ARMIJA BIH U HAAGU (5) – Grabovica i Uzdol: Izetbegović tražio istragu, Izetbegović pomilovao osumnjičene

tačno.net
Autor 27.6.2020. u 09:33

ARMIJA BIH U HAAGU (5) – Grabovica i Uzdol: Izetbegović tražio istragu, Izetbegović pomilovao osumnjičene

Foto: ICTY

Jadranka Zelenika imala je dvanaest godina. Njezin otac Kazo našao ju je 14. rujna 1993. kako leži na zemlji ispred njihove kuće u Uzdolu nedaleko Prozora. “Ležala na leđima i nešto je krkljala, nešto govori, ali ne može ništa reći. Ono, ili je zrak… Nešto iz nje ono puše”, izjavio je Kazo Zelenika pred Haškim sudom.

Nekoliko trenutaka kasnije, Jadranka je izdahnula. Njezin otac Kazo ušao je u kuću i vidio svog oca Ivana kako leži mrtav na podu u dnevnoj sobi. Potom je pronašao svoju majku, 62-godišnju Ružu, mrtvu u njezinu krevetu.

Kazina kći Jadranka ustrijeljena je s četiri metka u grudi. Ivan Zelenika umro je “nasilnom smrću zbog zadobivenih strijelnih rana glave, s posljedičnim oštećenjem mozga”, a zadobio je i “višestruke strijelne rane leđa i ruku”, pokazala je obdukcija u splitskoj bolnici. Rana na glavi nanesena je “iz apsolutne blizine”. Njegova supruga Ruža “umrla je nasilnom smrću, zbog zadobivenih rana sjekotina na glavi, sa posljedičnim razmekšanjem mozgovine […] Ovakve rane se vide kod udaraca sjekirom”.

To je dio zvjerstava što su ih pripadnici 2. samostalnog prozorskog bataljuna Armije BiH, pod zapovijedanjem Envera Buze, počinili nad civilima sela Uzdol kod Jablanice 14. rujna 1993. godine. Pokolj u Uzdolu procesuirao je Haški sud, na suđenju načelniku Glavnog štaba Armije BiH Seferu Haliloviću. U optužnici koju je podnijelo u rujnu 2001. godine, haško tužiteljstvo ustvrdilo je da je Halilović odgovoran za ubojstvo 29 civila i jednog ratnog zarobljenika HVO-a 14. rujna 1993. u Uzdolu.

Nije, međutim, uspjelo dokazati optužbe. Halilović je oslobođen, a prvostupanjsku presudu, izrečenu 16. listopada 2005, potvrdilo je 16. studenog 2007. i Žalbeno vijeće Haškog suda. Činjenice su međutim nedvojbeno utvrđene, što će pridonijeti tome da za zločine u Uzdolu – kasno, ali ipak – prošle godine pred Sudom BiH zapovjednik 2. samostalnog prozorskog bataljuna Enver Buza bude osuđen na dvanaest godina zatvora.

Uzdol je zbirno ime za nekoliko brdskih zaselaka od po nekoliko kuća desetak kilometara od Prozora. Ondje je 1993. živjelo stotinjak ljudi, uglavnom bosanskih Hrvata, a samo u zaseoku Here živjeli su muslimani. U mjesecima koji su prethodili masakru, Uzdolom je prolazila linija razdvajanja Armije BiH i HVO-a, a HVO je još od listopada 1992. granatirao Here. Uzdol je ležao na jednom od pravaca koje je zapovjedništvo Armije BiH u kolovozu 1993. odredilo za napad na položaje HVO-a, u ofenzivi kojom su htjeli deblokirati Mostar.

U sklopu iste operacije, šest dana prije napada na Uzdol, pripadnici 9. i 10. brigade Armije BiH počinili su masakr nad Hrvatima u Grabovici kod Jablanice, nekoliko desetaka kilometara jugoistočno od Uzdola, na drugom pravcu napada prema Mostaru. U trenutku kada su vojnici Envera Buze ubijali u Uzdolu, vrhovni zapovjednik Armije BiH i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i komandant Armije BiH Rasim Delić iz Sarajeva su slali zapovijedi da se istraže i kazne zločini u Grabovici.

Ali umjesto istrage, počinjeni su novi zločini. O njima je u Haagu iscrpno svjedočio Kazo Zelenika, čovjek kojemu je sudbina namijenila da se tog 14. rujna 1993. u Uzdolu nagleda strahota za mnogo ljudskih života. Na početku ovog teksta već je opisano kako je Kazo pred vlastitom kućom pronašao svoju dvanaestogodišnju kćer u samrtnome hropcu, da je ne uspije spasiti. Potom je pronašao i svoje ubijene roditelje.

Kazo je pronašao i mrtvo tijelo 59-godišnje komšinice Dragice Zelenike, dok su njezina kuća i štala gorjeli. Pronašao je potom leš 71-godišnje Kate Perković, na pragu njezine kuće. Potom je, u jednom podrumu, pronašao mrtve supružnike Martina i Katu Ratkić, oboje stariji od 65 godina. Kuća im je gorjela. “Kazo Zelenika je u svom svjedočenju rekao da mu se učinilo da su Martin i Kata Ratkić zagrljeni”. Martinu su, pokazala je obdukcija, živom odrezali lijevo uho. Kata je ustrijeljena “iz apsolutne blizine”.

Kazo je tog dana vidio i tijela supružnika Stanka i Lucije Rajić, rođenih 1927. i 1933, kao i leševe 79-godišnje Šime Rajić i njezinene 55-godišnje kćeri Mare. Pronašao je mrtvo tijelo Mije Rajića, rođenog 1924, na pragu njegove kuće u Rajićima, zaseoku Uzdola. U kući je, na krevetu, mrtva pronađena Mijina supruga Ivka, nepokretna od moždanog udara koji je doživjela devet godina ranije.

Pored njihove kuće koja je gorjela, Kazo Zelenika pronašao je mrtva tijela Mate i Kate Ljubić. Mate je imao sedamdeset, Kata 45 godina. Kazo Zelenika pronašao je i mrtva tijela 57-godišnjeg Domina Rajića, njegove supruge Ivke i njihovog sina Ive, vojnika HVO-a. Nedaleko od tog mjesta, vidio je i tijelo Zorke Glibo, rođene 1938, koja je zbog borbi blizu njezine kuće došla živjeti k obitelji Rajić. Tu su je i ubili. Kazo Zelenika čuo je da je Mara Grubeša spaljena u svojoj štali, a njezini posmrtni ostaci navodno su zakopani s ostalim žrtvama iz Uzdola.

Luca Zelenika imala je 87 godina. Pronađena je ubijena ispred svoje kuće. Njezina nećakinja, 62-godišnja Janja Zelenika, također je pronađena ubijena. Obje su ustrijeljene. Ubijen je 77-godišnji Franjo Stojanović, i njegova supruga Serafina, zvjerski, udarcima.

Jela Džalto izgorjela je u kući porodice Prskalo. ”Kazo Zelenika je u svom svjedočenju rekao da mu je Sofija, sestra Jele Džalto, ispričala da se, dok je 14. septembra 1993. zajedno s Jelom i svojom djecom pokušavala da pobjegne pred vojnicima ABiH koji su napadali, Jela Džalto odjednom se odvojila od grupe. ‘Nešto je zaboravila’ i ‘vratila se u kuću i kuća je izgorila i ona je izgorila valjda u kući’”, ispričala je Sofija Džalto Kazi Zeleniki..

Dan nakon masakra, 15. rujna 1993, u Uzdol je stigla ekipa BBC-a. Reporterka Kate Adie snimila je mrtva tijela i intervjuirala dva promatrača Europske zajednice te jednog hrvatskog vojnika, koji je tvrdio da je prepoznao mrtve Martina i Katu Ratkić. Iste večeri, cijeli je svijet vidio pokolj u Uzdolu.

Vijest je prenijela i Radio Rama, nova stanica koju je u Prozoru otvorila vlast Herceg-Bosne. Ali “svjedok H, pripadnik Samostalnog prozorskog bataljona ABiH”, posvjedočio je pred Haškim sudom “da nije bio uvjeren da je priča koju je čuo na Radio Rami istinita jer je ta stanica i ranije znala prenositi netačne informacije”. Drugi jedan svjedok, Šefko Hodžić, svjedočio je kako se “još nekoliko godina poslije sukoba nije znalo da li su u Uzdolu zaista počinjena ubistva ili ‘su oni to podmetnuli mrtve Bošnjake’”.

“Oni” – misli se na HVO. Ali, nisu podmetnuli. Ovaj put, i Armija BiH poslužila se manipulacijom, pribjegavši metodi koju je znao koristiti HVO i državni mediji u Hrvatskoj, a naročito Vojska Republike Srpske i beogradska mašinerija velikosrpske ratne propagande.

Službeni vojni izvještaj iz Uzdola Armije BiH kaže, prema haškoj presudi, kako je u borbama za selo “poginulo oko šezdeset bojovnika HVO-a”, a među njima “bilo je i civila, koji su sa oružjem u ruci, vjerovatno u nedostatku bojovnika, pucali na pripadnike Armije BiH”. “Sve ostalo što se navodi i montiranjem podmeće u navedenoj informaciji, ne odgovara istini”, utvrdili su haški suci.

Taj je izvještaj nastao tako što je komandant 6. korpusa ABiH Salko Gušić nekoliko dana nakon masakra na radiju čuo da su na području Uzdola počinjeni zločini, pa je “kontaktirao komandanta Samostalnog prozorskog bataljona Envera Buzu kako bi se raspitao o tome šta se dogodilo”, Gušić je u Haagu svjedočio kako je “sve što je čuo od Envera Buze upućivalo na zaključak da se u pomenutim vijestima radilo o ‘ideološko-propagandnoj aktivnosti snaga HVO’”. Što mu je Buza rekao, to je Gušić u službenom izvještaju napisao. Šesnaest godina kasnije, Buza će pred Sudom BiH biti osuđen za ratne zločine u Uzdolu.

U Sarajevu, šok zbog pokolja u Grabovici i pokušaji da se zločin istraži – neuspješni, pokazat će se – potpuno su zasjenili masakr u Uzdolu. Nekoliko dana nakon zločina, Alija Izetbegović tražio je od Rasima Delića “ozbiljnost u rješavanju tog problema”. Četiri dana nakon prvog ubojstva u Grabovici, 12. rujna, Delić je podređenima izdao zapovijed u kojoj se nalaže ”… ispitati tačnost podataka o izvršenom genocidu nad civilnim stanovništvom od strane pripadnika 9. bbr. 1. korpusa. Ukoliko se ustanovi tačnom, počinioce izolovati i preduzeti energične mjere. Učiniti sve da se ovakvi postupci spriječe. Narediti zamjeniku komandanta 9. bbr. 1. K. da se odmah vrati u Sarajevo radi rješavanja problema u jedinici”. Delić je dodao i da ga “o preduzetim mjerama i izvršenju zadataka” treba “izvijestiti odmah”.

Zločin u Grabovici potaknuo je akciju koju su vlasti u Sarajevu i vrh Armije BiH planirali još od srpnja 1993. Krajem tog mjeseca, održana je sjednica “Savjeta za zaštitu ustavnog poretka na kojoj se raspravljalo o sve većoj nedisciplini u redovima ABiH”, a “pažnja je bila usmjerena na 9. i 10. brigadu zato što su stvarale mnogo veće probleme od nekih manjih jedinica i svojim ponašanjem su ‘mogle da povuku za sobom i druge jedinice u gradu’”. Tako, “kada su se dijelovi 9. i 10. brigade i 2. samostalnog bataljona vratili iz Hercegovine, već je bila donijeta odluka da se tako nešto kao što je Grabovica ‘više neće tolerisati’ i da je potrebno preduzeti ozbiljne mjere da se to ne ponovi”. U najvećoj tajnosti, i uz odobrenje Alije Izetbegovića te državnog i vojnog vrha BiH, isplanirana je akcija “Trebević”.

Odabrano je čak pet tisuća vojnika, jer je bilo strahova da bi se poluodmetnuti zapovjednici 9. i 10. brigade ABiH, Ramiz Delalić Ćelo i Mušan Topalović Caco, mogli oružjem suprotstaviti, zajedno sa svojim vojnicima. Pretpostavka će se za Topalovića pokazati i točnom.

26. listopada 1993. rano ujutro, ABiH je blokirala zapovjedništvo vlastitih dviju brigada u Sarajevu. “Ramizu Delaliću su date garancije da ‘neće biti likvidiran, da neće biti progonjen’, nakon čega se predao.” Delalić će preživjeti rat, a njegovo će se ime još desetak godina nakon rata spominjati u kontekstu sarajevskog kriminalnog podzemlja, da u lipnju 2007. bude likvidiran u uličnom obračunu na ulicama Sarajeva.

Mušan Topalović Caco pružio je otpor, “što je dovelo do pogibije 15 ili 16 ljudi”. Usprsko tome, i on je “dobio garancije da neće biti zlostavljan i da će mu biti obezbijeđeno pravično suđenje”, a potom je priveden u “komandu 1. korpusa”. Očito je, međutim, da je i za vlastite suborce pobunom prevršio mjeru: “Prilikom prebacivanja u zatvor, kasnije te noći, ubijen je.”

Akcija Trebević uspjela je: uhapšeno je “nekoliko stotina vojnika”, od kojih je pedesetak “upućeno u centralni zatvor na daljnje ispitivanje”. Premda su im, prema nekim svjedočenjima, postavljali i pitanja o zločinu u Grabovici, “težište je stavljeno na aktivnosti 9. i 10. brigade u Sarajevu i odnos komandanata tih brigada sa Seferom Halilovićem”. O zločinu se nije doznalo ništa, niti je itko optužen.

Nije ni Sefer Halilović. 1. studenog 1993. Izetbegović ga je razriješio dužnosti načelnika Glavnog štaba i zamjenika zapovjednika Armije BiH. Nešto kasnije poslan je u penziju, “a prethodno je, u znak priznanja za svoj rad, unaprijeđen u čin generala”.

Nekoliko mjeseci kasnije, u siječnju 1994, “na području Konjica je provedena operacija nazvana ‘Trebević III’”. Prema nekim svjedočenjima pred Haškim sudom, u toj su operaciji “sačinjene krivične prijave protiv nepoznatih počinilaca u vezi s Grabovicom”. Ništa, međutim, “nije učinjeno u vezi s događajima u Uzdolu.” A ni prijave za Grabovicu nisu imale učinka: “Pojedinci koji su tokom operacije ‘Trebević’ uhapšeni zbog počinjenih zločina na kraju su odlukom predsjednika pomilovani.” Iz haške presude dade se zaključiti da je među njima bio i Mustafa Hota, koji će deset godina kasnije, zajedno s još četvoricom počinitelja, pred Sudom BiH biti osuđen za zločin u Grabovici.

Za masakr u Uzdolu, do prošle godine nitko nije osuđen. Zapovjednik Prozorskog samostalnog bataljona ABiH Enver Buza – onaj isti koji je 1993. vlastitom zapovjedniku krivotvorio istinu o zločinu – 2019. osuđen je na dvanaest godina zatvora. Ratni zločin ne zastarijeva, i valja ga dakako sankcionirati dok god je počinitelj živ. Ali, koliko ta zakašnjela kazna znači obiteljima ubijenih, samo one mogu znati. Ti ljudi nemaju izbora nego živjeti u svijetu u kojemu su njihovi najbliži – djeca, roditelji, sestre, braća, sve potpuno nevini ljudi – ubijeni okrutno, bez trunke samilosti. Ti su ljudi prisiljeni živjeti u svijetu patnje – patnje bez ikakvog opravdanja, patnje bez ikakvog smisla.

Feljton

tačno.net
Autor 27.6.2020. u 09:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija