Grmljavina stada

Autor 24.7.2012. u 11:51

Grmljavina stada

 

        Što biste odgovorili kada bih vas upitao, može li se stado smatrati narodom? Primjerice, stado iliti krdo konja, bizona, krava ili antilopa? Doduše, stado ne vjerujem da bi imalo ikakve primjedbe, međutim – sa ovim čovjekom nešto nije u redu, vi biste svakako odmah pomislili. Trebalo bi mu osigurati, ne stalnu kolumnu u „Diogenu“, već primjereno mjesto na najbližoj psihijatrijskoj klinici, povikali bi mnogi od vas, dok bi se neki i potrudili da mi ga na brzaka, onako preko reda i pomoću veza, osiguraju. Kako sam već na sasvim nespretan način započeo svoj tekst, jelte, dopustite mi da ga u istom tonu i nastavim. Ta ionako se jedno od spomenuta dva mjesta počelo opasno klimati, no na sreću – uz pomoć božju i mojih kritičkih čitatelja – sasvim mi se izvjesno smiješi ono preostalo. Daklem, da nastavim istim, dakako krivim smjerom kojim sam u ove julske pripeke na kojima mi je mozak uzavreo, zalutao.

        Kada bih ponešto izmjenjeno pitanje – može li se narod ponašati kao stoka, stado, krdo, gomila ili amorfna bezimena masa – besramno postavio pred cijenjene pripadnike naroda, što bi mi oni odgovorili na njega? Izglednima su mi dvije opcije,  zavisno od toga smatraju li se dotični – individualnim bićima, osobama, ljudima kojima je pripadnost narodu tek sekundarna činjenica koja nikada nije uspjela zamagliti njihovu sposobnost razmišljanja i primarni osjećaj pripadanja prvenstveno ljudskom rodu – onom koji se klasificira kao Homo sapiens sapiens. Skupini živih bića s visoko razvijenim mozgom, sa sposobnošću apstraktnog razmišljanja, za rješavanje problema, introspekciju, čovjekoljublje, empatiju, sposobnošću razlikovanja dobra od zla i slične uzvišene karakteristike kojima se voli dičiti, makar samo u enciklopedijama akoli već ne uvijek i u stvarnosti. Ili pak, ona druga – imanentna komplementarnom podskupu spomenute skupine – koja sve te osobine potiskuje u duboku pozadinu, iza pripadnosti i bezuvjetne vjernosti svome narodu, što god ovaj radio i izvodio.

  Neki od nas dakako, javno, jasno i glasno izražavaju pripadanje prvoj, a drugi podjednako javno, jasno – čak i glasnije, gotovo ričući – manifestiraju pripadnost drugoj skupini. A treći? Otkud sad oni ovdje – pitate već totalno dekoncentrirani i rastrojeni provokacijama autora, unezvjereno listajući stranice telefonskog imenika u potrazi za brojem koji bi riješio sve moje dileme i vaše probleme s autorom ovih bedastoća. Dakako da ima, upravo su oni i najvažniji u cijelom sklopu problema koji mi se vrti uzavrelim mozgom. Kao preteg na vagi, ali preteg znatno obimniji od spomenute obje skupine ljudi, tek oni mogu dati nedvosmislen odgovor na pitanje koje ste možda već i zaboravili, pa ću ga ponoviti:

Može li se narod u izvjesnim prilikama ponašati kao stoka, stado iliti krdo, te nam svojim ponašanjem omogućiti da ga tako i imenujemo?

Ti treći predstavljaju šutljivu većinu. One koji se iz raznoraznih razloga (a najčešće je to sasvim banalni strah za vlastitu egzistenciju) opredjeljuju svojim neopredjeljivanjem, svojim ćutanjem, čvrsto se oslanjajući – mada nisam siguran dali u dubini duše i uvjereni – u ispravnost one stare: „Šutnja je zlato“. Oh, dakako, neće oni šutjeti ako im se izravno postavi spomenuti upit ali, na čisto polemičkoj razini svi smo mi vještiji od Messija, pametniji od Einsteina, jači od braće Kličko, ljepši od Angeline Jolie i humaniji od majke Terezije. A stvarnost je ipak, nešto sasvim drugo.

        Zamislite slijedeću, ne baš povijesno tako udaljenu, situaciju. Rat, Treći Reich, godine tamo od 1942. do 1943. Grupa studenata, na čelu sa svojim sveučilišnim profesorom – nazovimo je „Weise Rose“ iliti „Bijela ruža“ – pokušava pozvati svoje sunarodnjake na pasivni otpor nacizmu. Agitiraju, šalju proturatne letke njemačkim vojnicima na Istočnu frontu – nenasilnim sredstvima pokušavaju izazvati otpor pobješnjelom fašizmu. Žive u vrijeme kad Gestapo svakodnevno upada u kuće odvodeći ljude krive nacionalnosti, političkog ili spolnog usmjerenja – kojima se poslije toga gubi svaki trag. Oni ne znaju za pjesmu pastora Niemollera – jer još nije ni napisana – ali  je nose skrivenu u duši:

 

Prvo su došli po komuniste,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista.

Zatim su došli po Jevreje,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin.

Zatim su došli po sindikalce,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac.

Zatim su došli po katolike,

a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene,

ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni.

 

I znaju da moraju makar samo pokušati djelovati. Da ih šutnja i pasivna predanost sudbini bez odziva na patnje i boli svojih bližnjih, udaljuju od vlastite ljudskosti. Mada nisu smjeli biti glasni, progovorili su svojim djelovanjem. Ti njemački državljani, etnički Nijemci, u gluhoj tišini šutljive većine i sred glasnog urlika pobješnjelog fašizma znaju što im je činiti. Jer nisu članovi krda, ni stada, jer nisu stoka – oni su poštovanja dostojni, plemeniti, hrabri i humani mladi ljudi. Duboko humane osobnosti. Završilo je kako to obično završava u diktaturama, posebno onim fašističkim, što je kasnije poslužilo kao opravdanje većini za vlastiti muk. Te štitili su obitelj, svoju djecu i tko zna koga još, jedino im nije palo na pamet da stanu u zaštitu onih zaista progonjenih – drukčijih i nepoćudnih po „novi nacionalni duh“ koji se formirao. Po deklarirane übermensche kojih se većina, zamotana u sigurnost vlastitog muka i „neznanja“, ponašala upravo üntermenschovski štiteći zapravo samo svoje vlastite ustrašene guzice!

 Nakon rata, ipak se nije moglo nastaviti licemjernom šutnjom. Njemačka je, izvršivši denacifikaciju, odala počast pripadnicima spomenute antiratne organizacije, svojevrsnog pokreta otpora u tvrđavi zla. Među njima i Sophie Scholl, studentici teologije i biologije koja je, zajedno sa bratom i ostalim članovima, životom platila svoje ljudsko opredjeljenje. Nikome normalnom danas u toj zemlji ne pada na um relativizirati zločine vlastitih zemljaka, “uspostavljanja ravnoteže” radi. Primjerice – pričom o savezničkom bombardiranju Dresdena, nuklearnim atakom na Hiroshimu ili skretanjem razgovora o doprinosu Sophie na nešto što se događalo sasvim drugdje u sasvim drugom kontekstu. Nikome – normalnom, kažem – ne pada na pamet imputirati preživjelim njemačkim Židovima, provocirati njihovu proživljenu patnju, prisjećanja na nju i obilježavanja spomendana, pitanjima getoizira li ih tko danas i nisu li dobili obeštećenje od države za svoje boli – pa što žele više? Što se žale i jadikuju, ta neka pogledaju kako danas dobro žive! Jer sve to sa onim što su onda proživjeli nema baš nikakve neposredne veze. Može li se patnja, bol i ljudski život nadoknaditi novcem, ma kako velik on bio? Može li se sjećanje izbrisati njime? Smije li se?

Kad se Sophie u Münchenu pridružila bratu koji je studirao medicinu, družila se sa ljudima koji su raspravljali o tome kako se osoba, pojedinac – a ne narod, gomila, masa ili krdo –  mora ponašati pod diktaturom. Njoj je važno svako biće, ma koje nacionalnosti, vjere, rase ili svjetonazora bilo. Ubiješ li čovjeka, on nestaje zauvijek, za vjeke vjekova, no spasiš li jednog čovjeka, kao da si spasio cijeli svijet”! Ono što je nosila duboko u sebi, samo se još više učvrstilo u tim razgovorima. Kasnije, na suđenju, izjavila je:

“Netko je na kraju, morao početi. Ono što smo mi rekli, tako misli mnogo drugih. Samo se ne usude to izreći.”

I ponosno otišla pod giljotinu praćena osvetničkim cerekom krvnika i plemenskim ćutanjem, plativši tako cijenu svoje ljudskosti. O njoj su – kasnije – sunarodnjaci koji su spoznali njenu veličinu sred minornosti šutljive gomile koju je pokušala prizvati ljudskosti, snimili i film “Poslijednji dani” , pridruživši se na taj način odavanju priznanja cijeloj njenoj grupi. Ljudskost je pobijedila  Ein Volk, ein Reich, ein Führer!” – čudovišnu “domoljubnu” parolu svojedobno duboko usađenu u umove bezglasne mase. Prvi puta činom Sofijine “Bijele ruže”, a mnogo kasnije i većine njenih sugrađana koji su došli pameti i njezinom zaslugom. Danas, u ušima njihovih potomaka podjednako duboko – poput Hitlerovih huškačkih govora – grmi i povijesna šutnja vlastitih predaka. Poput grmljavine stada koje bezupitno slijedi svoga vođu u provaliju propasti i ponore svoje neljudskosti. Može li narod ponekad biti amorfna masa, stado, krdo, gomila koja ne sluša ono najbožanskije u sebi već virus od đavola usađen u umove, prosudite sami. A ja ću jednu pjesmu, napisanu za pokojnu Sophie, ovaj put posvetiti nekoj nepoznatoj hrabroj, dostojanstvenoj, ponositoj, humanoj i plemenitoj ženi s područja Bosne i Hercegovine (ali i ne samo nje), dakako, ako postoji – to ćete vi bolje znati od mene – s iskrenom željom da zajedno sa svojom obitelji izbjegne sudbinu njemačke heroine.

Htio bih da joj moja bol

bar malo utjehe pruža,

no davno je uvela Sophie School,

najljepši cvijet iz buketa ruža.

 

Nije venula k’o što ruže venu.

Vrele od sunca, zrele od kiše…

Klonula je u jednom trenu

i nije procvala nikad više.

 

Ostade samo mliječna slika;

magični crtež svjetlosnog vala,

djevojke skoro dječačkog lika,

kojoj je kosa na lijevu pala.

 

I djetinje bezazleno, besmisleno pismo,

neznanom vojniku s Istočne fronte:

Nemoj pucati – mi ubice nismo!

U ime mira, čovječe, ne bacaj bombe!

 

(Znate već kako takve priče idu,

kažu nam – otkad je svijeta i vijeka:

od prejake riječi i sanjari ginu.

Tek istina ustrajno živi i čeka.)

 

Nema već dugo djevojke Sofije.

Ona ti poručuje – ne čekaj je druže.

Njen zadnji sat filozofije,

trajat će, izgleda, nešto duže.

        Filozofija je narodu i prečesto strana, neshvatljiva i služi tek posprdnoj aluziji na nečije pametovanje iliti mudrijašenje Jer ne shvaća jednostavnu istinu – ona nije zapisana u knjigama već u ljudskom srcu!

Autor 24.7.2012. u 11:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija