György Kakuk: Najveći problem izbjeglica je Mađarska

tačno.net
Autor 14.9.2015. u 09:17

Izdvajamo

  • Grčka, Makedonija i Srbija dekriminalizirale su nelegalni prelazak granice. One su, a posebno Makedonija i Srbija, vidjele jako malo znakova evropske solidarnosti, novac je uglavnom odlazio drugima, pa su njihove vlade rekle ‘OK, ne možemo se sami nositi s tim problemom, ti ljudi ionako ne žele ostati kod nas’ i pustile ih da neometano prolaze

Povezani članci

György Kakuk: Najveći problem izbjeglica je Mađarska

Reakcija Bruxellesa je jadna i kad to kažem poprilično sam fin. Socijalna fabrika Evrope je urušena, razlike između siromašnih i bogatih rastu, solidarnost između različitih grupa u evropskom društvu više ne postoji. Hijene s krajnje desnice su spremne i čekaju novog neprijatelja. Sad im izbjegli postaju neprijateljima, koji društva mogu ujediniti po dobru, ali i po zlu. Mogu ujediniti i fašiste, i to je moj najveći strah. Zbog nedostatka valjane reakcije u Bruxellesu Evropa lagano klizi udesno.

Piše: Dejan Kožul, Novosti

Izbjeglička kriza iznjedrila je i svoga glavnog negativca. To je Mađarska, točnije njezin premijer Viktor Orban, koji je nizom restriktivnih mjera pokušao spriječiti ulazak izbjeglica na teritorij Mađarske, a time i Evropske unije. Koliko je u tome uspio vidjeli smo proteklih dana: rijeke ljudi probijale su žičane barijere, ali Orbana nisu zaustavile. Najavljuje postavljanje vojske na granice jer smatra da brani Evropu i evropske vrijednosti od najezde muslimana koji bi, kaže, uskoro mogli od kršćana napraviti manjinu. O tome što stoji iza Orbanovih odluka, koliko ga je na njih potaknula sama EU i predstavljaju li one krah evropske solidarnosti, razgovarali smo s Györgyjem Kakukom, mađarskim novinarom koji je prije spornih Orbanovih odluka i sam donio jednu na koju se ne odlučuje baš svatko: pridružio se izbjeglicama u Grčkoj i s njima ilegalno prelazio granice sve do Mađarske. Svoje je iskustvo uobličio u reportažu ‘El Camino de Balkan’ (‘Balkanski put’).

Pronašao sam prijatelje

Kako ste se odlučili pridružiti izbjeglicama u Grčkoj?

Bio sam znatiželjan. Želio sam vidjeti kako i u kakvim neprilikama žive iznutra, a htio sam i doznati kako sustav funkcionira. Tijekom putovanja dobio sam jako malo praktičnih informacija: pokušao sam i prije polaska prikupiti što više takvih pojedinosti (poput imena mjesta, policijske procedure, putne prakse…), ali zaista ih nije bilo mnogo.

Kakva je bila reakcija kad ste im se pridružili?

Posebno su bili iznenađeni kad su shvatili da sam Mađar: budimo jasni, Mađarska ima jako lošu reputaciju među izbjeglicama, a sve se ovo zbivalo u prvoj polovici kolovoza. Mogu samo zamisliti njihovo ogorčenje nakon svega što im se potom događalo u Mađarskoj. Ipak, u komunikaciji s njima bilo je lako promijeniti im percepciju – pronašao sam prijatelje i vrlo fine ljude koji su mi počeli vjerovati.

Tako ste najbolje dobili uvid u probleme što ih muče: koje biste izdvojili?

To varira: neki od njih gotovo i nemaju novca, neki su proveli mjesece u Turskoj kako bi prikupili za nastavak puta. Neki u tome nisu uspjeli, neki su se razboljeli, nekome su se i djeca razboljela… a kad vam se razboli dijete, to je problem i kad živite u relativno sigurnim uvjetima. Dakle kad ste izbjeglica problemi se gomilaju, ali strah od prelaska mađarske granice vidljiv je kod svakoga. Ukratko, najveći problem izbjeglica je Mađarska.

Koliko je to putovanje mijenjalo i vas i vaš odnos prema izbjeglim ljudima?

U suštini, nije se imalo što mijenjati. Radio sam više od desetljeća za UN i to upravo među izbjeglicama i dosta toga sam vidio, pa imam taj humanitarni pristup. Ali ovo je bila nova situacija i ponekad su me emocije preplavile. S praktične strane, mislim da bolje razumijem ‘društvo izbjeglica’ – ono je kao i svako drugo društvo.

Spomenuli ste da države na tom tzv. balkanskom putu – Grčka, Makedonija, Srbija – samo peru ruke od izbjeglica, da im je jedini cilj otarasiti ih se?

Da, te su države dekriminalizirale nelegalni prelazak granice, slomile su se pod izbjegličkim pritiskom. Te su zemlje, a posebno Makedonija i Srbija, vidjele jako malo znakova evropske solidarnosti, novac je uglavnom odlazio drugima, pa su njihove vlade rekle ‘OK, ne možemo se sami nositi s tim problemom, ti ljudi ionako ne žele ostati kod nas’ i pustile ih da neometano prolaze. Razumijem taj stav, problem je prevelik da bi se jedna mala država s njime sama nosila. Mislim da su Grci, Makedonci i Srbi to shvatili prije drugih.

Kakve su bile reakcije javnosti pošto su objavljena vaša iskustva?

To je bilo vrlo zanimljivo: sve sam, iz sigurnosnih razloga (granicu sam prešao ilegalno), objavio anonimno, no privuklo je golemu pozornost. Svi su se pitali tko bi taj novinar mogao biti, ali nije bilo nikakvih pretpostavki jer je izvještaj bio objektivan, bez uobičajene pristranosti. Aplaudirali su mu i lijevi i desni, proglašavajući priču izvješćem godine, što je profesionalno dostignuće. No kad sam se razotkrio uslijedio je šok, jer sam ujedno i član glavnog odbora jedne opozicijske stranke. To ih je samo zbunilo, jer su prethodno svi hvalili profesionalnost reportaže: bilo je smiješno gledati te naknadne reakcije.

Ograda služi Orbanu i Fideszu

Koliko vas je iznenadila najava podizanja ograde prema Srbiji?

Iskreno, iznenadila me, nisam to očekivao. Mađarska je siromašna zemlja i novac koji je korišten za besmislene i beskorisne ograde mogao je biti usmjeren u sustav zbrinjavanja izbjeglica, uključujući i sustav njihove registracije.

S obzirom na to da sve ide dalje i dalje, koliko su prosvjedi protiv podizanja ograde bili beskorisni?

Teško da prosvjed protiv ludila može biti beskoristan, sve više ljudi razumije da to što Orban radi nije u redu.

Zajedno s Milicom Mančić, aktivisticom iz Srbije, organizirali ste prosvjed na dijelu mađarsko-srpske granice, rekavši tom prilikom da je ograda ‘golemi bilbord Viktora Orbana’. Zašto to mislite?

Na domaćem polju ograda služi Orbanu i Fideszu. Očito je da ona ne može spriječiti prolazak izbjeglica. Problem je dublji i kompleksniji i ona ne može biti odgovor na njega. Simbolično smo presjekli ogradu, jer nije samo beskorisna nego je njeno postavljanje protiv principa na kojima je postavljena Evropska unija, a jedan od osnovnih je solidarnost. I to ne samo unutar članica EU-a nego na čitavom evropskom kontinentu. Nažalost, Jugoslavija je tu bila iznimka, bilo je mučno gledati kako završava u krvavom i bijednom ratu. Ali to moramo imati na umu i ne smijemo dopustiti da se nešto slično ponovi. S prosvjeda na granici htjeli smo poslati poruku o solidarnosti srpskog i mađarskog naroda; to je posebno bilo važno meni, kojem je Srbija postala, reći ću to tako, drugom, ‘usvojenom’ državom.

Unatoč vašem vjerovanju da će ukloniti ogradu, vlasti Mađarske ipak kreću u drugom smjeru: parlamentu je na usvajanje proslijeđen niz dokumenata čiji je cilj spriječiti ilegalne prelaske – predlaže se da se sječa ograde smatra kriminalnim djelom, da se ilegalni prelasci kažnjavaju s tri godine zatvora i da se zahtjevi za azilom mogu podnositi isključivo na obilježenim graničnim prijelazima?

Zakon proslijeđen parlamentu ozbiljno krši osnovna ljudska prava i daje posebne ovlasti policiji, koja u slučaju sumnje (što god to značilo) može ući na nečiji privatni posjed bez naloga. Vjerujem da Orban koristi ovu krizu kako bi smanjio naša građanska prava.

Glasači polako napuštaju Orbana i simpatije, što je još gore, idu na stranu Jobbika: koliko je takvo njegovo ponašanje svojevrsno dodvoravanje onim biračima koji smatraju da nije dovoljno desno?

To definitivno, kad je riječ o izbjegličkoj krizi, pokreće Orbanovu politiku. On dobro zna da će rješavanje izbjegličke krize, od strane EU-a ili njega samoga, prebaciti težište na krajnju desnicu. Antiimigracijski, ksenofobni stavovi tek će doživjeti svoj vrhunac. Orban pokušava iskoristiti tu priliku i misli da ovakav odnos može biti oružje protiv jačanja Jobbika.

Hijene s krajnje desnice

Nije samo Mađarska podigla ogradu, ima je i Bugarska prema Turskoj. Posebno je, u tom smislu, zanimljiv odnos zemalja Istočne Evrope, odnosno višegradske četvorke (Slovačka, Češka, Poljska, Mađarska), koje se ne slažu s predloženim sustavom kvota?

Članice višegradske četvorke ponašaju se kao početnici: ne pokazuju nimalo solidarnosti, unatoč tome što su račune za njihov razvoj platili oni koji plaćaju porez u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji i svim drugim zemljama Unije. To je odvratno, a Orban, naravno, može sretno mahati tom zastavom. Međutim, to ne mijenja vrijednosti humanizma: ponekad osjećaš da si sam ili u manjini, ali treba biti uporan u svojim uvjerenjima. Siguran sam da smo na pravoj strani povijesti. Za nekih 20 godina ljudi će nas možda pitati gdje smo bili i što smo radili kad su izbjeglice krenule iz Budimpešte za Austriju. Mislim da ću za njih imati pravi odgovor.

Koliko sadašnja situacija dodatno dijeli tzv. istočni od tzv. zapadnog bloka, koji su i inače podijeljeni oko brojnih pitanja?

Nemjerljiva je šteta prouzročena načinom na koji je razbijena evropska solidarnost, kao što je i šteta i sramota vidjeti da Uniji nedostaje vizije, političke ideje i liderstva. Ova se kriza mogla predvidjeti, zašto Bruxelles nije bio sposoban pripremiti plan? Pričam o Vijeću Evrope i Evropskoj komisiji… gdje je sada Federica Mogherini? To su pitanja na koja se mora odgovoriti, ako ne sad, onda sljedeći put kad će Evropa birati svoje zastupnike. A to će biti 2019. godine.

Koliko je Bruxelles zapravo ohrabrio Orbana u tome što čini, odnosno koliko se ondje (makar potajno, u nekoj kancelariji) nadaju da će on zaustaviti dotok izbjeglica i tako smanjiti pritisak?

Reakcija Bruxellesa je jadna i kad to kažem poprilično sam fin. Socijalna fabrika Evrope je urušena, razlike između siromašnih i bogatih rastu, solidarnost između različitih grupa u evropskom društvu više ne postoji. Hijene s krajnje desnice su spremne i čekaju novog neprijatelja. Sad im izbjegli postaju neprijateljima, koji društva mogu ujediniti po dobru, ali i po zlu. Mogu ujediniti i fašiste, i to je moj najveći strah. Zbog nedostatka valjane reakcije u Bruxellesu Evropa lagano klizi udesno. Molim vas, pročitajte prelijepu i dramatičnu pjesmu ‘Second Coming’ Williama Butlera Yeatsa, svi bi je u Bruxellesu morali pročitati: napisana je poslije Prvoga svjetskog rata i predviđa dolazak Hitlera, premda autor nije znao tko je on dok ju je pisao.

Kakav završetak krize predviđate?

To nitko ne zna. Kriza je daleko od svoga kraja i drugi bi val mogao biti još veći i jači. Svijet je postao mali, a u tom malom svijetu 80 posto ljudi živi u užasnim uvjetima. U Evropi to nismo mogli ni zamisliti, ali sad većina Evropljana ima pristup internetu i može vidjeti kako živimo mi, a kako oni koji raspolažu s manje od dva dolara dnevno. Balončić je pukao i s tim se moramo suočiti.

tačno.net
Autor 14.9.2015. u 09:17

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija