Govorite li hercegovački?

Savo Petrović
Autor 1.3.2018. u 10:29

Izdvajamo

  • da li će Hercegovci koji bi, možda, poželjeli u ovoj poplavi naziva jezika i svoj jezik nazvati – bosanski? Taman posla! Bošnjački? Ne ide. Hercegovački? Možda, jer svašta ima u božjoj bašti. Pa da se desi, kad dođem u Mostar i vidim se sa svojom urednicom Šteficom Galić da je pitam na kojem ćemo jeziku razgovarati – srpskom, hrvatskom, bosanskom, bošnjačkom ili hercegovačkom? Govorite li Vi, gospođo Galić, hercegovački? Taman posla! Ili da pitam svoju profesorku Eminu Kočo Mašnić, rođenu Trebinjku, govorite li Vi hercegovački? Ili kad sretnem svog prijatelja Voju Gnjatu, rođenog u Bileći, da mu postavim isto pitanje?

Povezani članci

Govorite li hercegovački?

Foto: vreme.com

Koliko vidim, dragi čitaoče, razumijemo se potpuno, mada vam ne bih mogao reći na kojem sam jeziku ovo pisao. Mogu, ipak. Na našem jeziku. Nemojte me pitati: kojem, našem jeziku.

Postalo je već zamorno ovo sa jezicima na prostoru nekadašnje Jugoslavije, posebno Bosne i Hercegovine. Svaka državica na Balkanu hoće da ima svoj jezik kako bi bila što veća država. To liči na priču o žabi koja je vidjela koliki je vo pa se nadula – i pukla. Državice na Balkanu su danas kao nadute žabe. Smoriše nas nastojanja vlastodržaca i državnih jezikoslovaca da u svojoj nahiji, oblasti, entitetu, mjesnoj zajednici, begovatu, pašaluku, vilajetu ili kao se već zovu te male, beznačajne proklete avlije  da imaju svoj jezik, kao moćno sredstvo državnosti, vlasti i daljeg pokoravanja radnog i neradnog naroda.

Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini su kao dio svoje konstituivnosti istakli da imaju svoje jezike – srpski i hrvatski, ranije srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Treći narod, Muslimani, odnosno Bošnjaci, najbrojniji u BiH, nije imao naziv svog jezika i po logici: nacija jeste jednako jezik počela je da se rađa ideja ne o muslimanskom ili bošnjačkom, već o bosanskom jeziku. Istorija govori da je naziv bosanski jezik postojao još i prije stotinu i više godina. Dakle, postoji osnova da se taj jezik nazove – bosanski. Ali, u to davno vrijeme to jeste bio zajednički jezik naroda koji su živjeli u Bosni i Hercegovini. Ili kao što se u Bibliji kaže: sva je zemlja jedan jezik imala.

Ali, to prokleto ali svuda sreću kvari. I Isidora Sekulić, najumnija Srpkinja dvadesetog vijeka, ”obrazovana i talentovana spisateljica” (Miroslav Krleža), obožavala je jezik u Bosni i Hercegovini za koji je pisala da je to fini i melodični jezik, ali zatim i dodala da ”sreća u Bosni nema korena”. U vrijeme Titove Jugoslavije kada je naziv jezika u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori bio srpskohrvatski/hrvatskosrpski ugledni bosanskohercegovački lingvista dr Jovan Vuković nazvao je svoje gramatike i udžbenike jezika za škole u BiH jednostavno i prihvatljvo kao – naš jezik. I bilo je sve tako do dolaska nacionalista na vlast kojima se učinilo da nacija bez svog jezika i nije neka jaka nacija. I počelo je: srpski, hrvatski, dobro, to je za Srbe i Hrvate, a kako će Muslimani, sada Bošnjaci zvati taj jezik. Srpski, hrvatski – taman posla! Po imenu svoje nacije – bošnjački, ne nego bosanski. To su uostalom potvrdili mudri i učeni ljudi u Ustavnom sudu u Sarajevu. Nemam ništa protiv, jer kad čitam novine i portale iz Bosne  i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore i ne razmišljam o tome kako se koji jezik zove, jer su sve to različite varijante jednog jezika.

Da, ali kojeg jezika. Jugoslovenskog? Nikada u lingvistici nije postojao jugoslovenski  jezik.  Zamislite da je neko u Jugoslaviji predložio da se jezik  naroda koji govore i koji razumiju i lako se sporazumijevaju i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, sada Bošnjaci, i Crnogorci  zove jugoslovenski kako bi na to reagovali srpski i hrvatski lingvisti? Balkanski jezik – nije ni to. E, pa onda nastavlja se ideja da jezik poistovjetimo sa imenima nacija. Srpska nacija – srpski jezik, hrvatska nacija – hrvatski jezik; gdje je onda muslimanski i bošnjački jezik? Dakle, muslimanski, odnosno bošnjački ili  bosanski  jezik. Nema druge, svaka nacija u BiH mora imati i svoj jezik. Tačka, lupiće  čekićem po svom stolu sudije Ustavnog suda. Ali, da se odmaknemo malo od malih nacija i državica.  Jezik kojim se govori i piše u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu se zove engleski iako u tim državama, ne državicama, nema Engleza kao nacije. Po balkanskoj logici, dakle, i jezici u tim zemljama bi trebalo da se zovu američki, kanadski, australijski, novozelandski! Taman posla!

Ima dobar primjer i u blizini Balkana. I u Austriji i u jednom dijelu Švajcarske i još nekim regijama Evrope govori se njemački, a tu ne žive pripadnici njemačke nacije nego Austrijanci i Švajcarci i drugi narodi. Zar bi narodi u Austriji i jednom dijelu Švajcarske trebalo svoje jezike da nazovu austrijski i švajcarski? Taman posla!

Možda se može nazrijeti moje razmišljanje i šta hoću da kažem. Muslimanski, odnosno  bošnjački vlastodršci i državni jezikoslovci predlažu da se jezik u Bosni i Hercegovini bošnjačkog i drugih naroda zove bosanski – po nekadašnjem imenu ili po teritorijalnom principu. Kakvom teritorijalnom principu? Bosanski, u Bosni, hercegovački u Hercegovini? Zar će Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini svoj jezik prozvati bosanskim? Ne vjerujem. Isto tako ne vjerujem da bi u pola moje države koja se zove Bosna i Hercegovina, dakle u Bosni, Bošnjaci, Srbi i Hrvati pristali jezik nazvati – hercegovačkim? I sada moje glavno pitanje: da li će Hercegovci koji bi, možda, poželjeli u ovoj poplavi naziva jezika i svoj jezik nazvati – bosanski? Taman posla! Bošnjački? Ne ide. Hercegovački? Možda, jer svašta ima u božjoj bašti. Pa da se desi, kad dođem u Mostar i vidim se sa svojom urednicom Šteficom Galić da je pitam na kojem ćemo jeziku razgovarati – srpskom, hrvatskom, bosanskom, bošnjačkom ili hercegovačkom? Govorite li Vi, gospođo Galić, hercegovački? Taman posla! Ili da pitam svoju profesorku Eminu Kočo Mašnić, rođenu Trebinjku, govorite li Vi hercegovački? Ili kad sretnem svog prijatelja Voju Gnjatu, rođenog u Bileći, da mu postavim isto pitanje?

Lako se može nazrijeti da mislim da naziv univerzalnog jezika u Bosni i Hercegovini ne treba da bude bosanski, nego bosanskohercegovački. I vuk (vlastodršci i državni jezikoslovci) sit i ovce (narod bosanskohercgovački) na broju. Ali, u stvarnom životu to nije moguće. Pa, onda da krenemo sa širenjem naziva jezika koji se govore u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori? Napred, pa da imamo i srpski i srbski,  hrvatski i hrvatski kajkavski, i bosanski i bošnjački, i srpski crnogorski i crnogorsko crnogorski, vojvođanski, dalmatinski, slavonski, hercegovački, istarski – uh, i ja vas smorih, kao što to već decenijama rade nacionalisti na vlasti i njihove jezičke pudlice.

Ako mene pitate, govorite i pišite kako želite, bez obzira na nazive jezika. Ako može, pravilno i po pravopisu. Po kojem pravopisu? Moj prijatelj, profesor Stipo Kljajić kaže da su mu na pisaćem stolu i pored  kompjutera gramatike i pravopisi koje su nekada pisali ugledni univerzitetski profesori u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu Mihajlo Stevanović, Aleksandar Belić, Mate Hraste, Ljudevit Jonke, Jovan Vuković…Koliko vidim, dragi čitaoče, razumijemo se potpuno, mada vam ne bih mogao reći na kojem sam jeziku ovo pisao. Mogu, ipak. Na našem jeziku. Nemojte me pitati: kojem, našem jeziku.

* * *

Za kraj, evo pjesme ”Psovka” koju je napisala moja kćerka Maja Ksenija Petrović Malagaris i koja je objavljena u knjizi ”Indijski vrt’, 2014. godine.

               PSOVKA

                               Na policama knjižare

                                Ne znam kako da te zovem

                                Moj rodni jeziče

                                Tražim te

                                Nema te nema te

                                Onda te pitam

                                Puna stida što još postojim

                                Jesi li zaista mrtav

                                Jesi li zaista laž

                               Odgovaraš mi kratko i jasno

                               Jebi se

Objašnjenje: kako zaista zovem svoj prvi jezik, onaj na kome su pisane ove pjesme? Kao školovani lingvista, rekla bih da je ”centralno južnoslovenski bosanske varijante” (centralno, jer je zapadno u odnosu na bugarski i makedonski, a istočno u odnosu na slovenački, recimo). Bilo bi lijepo da su prihvaćeni pojmovi  kao ”ilirski” ili ”dinarski” po Dinarskim planinama (čast mladiću iz Vojvodine koji se toga sjetio). Međutim, u nedostatku toga zovem ga kao i većina nas u dijaspori naš jezik ili naški, što nije baš elegantno niti lako prevodivo, ali je najjednosatvnije i najbliže istini.

Savo Petrović
Autor 1.3.2018. u 10:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija