije spremno mijenjati.

Ne pomažu, nažalost, ni upozorenja iz institucija EU kako u samom Ustavu piše da su „odluke Ustavnoga suda konačne i obvezujuće“ – i kako je njihovo nepoštivanje izravno kršenje i Ustava i Daytonskoga sporazuma u cjelini. Jer, politička se klasa i ovaj put ponaša po već oprobanom receptu – na ono što ti odgovara pozivaj se do iznemoglosti, ono što ti u prilog ne ide prešućuj ili napadaj kao urotu protiv vlastita ti naroda.

To je logika koja se, primjerice, prethodnih dana ponovo svakodnevno može čuti iz usta predsjednika RS-a. Odluka Ustavnoga suda je, poručuje on, apsolutno srozala povjerenje u ovu instituciju, treba je odbaciti, a Izetbegoviću ostaje jedino da je, uzvrati mu Mile, „okači mačku o rep“.

Ni pol muke, dakako, da to misli samo Dodik. Ali, s njim se slažu i mnogi drugi, čak i srpski član državnoga predsjedništva. Odluka Ustavnoga suda je, veli ovih dana Ivanić, „nepoštena, nekorektna, donijelo ju je nelegalno vijeće“ i nije realno očekivati da bude provedena – a kao građanin je, pa i član kolektivnog šefa, poštivati neće ni on sam.

Ivanić, istina, ne pojašnjava i zašto je ustavni sud nelegitiman – a, ruku na srce, to se ne može iščitati ni iz Ustava BiH. Jer, u njemu piše da tri člana suda „bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava“, da, potom, suci, koji će biti imenovani nakon prvog petogodišnjeg saziva, na tom mjestu ostaju do navršenih 70 godina života te, na koncu, da „za imenovanja koja se budu vršila nakon isteka perioda od pet godina od prvih imenovanja, Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudaca koje bira predsjednik Evropskoga suda za ljudska prava“. Jasno da jasnije ne može biti – i što od ovoga nedostaje u funkcioniranju današnjega Ustavnog suda da bi bio nelegitiman? Ja, recimo, ne znam. A Ivanić? Ako nešto ima, dužnost člana kolektivnog šefa ga obvezuje da to podijeli i s građanima ove zemlje. U protivnom on i sam čini nasilje nad jednom od ustavnih odredbi – a to u demokratskom svijetu podrazumijeva i političke reperkusije.

Odluka Ustavnog suda, kako stvari stoje, još će dizati prašinu. Uostalom, predsjednik RS-a je sazvao sastanak svih dužnosnika iz manjeg bh. entiteta u državnim institucijama. I, potvrdi to i u razgovoru za Centralni dnevnik Senada Hadžifeizovića, predložit će njihovo povlačenje dok god ta odluka ne bude povučena. A to bi, dogodi li se, moglo proizvesti i nove muke za ovu zemlju – i samo Svevišnji znade kako bi sve to moglo završiti.

Kako, međutim, završilo da završilo, odluka Ustavnog suda je – ma koliko se u vezi s njom osjećao pobjednikom, i ma koliko likovao  Bakir Izetbegović – došla k’o kec na deset lideru SNSD-a. Jer, barem što se obična svijeta u ovom dijelu BiH tiče, na snazi dodatno dobivaju njegove teze o „specijalnom ratu“ protiv Republike Srpske – a on dodatno učvršćuje uvjerenje kod prosječnog Srbina kako je opstanak ovog entiteta u izravnoj vezi s potporom njemu. S druge strane, što bi za Dodika moglo biti i važnije, barem privremeno će otkloniti pritiske zbog, kako opozicija u RS-u tvrdi, kriminala kojeg čini, i pažnju usmjeriti na pitanja tobožnjeg kolektivnog opstanka.

Da je za takvu odluku Ustavnoga suda i sam molio Boga, i da je ona odagnala nemir koji se u njemu sve opasnije gomilao, tako lijepo se dalo vidjeti i u već spominjanom razgovoru s uglednim sarajevskim novinarom. Umjesto Dodika, kakva je narod godinama navikao i gledati i slušati – agresivna, nepristojna, bez ustezanja da negira državu u kojoj je najmoćniji političar i da izdajnicima naziva sve koji ne misle kao on – moglo se vidjeti političara sasvim drugog, evropskoga kova. Tih, miran, staložen, razuman, kooperativan, gotovo poželjan tip političara za društvo kakvo je bosansko i hercegovačko.

No, odluka Ustavnoga suda, pa što god tko o tome mislio, može pojačati neke trendove kojih BiH ni danas nije oslobođena a, vjerovali ili ne, može otvoriti i neke nove, za državu čak i opasnije. I stoga, osobno me muči pitanje zašto Ustavni sud odluku o neustavnosti postojećeg Dana RS-a donosi baš sada? Gospodo ustavni suci, doista, zašto? Jer, ako se čekalo sve ovo vrijeme, zar se nije moglo sačekati još – pa, koliko-toliko? Radi li se, hoću reći, o pukoj slučajnosti ili, ne daj Bože, smišljenom činu kojem ni sami niste uspjeli odoljeti? I jeste li svjesni kakva se grudva vašom odlukom može zakotrljati?

Što se, dakle, vas tiče – iako, ni na kraj mi pameti da vam odluku komentiram – ovu vrstu pitanja postavljaju mnogi. Radi li se, pak, o meni, ruku u vatru ne bih stavio ni za što – pa ni za mogućnost kako je najnovija odluka Ustavnog suda posljedica temeljito isplaniranog scenarija izvan njegovih vlastitih zidina. No, pođe li se od takve mogućnosti čak i kao hipotetske, kako izbjeći pitanje tko bi iza sve te ujdurme mogao stajati? Nema dvojbi, recimo, da mozak operacije ne može biti sam Dodik – koliko god on sam to i želio. Ali, da bi se mozak takve operacije mogao kriti u najvišim krugovima politike, e to već ne treba isključivati.

Pođe li se od toga, izbjeći je nemoguće još jedno pitanje. Čiji je, naime, interes da se Dodika vraća iz mrtvih – i to na način da mu se moć preko noći multiplicirano uvećava? Neke mi se ideje, priznajem, vrte po glavi. Ali, bojim se da je s njima izlaziti u javnost i prerano i prerizično. No, ako sam na dobrom tragu, sve bi se u ne tako dugom vremenu moglo pokazati i u puno jasnijoj formi nego danas.

tačno.net
Autor/ica 30.11.2015. u 10:49