Gromoglasna šutnja

Povezani članci

• Građani upali u zgradu Vlade Tuzlanskog kantona
• Kako smo postali novinarsko smeće
• Heni Erceg: Konjske snage
• Slučaj brkate tetke
• Intervju – Snježana Kordić: Ne žele priznati da godinama lažu
• Was hast du im 1991 gemacht, Sohn?

Ništa bolje ne oslikava hrvatsku političko – ekonomsku tranziciju, doba u kojem živimo, od uzurpacije javnog dobra. Građevinsko – turistički lobi predatorski uzima gotovo sve čega se može dokopati u Splitu, gradu nekoć svjetskih i europskih prvaka koji postaje svojevrstan tematski park i to najbolje prikazuje najnoviji slučaj u kojem još jedan bahati poduzetnik zanemaruje urbanost grada, njegovu kulturu i aktivizam, koji obitavaju, kako je to svugdje u normalnom svijetu, upravo u staroj gradskoj jezgri iz koje proizlazi „šug“ grada, ono esencijalno, ono što projicira mladost na njegove gradske zidine, kao na platno.

U neposrednoj blizini novog gradskog hotela u kojem bivši nogometaš Darko Miladin investira u hrvatsku turističku budućnost, nalazi se gradski prostor koji već 15 godina unajmljuje umjetnička udruga Adria Art Annale, neobično važna za naš grad, jer okuplja avangardu, istu onu avangardu koja očito više nije poželjna u Splitu, kojeg se pretvara u šareni – tematski park za strane goste, koji ga obiđu ljeti, a napuste zimi, pa imamo paradoksalni slučaj grada ljeti pretrpanog, a „grada duhova“ u ostalom dijelu godine u strogom centru grada u kojem se zapravo ne događa – ništa.

Jer je život sistematski iscrpljen iz njega.

Isisan je.

U Splitu se ubijaju posljednji tragovi urbaniteta, no ono što je žalosno, izostanak je reakcije samih Splićana. Njihova šutnja, kako građanska tako i ona institucionalna gromoglasna je. Kada sve ogolimo, kada sve svedemo na suštinu, dobijemo apsurd, apsurd da glavni konzervator živi na deset metara od lokacije na kojoj je ovih dana doslovno pala i krv, da se javne institucije prave blesave, a jedan bahati, privatni investitor izbacuje na ulicu jednu udrugu koja Splitu daje više desetljetan pečat. I to oznaku kulturnog, urbanog, modernog središta, ne samo „ušminkanih fasada“, zapadnih obala i plaža koje se već sada ograđuju žicom za potrebe najeminentnijih hotela, već grada kakav bi on trebao biti, za svoje građane.

Grad se zove grad jer u njemu žive građani – ne turisti.

No ono najstrašnije što se događa ovih dana je poruka gradu Splitu, njegovim građanima.

Kakvu smo poruku poslali mladima grada Splita? Mladima koji su naša budućnost, ako jednu ovakvu udrugu koja je devedesetih godina jedina održala likovnu scenu grada živom, izbacimo iz društvenog, javnog i prostornog života grada? Što je sljedeće? Što tim mladim ljudima ostaje kada im isključite urbanost, koja je fundament, suština, mladosti same po sebi? Što im namjeravate uzeti sljedeće, ako im uzimate danas prostor i vrijeme?

Kakvu ste im poslali time poruku, da ne odlaze, da ostaju, da razvijaju svoju kreativnost u jednom bazenu koji je kreativnost sama po sebi? I to više od nekoliko generacija!

Cijela Dioklecijanova palača svela se na privatne investitore koji doslovno rade što ih je volja, nemaju zakon, nemaju nadzor. „Šrekatni ratovi“ uzurpiraju prostor i to onaj javni, gradski, koji više ne diše, ne živi punim plućima mediteran, život polako nestaje iz grada, mladi odlaze jer nemaju onaj životni prostor, prostor koji mladima treba, a to su ulice, grafitne lokacije, underground središta njihove subkulture, pa ako hoćete i navijačkih skupina, koje bi učile od te druge i drugačije mladosti određeni odmak od slijepe sljedbe određene grupacije.

Urbani „đir“ uči mladost više od škole, TBF je važniji od svih fakulteta, jer mladost, njihov životni prostor, muzika, općenito umjetnost jednostavno – određuje kao i njihov život i rad u jednom vremenu, njihov karakter, koji će se kasnije nastaviti njegovati, a iz njega će proizaći novi naraštaj likovnih, muzičkih i književnih stvaraoca koji će jednom, u bliskoj budućnosti i formirati gradsku ali i hrvatsku kulturu.

Ljudi koji su u gradskoj administraciji, ali indikativno i ljudi koji su izravno uključeni u borbu upravo za tu novu, gradsku administraciju, šute kao i mjerodavni i oni koji to namjeravaju postati, i to je strašno. Kao što je izostala reakcija za slučaj „kazalište“ , kao što je izostala osuda za sramotni napad u klubu „Ghetto“, za dizanje nacističke zastave na Praznik rada, tako i u ovom slučaju izostaju osude, nema reakcije, i možemo kazati kako imamo potpunu nebrigu institucija, da glavni konzervator živi na metar od događaja, a nema izjave, da se fizički sukobi događaju, krvavi sukobi, obračuni, a da mi nemamo reakciju, nemamo od instiucija, nemamo od javnosti, medija, dok nam mladost kao u Slavoniji „pakira kofere.“

Razmislite dobro kada krivite nedostatak posla za odlazak mladih ljudi iz zemlje. Mladim ljudima treba prostor u kojem će oni graditi identitet, graditi svoj umjetnički talent. Razmislite dobro zašto ga grade u Irskoj, a ne u Dalmaciji, Zagrebu, Vukovaru, Splitu.

Grade ga vani zbog vaše gromoglasne šutnje.