Granice novog carstva

Povezani članci

• Revolucija traje: Narod krenuo na kukavičku vlast: Zapaljene zgrade Vlade u Tuzli, Sarajevu i Zenici
• Stjepan Mesić: Antifašizam je civilizacijsko, ljudsko opredjeljenje
• Nasilje samo proizvodi nasilje – Je li Mahir mogao drugačije?
• SNJEŽANA KORDIĆ: POD MASKOM BRIGE ZA JEZIK
• Muhamedbegović: Zakopane prijedorske tajne
• Дejтoнски нeспoрaзум

Silno uživam u telefonskim razgovorima sa Sergejom Kresom, poznatim holandskim dokumentaristom naših korijena (Sarajevo, 1963.). On uvijek ima nešto interesantno za kazati. Njegovi dokumentarci se prikazuju u udarnim terminima na holandskoj televiziji, učestvuju na filmskim festivalima, dobijaju nagrade… Osim toga, Kreso je i odličan muzičar, pa i sa te strane od njega često “kupim” interesantne novosti. Tako i nekidan.

Njegov novi film govori o Robertu Soku (Soko). Ovaj mladi Zeničanin je devedesetih zbog rata došao u Njemačku kao izbjeglica, počeo raditi kao dj i nekako “usput” – u svrhu liječenja postratnih sidroma naših ljudi tamo – “izmislio” danas nadaleko poznati muzički žanr Balkan Beats. On je, naime, u disko-klubovima gdje su se okupljale naše izbjeglice počeo da pušta muziku Yu-“novog vala” iz osamdesetih, da bi kasnije došao na ideju da pravi muzičke “koktele”: mješavinu techna, elektronske, narodne, rock i gipsy muzike – sve sa balkanskim “štihom”! To se pokazalo sjajnom formulom, pa su tu počeli dolaziti i Nijemci, ali i drugi ljubitelji neobične, drugačije muzike. Tako je The Balkan Beats postao svjetski poznati muzički “brend”.

Dvadeset i kusur godina docnije istorija se ponavlja. Suočen s prilivom izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg istoka, Soko – u međuvremenu širom globusa poznat “razbijač zvuka”- pravi novi miks. Njegova muzika poprima još jače orijentalne note i novo ime, The Arab Beats. Osim dobre zabave, njegovi čuveni berlinski performansi imaju i izraziti antidiskriminacijski karakter. Na njima se izbjeglice miješaju i druže sa Nijemcima što, u današnjem, trumpovski polarizovanom svijetu, i nije čest slučaj. “Kao onomad Bosanci, sada Sirijci mijenjaju noćni život u Berlinu”, piše jedan njemački portal.

Sergej mi veli da je zbog rada na novom filmu nedavno išao u Bihać. I tu se istorija ponavlja: mnoge izbjeglice sa Bliskog i Srednjeg istoka idu rutom kojom su, prije četvrt stoljeća, na Zapad pošli on i Soko. I ne samo to: Kreso kaže da u Bihaću vlada pravi haos. Na stotine Sirijaca, ali i drugih izbjeglica, životare u najoskudnijim uslovima i čekaju šansu da se nekako dokopaju Hrvatske i uđu u Evropsku uniju.

Evo šta o tome piše Al-Jazeera Balkan:

“Bihać i Velika Kladuša, na krajnjem sjeverozapadu BiH uz granicu sa Republikom Hrvatskom i Evropskom unijom, postaju, bez svoje volje, ‘prihvatni centri za migrante’. Problem već prevazilazi mogućnosti ovih lokalnih zajednica, ali još nema pomoći sa državne razine.

Na izmaku su i mogućnosti rješavanja problema sa humanitarnog i zdravstvenog aspekta, što se jedino i čini protekla dva mjeseca. […]

Umjesto konkretne podrške, nadležne institucije BiH – zatražile su pomoć od Bihaća, (podvukao GS) odnosno uputstvo rješavanja problema migranata, po ‘Bihaćkom modelu’.

Organizacija Crvenog križa, koja već dva mjeseca organizira aktivnosti smještaja i ishrane migranata u tzv. prihvatnim centrima, zbog nedostatka sredstava i ljudstva najavila tokom ove sedmice svoje povlačenje.” (Istakao GS)

Jedina svijetla tačka su naši ljudi. Osim volontera Crvenog krsta, kao da samo oni pomažu strancima u nevolji:

“Korisnici ovih „prihvatnih centara“ su zadovoljni odnosom i podrškom koju dobijaju ovdje u Bihaću, odnosno u Velikoj Kladuši, naglašavajući da su gotovo svugdje u Grčkoj, Turskoj, Makedoniji, Srbiji, Hrvatskoj dobijali batine, bivali opljačkani, a samo u BiH ne.”

Kreso dalje priča o brojnim grupama od deset-petnaest oskudno odjevenih, iscrpljenih ljudi koji idu uz cestu, prema planini Plješevici i granici s Hrvatskom. Znaju li, pitam se, ti ljudi šta ih tamo čeka? Jesu li svjesni koliki su, u današnjoj Evropi – koju moj drug efektno nazva Novim Rimskim Carstvom – zazor i netrpeljivost prema strancima? Svima, a naročito onima za koje je kreativni Soko izmislio Arab Beats? Naravno, sve je bolje od rata, ali, kao bivši izbjeglica, iskreno strepim za sudbinu tih unesrećenih ljudi. Ni Evropa više nije…

Istoga dana gledam potresni dokumentarac The Border Fence, austrijskog režisera Nikolausa Geyrhaltera. Film govori o haosu koji vlada na austrijskom graničnom prelazu Brennerpas. U posljednje vrijeme mnoge izbjeglice i tu, na granici između Italije i Austrije, traže “rupu” za ulaz u “obećane zemlje”. I pored protestnog marša italijanskih ljevičara, koji plediraju za humaniji odnos prema izbjeglicama, među stanovnicima tog područja vladaju zebnja i skepsa pred tolikom navalom “inovjeraca”. Tirolski graničari se čak hvale time što, “za razliku od Mađara, na kritičnim mjestima podižu visoku baklavastu, a ne bodljikavu žičanu ogradu”.

Nije šija, nego vrat!

Tako je moj drug, snimajući film o Robertu i Arab Beatu u Bdomovini naletio na veliki, teško rješiv problem. Sasvim je sigurno da Zapad niti hoće, niti, objektivno, može primiti sve one koji, bježeći od rata, bijede i siromaštva u vlastitim sredinama, pošto-poto žele ući u EU. U svijetu ogromnih nejednakosti – “svijetla budućnost” nikad neizvjesnija!

“Šta je onda rješenje,” pitam mog druga.

“Ne znam, veli on. “Možda neka vrsta novog Maršalovog plana? Znaš, on je poslije Drugog svjetskog Evropu podigao iz pepela. Ali ovoga puta za Afriku, i ostale siromašne regije.”

“Hmmm… To mi se ne čini baš izglednim. Ili da se mi na Zapadu odreknemo barem dijela luksuza u kome živimo?”

“Misliš, da se odreknemo jednog od tri televizora? Ili ono što se istoričar Geert Mak nadao da će uraditi SAD kad vide da dolaze nove dekonomske snage: dobrovoljno se vratiti na poziciju tek jedne od velikih sila, što su i bili prije Velikog rata, i više ne stremiti posvemašnjoj hegemoniji u svijetu?”

“Tako nešto. Korak nazad, za dobro svih nas.”

“Zvuči lijepo. Ali, zaboravio si da je Geert Mak to pisao u doba Baracka Obame. Poslije toga su Ameri izabrali onog žutalja. Da li ti to možda nešto govori?”

“Capito. Onda je jasno šta nam sljeduje.”