Grom

Autor/ica 👤Ivo Anić 30.12.2015. u 10:22

Izdvajamo

Osuđujem vas i može vas biti sram zbog svih koji večeras gladuju, a vi jedete pozlaćenim žlicama, zbog svih onih koji večeras krova nemaju, a vi pod vašim pratite satelitsku televiziju, zbog svih onih kojima je večeras hladno, a vi ih niste ogrnuli, zbog svih onih kojima treba vaša riječ samilosti, a vi šutite kao zadnje pičke, zbog svih normalnih ljudi koje vrijeđate svojim misama za fašiste i na koncu osuđujem vas radi sebe, sebe koji je morao nesretnog sebe dovesti u situaciju da ne zna hoće li ga večeras udariti grom. Ako me udari, neka je na slavu Isusu Kristu, čvrsto vjerujem da će dotični razumjeti moj pravedan gnjev jer je i sam bio Sirijac kao i Sveti Duje, bio je izbjeglica i držao je svoju majku za ruku kada su mu pokazali staju i slamu i zalupili vrata pred nosom.

Povezani članci

Po prvi puta počinjem svoj tekst od kraja, zadnjom rečenicom. Iakonisam osoba koja osuđuje, osoba sam koja prvo osuđuje sebe i traži balvan u svom oku, nisam osoba ni koja optužuje, za optužnice nemam infrastrukturu, advokate, javne bilježnike, korumpirane suce, ali recimo da sam ogorčen čovjek kojem neke stvari smetaju i znam da će puno vas povrijediti ovaj tekst, na neki način je povrijedio i mene, no da vas više ne zajebavam, krenimo dakle od kraja ovog teksta.

Osuđujem crkveni vrh, uzoritog kardinala Josipa Bozanića i hijerarhiju kako ide, iskreno redoslijed im ne znam pa da se uzoriti ne uvrijede, osuđujem biskupe i kardinale, običan kler koji svakodnevno služi mise i one koji upravljaju crkvenom politikom, osuđujem ih kao vjernik, katolik i sljedbenik Isusa Krista kojem bi oni trebali služiti, kao uostalom i svom poglavaru papi Franji kojeg ne jebu pet posto, a ni on njih, pokazalo se nedavno prilikom posjeta Svetog Oca Sarajevu. Dakle, krenuli smo od kraja, a sada krenimo od početka.

Koncem osamdesetih, svoje sakramente obavio sam u dvije župe i ne znam iskreno iz koje sam naučio više o životu, o ljubavi za bližnjei o skromnosti. Moje zbilja mudre i posebne sestre Anćele tako su nas pubertetlije uvele u svijet duhovnog na jedan osebujan i poseban način, držeći se Kristova nauka i vjere. Moja župa kasnije bila je ona don Bosca, župa okrenuta mladima, okrenuta nadi u bolji svijet, okrenuta životu samom po sebi, a te duboke zasade vjere dobio sam od jednog čovjeka i svećenika koji nas je vodio na putovanja, svirao s nama Balkan i Azru i koji je diskretno, dozirano, nama malim nacionalistima pokušavao objasniti smisao patriotizma i domoljublja: volite svoje ali i poštujte tuđe.

Rasli smo u duhu tolerancije i isticali svoje hrvatstvo kao ponos, čast i povijesno naslijeđe koje je tada, na žalost, njegovala samo crkva. Don Ivan, i sam proganjan i ispitivan zbog nevjerojatnog broja mladih ljudi koji mu pohode mise, opraštao je svojim neistomišljenicima, uvjeravao nas je da je to Božja volja i da će jednom njegova crkva ponosno stajati uz svoj narod i uz svoju zastavu. Tih godina bio sam ponosan na svoju crkvu, sve najbolje izlazilo je iz nje. Lijepa Naša nakon mise tjerala nam je trnce kroz vene, a moj narod disao je uz svoje svećenike koji su svojom hrabrošću isticali svoje domoljublje, moj narod posebno o Božiću ili Uskrsu slavio je svoju povezanost s crkvom, grad je gorio u odsjaju crvenih raketa i vatri, grad je odzvanjao garburom i tondinima, slavilo se i pjevalo s našim svećenicima koji su nam bili uzor. Iako je naša okuka sjevera agitirala ustaštvo, pamtim don Ivana koji se nije slagao s tim:

„Ustaše nisu donijele ovom narodu ništa dobro, djeco, vi morate izgraditi svijet neopterećen tim, djeco, vi morate svoju Hrvatsku voljeti drugačije.“ Nestalo je u vremenu mog dobrog don Ivana i mojih časnih sestara Anćela, nestalo je u vremenu svega onog dobrog, ljudskog i poštenog, nestalo je mog grada i djetinjstva.

Pamtimo dan kada su crne limuzine došle pred naše firme, pred naše škole, pred naše župne urede, pamtimo te dane u kojima je moja genercija s krunicama na uniformama oslobađala svoju zemlju, pamtimo, ali i zaboravljamo, šutimo jer smo odrasli uz njih i jer smo vjerovali u njih, da u pozadini naša crkva djeluje, da stvara zemlju za nas i našu djecu, crkva koja je bila jedno sa našim narodom. Izdaju koja će uslijediti, mi, njena djeca nismo očekivali, izdaju i provalu mržnje, provalu osvete od onih kojima osveta treba i mora biti strana riječ. Oprostiti naši svećenici na žalost nisu znali, oni najgori među njima, kao uostalom i oni najgori među nama, preuzeli su kormila i uzde vlasti, medije, prostor koji je ostao upražnjen. Svi oni mudri i pristojni povukli su se tada i zašutjeli pred provalom onih primitivnih kako iz redova klera, tako i iz redova nas običnog puka. Moja crkva, crkva moje bake i moga djeda, ljudi koji su me naučili da im bespogovorno vjerujem, dovela me danas u situaciju da svojim zdravim razumom dižem svoj glas protiv doktrine i prokletstva na kojima ista počiva.

Mom djedu objasniti da ovo što ja danas govorim, uistinu govorim protiv crkve, bila bi blasfemija i svetogrđe, no ja sam ljut baš zbog toga, zbog činjenice da moram pljunuti na stamenu vjeru svoga djeda i te ljude, pljunuti na svog oca i majku koji s pravom očekuju da im sina večeras pogodi grom jer su tako indoktrinirani, tako su naučeni da bespogovorno, bez razmišljanja, uzimaju zdravo za gotovo što im ta bahata i samozadovoljna priglupa kamarila servira.

Ja nisam, znate, ni moj djed ni moj otac, ja nisam čak ni moja bogobojazna majka, ni ustrašena žena, ja sam sa svojih četrdeset i pet čovjek koji ima dva odrasla sina i kojemu je dužnost da ih izvede na pravi put, ono što uče u svojim crkvama i na žalost ja ne vidim kao pravi i ispravan put za njih i to je jedini razlog što prosvjedujem. Da je do mene, iskreno, bolio bi me kurac, imam daleko važnije prioritete u životu od mišljenja mržnjom zadojenih mantijaša.

Kap koja je prelila čašu, vjerujte mi, nije bio ni fašizam kojeg te spodobe propagiraju već godinama, niti zgražanje mojih prijatelja nad propovijedima i poslanicama, nije čak ta kap bila ni otvoreno veličanje ustaštva i mise za Antu Pavelića u Sv. Dominika, kap koja mi je prelila čašu nije bio niti dolazak Ivana Pavla Drugog koji je došao omogućiti im sve ovo što danas imaju, sve beneficije i plaće, sve prste u medu proračuna, dvorce od inoksa i potpunu autanaziju od svog naroda i sirotinje koja im kopa pred nosom po kontejnerima. Kap koja mi je prelila čašu nije bila niti revolucija spram poglavara im i svetog oca Franje koji ih se javno odrekao nadletjevši Hrvatsku začepljena nosa, kap koja mi je prelila čašu događa se naime ovih dana u kojima moja crkva, crkva moje majke i djeda jednostavno otvoreno staje uz najveće zlo koje se dogodilo ovom narodu, otvoreno staje uz ustaštvo, sve što današnja civilizacija prezire i uz najveće zlo – kapitalizam.

Ja i moji prijatelji pred dvorima od inoksa Biskupske palače u Splitu već godinama kuhamo za beskućnike, ljude koji žive, apsurda li i znakovita paradoksa za sve neupućene, baš ispred, pred nosom im i ti isti biskupi koji tuda izlaze iz svojih automatskih garaža u svojim terencima zatamljenih stakala, koji nikada ni pogledali nisu prema tom svratištu, a pred nogama im je, nikada nogom u taj nesretni dom stupili nisu, daleko bilo odnijeli koricu kruha. Donijeli smo namirnice tim nevoljnicima i ja sam gledao u osvijetljene prozore optočene zlatom iza kojih su naši biskupi razdragano smišljali kako da naprave nova besmislena betonska zdanja u koje će postaviti pozlaćene špine i jacuzzije, nove hramove svog potvrđenog mučeništva u kojima će biti zlatna telad i egipatske plesačice.

Kap koja mi je prelila čašu sirijske su izbjeglice koji su se pojavili u najgore moguće vrijeme, a koji su pokucali u te hladne i i nepristupačane hramove.

Ti ljudi nadali su se da će u nevolji koja ih je snašla iskrenu pomoć naći u Kristovoj braći, a Krist im nije stran po muslimanskom vjerovanju, naći zaštitu, pomoć i empatiju. Vrata hrama ostala su hladna i zatvorena baš kao što su zatvorena i za splitske Kurde beskućnike. Kraj tih izbjeglica naši biskupi prolaze kao pored turskog groblja jer oni za njih su upravo to, maleni Turčini, bombaši i samoubojice, ukratko – nevjernici. Toj djeci oni bi, znate, na ruku napisali broj, strpali ih u stočne vagone i poslali natrag odakle su i došli jer njihova rasa je nadrasa, njihova djeca su čista i plava, njihova braća nisu musavi Cigani niti muslimani, njihov Bog je Bog katolika, Bog Kolinde i HDZ-a, Bog za čiju slavu bi trebalo uzeti oružje i stati na granice, na predziđe kršćanstva i nedopustiti da nevjernici, ovaj put nahrupivši plastičnim kesama, a ne krivim sabljama, okupiraju katolički svijet i za mjesec ili dva naprave novo Otomansko Carstvo u njihovoj dembeliji.

I to je razlog zašto crkva moga djeda i moje bake danas šuti i čeka da netko drugi tim ljudima pruži ruku, da čašu vode.

Zbog tih malih Sirijaca, zbog sve djece svijeta, bili oni Hrvati, Srbi, Cigani ili pravoslavci, zbog moje djece i vaše koja uz njihove molitve odobravanja odlaze iz naše Hrvatske ili uz pomoć dobrih ljudi ulaze u Hrvatsku za koju se toliko krvi prolilo, ali samo da bi otišli dalje, zbog svih dvoraca od inoksa koji su trebali biti tvornice, vrtići i škole, ja vas, gospodo veličanstvena i uzorita – osuđujem.

Osuđujem vas u ime svog oca i svog djeda, osuđujem vas u ime svoje majke i svih naših majki koje bose idu u Sinj i Međugorje, osuđujem vas zbog svih onih koji vam slijepo vjeruju, a vi ste ih izdali, preveli žedne preko vode i u konačnici prevarili, prevarili da ste im moralno vodstvo kakvo zaslužuju. Osuđujem vas u ime budućnosti svoje djece koju ste prodali za zlatnu telad koju štujete umjesto deset zapovijedi i u konačnici osuđujem vas u ime onoga kojeg slijedim i koji mi je uzor u životu, a vama nije, onoga koji je rekao, ako pomognete onom najmanjem pomogli ste meni i onoga koji vam je naglasio da će prije deva kroz ušicu igle nego takvi kao vi u kraljevstvo nebesko.

Osuđujem vas i može vas biti sram zbog svih koji večeras gladuju, a vi jedete pozlaćenim žlicama, zbog svih onih koji večeras krova nemaju, a vi pod vašim pratite satelitsku televiziju, zbog svih onih kojima je večeras hladno, a vi ih niste ogrnuli, zbog svih onih kojima treba vaša riječ samilosti, a vi šutite kao zadnje pičke, zbog svih normalnih ljudi koje vrijeđate svojim misama za fašiste i na koncu osuđujem vas radi sebe, sebe koji je morao nesretnog sebe dovesti u situaciju da ne zna hoće li ga večeras udariti grom. Ako me udari, neka je na slavu Isusu Kristu, čvrsto vjerujem da će dotični razumjeti moj pravedan gnjev jer je i sam bio Sirijac kao i Sveti Duje, bio je izbjeglica i držao je svoju majku za ruku kada su mu pokazali staju i slamu i zalupili vrata pred nosom.