Graditi evropsku sigurnost – protiv Rusije?

Tomislav Jakić
Autor 28.3.2022. u 21:09

Izdvajamo

  • Glasovi onih, a ima ih, koji upozoravaju kako Washington ne bi trebao gajiti iluzije o državnom udaru kojim će Putin biti srušen s vlasti, jer bi nakon Putina najvjerojatnije došao netko radikalniji od njega, ostaju za sada glasovi ‘vapijućih u pustinji’. Ili, što bi ‘znalci’ rekli: glasovi ‘korisnih idiota’, onih kojima je mir preči od sudbine ruskoga predsjednika i kod kojih politički realizam, svemu usprkos, ipak nadvladava politički diletatizam koji je preplavio Evropu, a koji je proizašao iz gotovo neizmjerne arogancije i prepotentnosti s onu stranu Atlantika.

Povezani članci

Graditi evropsku sigurnost – protiv Rusije?

            

Odgovor, dakle, na pitanje: može li se sigurnost u Evropi graditi protiv Rusije glasi: nikako! A na pitanje: hoće li se koncept evropske sigurnosti ipak graditi tako da je protiv Rusije, odgovor je: tko poživi/preživi, vidjet će.                              

Ceterum censeo: Rusija je napala Ukrajinu i time je prekršila međunarodno pravo i Povelju Ujedinjenih naroda. Jasno? Jasno! Dobro, idemo dalje.

Gotovo na margini rata u Ukrajini koji nije – vrijedi to ponoviti i po sto puta – rusko-ukrajinsko, nego američko-ruski rat, događaju se zaista tektonske promjene na Starome kontinentu, promjene što će – pokažu li se trajnima – imati dugoročne posljedice i to na nekoliko generacija. Njihov je nositelj Njemačka, odnosno njemačka politička kasta koja je pokazala koliko iznenađujuću, toliko objektivno i razočaravajuću sposobnost ne prestrojavanja u hodu, nego potpunog odricanja od svega onoga što je Njemačku do sada, i to već desetljećima, činilo osloncem mira i stabilnosti u Evropi.

Kancelarka Angela Merkel koju je ne samo Njemačka, nego praktično i cijela Evropa ispratila s položaja predsjednice vlade gotovo sa suzama u očima, sada je najednom dežurni krivac za sve. ‘Nije vidjela’, ‘nije shvaćala’, ‘bila je naivna’, ‘ona je odgovorna’. Pa onda te ocjene agresivno adresirane na nju, pokajnički ponavljaju mnogi od još uvijek aktivnih političara. Nitko nije vidio, nitko nije shvaćao. A što to? Osim već uobičajene ocjene da je ruski predsjednik krvnik (Biden), zločinac, slučaj za psihijatriju, iznosi se i jedna dugoročno daleko opasnija ocjena. Kaže se, naime, i to s olakšanjem tipičnim za one kojima se otkrila Istina, kako je sada napokon jasno da se struktura evropske sigurnosti ne može graditi zajedno s Rusijom, nego samo – protiv Rusije. I da bi takvi novokomponirani ‘politički stratezi’ bili uvjerljiviji dodaju, samokritički, kako nisu vidjeli da je Putin punih dvadeset godina pripremao odmak svoje zemlje od Evrope (zaboravljajući, naravno, sve one ključne sporazume sa Sovjetskim Savezom, odnosno Rusijom o ograničavanju naoružanja što ih je jednostrano otkazala Amerika); i pri tome grubo revidirajući povijest, jer je notorna činjenica da je istina upravo suprotno, da se Zapad (SAD) počeo sve otvorenije odmicati od Rusije nakon 2007., kada je Putin javno rekao kako je prošlo vrijeme kada je svijetom mogla dominirati jedna sila.

Rusija je, bez obzira tko bio na čelu države, po površini najveća zemlja svijeta. Rusija raspolaže s prirodnim bogatstvima (sirovine, energenti) kao rijetko koja zemlja svijeta. Rusija ima dugu povijest, ruska državnost seže stoljećima unatrag (dok Amerikanci još nisu dosegli ni 300 godina), ruska kultura – književnost, glazba, slikarstvo – utkani su u samo tkivo evropske i svjetske kulture i, napokon, Rusija je – najblaže rečeno – respektabilna nuklearna sila (koja trenutno rasplaže s nekim oružjima koja nema nitko drugi u svijetu). Rusku se povijest ne može promatrati odvojeno od evropske. I obrnuto. Baš kao što se Rusiju ne može naprasno isključiti iz Evrope, ponašati se kao da je nema i najavljivati razdoblje građenja evropske sigurnosti – protiv Rusije. Ovih dana neki ‘vrsni’ analitičari bave se ‘razotkrivanjem’ tzv. korisnih idiota, ljudi koji su na Zapadu podupirali razne mirovne akcije, ne gledajući na to tko ih financira (naime: Moskva), nego što im je cilj.  Cilj je bio zaustaviti utrku u naoružanju, prekinuti ratove i graditi mir. To čak ne spore ni ovi suvremeni sljednici zloglasnog senatora McChartya, otvarajući sada lov ne na vještice, nego na – korisne idiote.

Nije stil ovoga autora razbacivati se pogrdnim izrazima, ali oni koji s velikim žarom i uvjerenjem danas slave spoznaju kako evropsku sigurnost ne samo da treba, nego je i jedino moguće graditi – protiv Rusije, zaista nisu ništa drugo nego – idioti. I to opasni idioti. Idioti – samoubojice. Taj koncept, naime, osim već započete utrke u naoružanju znači uvođenje Evrope u dugo razdoblje (Biden spominje ne bez razloga više godina) stalne konfrontacije s Rusijom, iscrpljujuće konfrontacije koja će se, osim što će naštetiti Rusiji, doslovno obiti o glavu Evropi. Niti Rusija može bez Evrope, niti Evropa može bez Rusije. Odnosno, Rusija na čijim će granicama Evropa (uz potporu Amerike) podići željeznu zavjesu morat će ući u još tješnju suradnju i savezništvo s Kinom i to na političkom, gospodarskom i vojnom planu; s posljedicama (i) za Evropu o kojima se može tek nagađati. Dok će se Evropa, oslabljena i iscrpljena vlastitim sankcijama Rusiji (sa sve izglednijom perspektivom da ostane bez ruskog plina), razdirana socijalnim nemirima koji će neminovno izbiti kao rezultat gospodarske krize morati u do sada nezapamćenoj mjeri osloniti na Sjedinjene Države. A američka se pomoć uvijek plaća. I otplaćuje godinama. Osim one koja dođe u vidu bombi i granata kojima se utire put demokraciji, ili onome što Washington smatra demokracijom.

Rat u Ukrajini treba što prije prekinuti. Ubijanju, i Ukrajinaca i Rusa, mora što prije doći kraj. Ukrajinski predsjednik Zelenski već najavljuje spremnost na ustupke (ako su to uopće ustupci) u vidu odustajanja od ulaska u Atlantski pakt, prihvaćanja neutralnog statusa zemlje (poput Austrije), nepostojanja nuklearnog oružja na državnom teritoriju. Da je to bez ikakve rezerve rekao prije dva mjeseca, rata ne bi bilo. Baš kao što ga ne bi bilo da se u Washingtonu slušalo ono što je još davno rekao George Kennan, ili malo manje davno – Henry Kissinger, naime da je širenje NATO-a prema istoku najveća greška američke vanjske politike, odnosno da Ukrajina može graditi budućnost samo kao neutralna država. No, besmisleno je sada razglabati o tome što bi bilo (ili ne bi), da je bilo. Bitno je shvatiti kako dvije neposredno zaraćene starne moraju pregovarati, mada bi pravom karakteru sukoba više odgovaralo da pregovaraju predstavnici Amerike i Rusije, uz prisutnost Ukrajinaca.

Nepotrebno je i govoriti koliko će biti teški ti pregovori. Jer, niti Putin smije izaći pred rusku javnost i reći: postigli smo samo djelić onoga što smo željeli postići, niti Zelenski smije Ukrajincima reći: odustali smo od većine onoga za što smo se kleli da nikada nećemo odustati. Uz izgubljene živote na obje strane. Mora se pronaći formula koja će objema stranama omogućiti da rezultat dogovora svojoj javnosti prikažu kao uspjeh, ne doduše kao potpuni uspjeh, ali ipak kao – jedino mogući uspjeh u postojećim okolnostima. A da bi se to postiglo mora se pronaći posrednik koji će imati dovoljno autoriteta, ali i ugleda kako u Rusiji, tako i u Ukrajini, da bi javnost tih zemalja prihvatila ono što će on predložiti.

Pri svemu tome ostaje otvoreno pitanje, a bolje bi bilo reći: otvorena rana Evrope koja suludim tempom srlja prema vlastitoj propasti (kao kontinent mira, suradnje i tolerancije), odričući se s gotovo neopisivim užitkom napr. istočne politike kancelara Willya Brandta, upravo one politike što je svojedobno omogućila početak izlaska iz ere hladnoga rata. Potone li Evropa do grla u novi hladni rat (a graditi sigurnost ne s Rusijom, nego protiv nje nije ništa drugo, nego upravo to), prihvati li Evropa ulogu američkog ‘potrčka’ i odrekne li se moguće uloge samostalnog faktora u međunarodnim odnosima i pokaže li se da je usklik američkog predsjednika Bidena: ‘Za Boga miloga, pa ovaj čovjek ne može ostati na vlasti!’ ipak nešto više od nesmotrenosti čovjeka koji očito ne vlada uvijek i potpuno svojim postupcima, da je to – naime – izraz konzistentne politike Sjedinjenih Država u odnosu na Rusiju, za optimizam u pogledu budućnosti nema mjesta.

Glasovi onih, a ima ih, koji upozoravaju kako Washington ne bi trebao gajiti iluzije o državnom udaru kojim će Putin biti srušen s vlasti, jer bi nakon Putina najvjerojatnije došao netko radikalniji od njega, ostaju za sada glasovi ‘vapijućih u pustinji’. Ili, što bi ‘znalci’ rekli: glasovi ‘korisnih idiota’, onih kojima je mir preči od sudbine ruskoga predsjednika i kod kojih politički realizam, svemu usprkos, ipak nadvladava politički diletatizam koji je preplavio Evropu, a koji je proizašao iz gotovo neizmjerne arogancije i prepotentnosti s onu stranu Atlantika.

Odgovor, dakle, na pitanje: može li se sigurnost u Evropi graditi protiv Rusije glasi: nikako! A na pitanje: hoće li se koncept evropske sigurnosti ipak graditi tako da je protiv Rusije, odgovor je: tko poživi/preživi, vidjet će.

          

Tomislav Jakić
Autor 28.3.2022. u 21:09