Haaške ludorije

Autor/ica 21.5.2012. u 10:28

Povezani članci

Iz spomenutih razloga, haaško suđenje hrvatskim generalima, ali i ne samo njima, kao da se pretvorilo u lakrdiju. Jedina utjeha nam može biti kako bi ona bila i mnogo veća da je suđenje prepušteno nacionalnim pravosuđima. Kako su haaški osuđenici dužni izdržati svega 2/3 dosuđene kazne, uzevši u obzir da će se generalima (kojima se pritvor od 7-8 godina računa u pravomoćno odmjerenu kaznu), najvjerojatnije kazne smanjiti, eto njih za najkasnije 3-4 godine na slobodi. A onda, „Bože čuvaj Hrvatsku“ i sve ostale države regije koje se suočavaju sa sličnim problemima.

Tko nije opterećen nacionalnom isključivošću i šovinističkom mržnjom lako bi se mogao složiti čak i sa mnogobrojnijim oponentima da suđenje hrvatskim generalima u Haagu, i ono što se oko njega zbiva, ima obrise lakrdije. Iz barem tri razloga, no ni jednim od onih kojima su puna usta velikih domoljuba a minornih ljudi. To su:

1) trajanje sudskog procesa

2) argumenti obrane

3) i na margini suđenja – njegovo praćenje od strane hrvatskih medija

Podsjetimo se. Prvostupanjskom presudom general Gotovina osuđen je na 24 godine, a njegov sudrug u „udruženom zločinačkom poduhvatu“ general Markač na 18 godina zatvora, dok je treći član trolista, general Čermak, oslobođen optužbi. Cijelo vrijeme suđenja u hrvatskim medijima su optuženi generali tretirani kao heroji, a to je – na veliku žalost – prevladavajući stav ogromne većine hrvatske javnosti. Izvještaji sa suđenja – a u tome je prednjačila HTV – bili su koncipirani uglavnom u smislu da se detaljno iznose stavovi obrane, dok se argumenti tužilaštva uglavnom (i to vrlo površno) nastoje svesti samo na dva – učešće u zločinačkom pothvatu i prekomjerno granatiranje Knina, Benkovca, Gračaca i Obrovca. Samo da spomenemo; dvotomni prijevod originalne, prvostepene presude ICTY-ja ima ukupno 1375 stranica sa iscrpnim obrazloženjima obimnog i raznorodnog dokaznog materijala. Sa neki dan (14.5.2012.) održane rasprave Žalbenog vijeća Haaškoga suda u predmetu „Gotovina – Markač“, posebno se citiraju riječi generala Gotovine:

„Kao vojnik i časnik sve sam činio kako bi zaštitio civile. Žalim sve one koji su ostali bez svojih domova. No ne mogu odgovarati za ono što su činili drugi ili propustili učiniti dok sam se ja borio u BiH. Tijekom Oluje borili smo se na život i smrt protiv vojne sile, pri čemu sam nastojao zaštititi živote svojih vojnika i civila. Nisam nepogrešiv, ali nadam se da me po tom kriteriju nećete suditi. Činio sam greške, jedna od njih bila je što se nisam predao sudu. Znam da su moji postupci tijekom Oluje bili ispravni”

“Častan čovjek” priznaje da je činio greške, ali jedino spominje onu kada je bježao i po bijelom svijetu se skrivao od zakona (što časni ljudi inače rade, jelte) uz pomoć državne vlasti i jataka iste vrste poput onih koji su skrivali njegovog sudruga (nipošto ih ne izjednačavajući) sa druge strane – generala Ratka Mladića! Pritom javnost ni ne percipira činjenicu da najveći ratni zločinci obično imaju “najčišće” ruke (teško biste Miloševiću ili Tuđmanu dokazali da su ih lično okrvarili), što ustvari nije ni bitno temeljem zapovjedne odgovornosti i nečinjenja u kažnjavanju svojih podređenih. No, kako bismo ih mogli kazniti – možemo se upitati – kad sve najodgovornije osobe ove regije apsolutno o ničemu ništa nisu znale! Jeli blentav narod birao blentave predstavnike i imao blesave generale? Gotovina i mediji u zajedničkoj obrani časti hrvatskog generala (jer on je časnik, zar ne?) “zaboravljaju” i na one točke optužnice koje ga terete za zločine počinjene na teritoriju susjedne BiH.

General Markač pak u nastojanju da se opravda, sebe prikazuje kao humanista:

“Iznenađen sam izrečenim navodima o akciji Oluja koji nisu istiniti. Nisam član udruženog zločinačkog pothvata niti sam ratni zločinac. Odgovorno i profesionalno sam izvršavao zadaće koje sam dobivao. Prvi put sam na ovom sudu čuo za zločinački pothvat. Kao čovjek i humanist duboko suosjećam s onima koji su pretrpjeli gubitke. Časni sude nisam kriv. Očekujem od vas da ćete donijeti pravednu presudu”

I on je, kao i svi optuženi državni i vojni funkcioneri koji se stjecajem promijenjenih prilika ili potrošenosti za vladajuće garniture nađu na optuženičkoj klupi, “iznenađen” zašto se tamo našao. Doduše, mogli bismo i povjerovati jer – koji to zločinac vrši svoje djelo uopće svijestan da čini zločin? Protuzakonitosti djela moguće jeste, ali moralne komponente svog čina nemoralni ljudi ne mogu biti svijesni. Lično su mi jako draga aposteriorna žaljenja (ne pokajanja, jer ne priznaju krivnju) i iskazi navodnog suosjećanja sa vlastitim žrtvama, te suviše blagonaklon odnos sudova prema ratnim zločincima pravdan s pozivanjem na humanizam. Kao da su dotični pokazivali imalo znakova ljudskosti prema žrtvama. To ne znači da bih im priuštio bilo kakav neljudski tretman u zatvorima – sasvim bi dovoljna bila dugogodišnja izolacija od društva kojem su toliko štete učinili, uz prosječne standarde boravka u ograničenom prostoru. Njihova najveća kazna mora biti ne u patnji i stradavanjima tokom izdržavanja kazne, već spoznaja da ih se društvo odreklo, barem za vrijeme trajanja “iskupljenja” (nitko se ne može zaista iskupiti za nevine žrtve) i zauvijek osudilo počinjena (ne)djela.

Novine su pune detaljnih izjava optuženika, njihovih advokata, rođaka, te podrške istomišljenika i bivših sudionika u istom pothvatu. Na televiziji se vrte prilozi iz Pakoštana, Gotovininog rodnog mjesta, s izrazima neskrivene simpatije i podrške njegovih stanovnika prema svom nepravomoćno osuđenom sugrađaninu. Vitla se barjacima i nose parole podrške već osuđenim ratnim zločincima Norcu, Glavašu, Kordiću kao i Praljku te Merčepu čiji postupci još traju. Teško je vjerovati da bi se netko, ako i odudara od tog jednoglasja, usudio javno eksponirati svojim stavom. Komentari na forumima internetskih portala uglavnom su orjentirani s jasnim divljenjem spram generala i mržnjom prema onima koji ih ne podržavaju. Raspoloženje javnosti – pažljivo moderirano medijima – je takvo da bi Gotovina, kada bi kojim slučajem bio oslobođen, glatko pobijedio na slijedećim predsjedničkim izborima. Čitavo vrijeme se inzistira na stavu o nepravednosti Haaškog suda i navodno politički dirigiranom sudskom procesu. U mojem gradu, pored slika poginulih pripadnika HV na fasadi knjižnice, pojavila se rođendanska čestitka generalu Markaču za 57. rođendan, potpisana od neke domobranske udruge i – nikome ništa. Ta, zašto i bi u državi gdje se javno služe mise u Pavelićevu čast, a iz Bleiburga vrši direktan prijenos saborski sponzoriranog (navodno još samo ove godine, ali što će biti nakon slijedeće izborne smjene vlasti nitko ne zna; bolje rečeno – zna se!) sjećanja na propast vojske NDH – zbog čega se osjetio pozvanim oglasiti i bivši Predsjednik Mesić. Palilo se svijeće širom svijeta uključivši i BiH, u akciji Hrvatskog svjetskog kongresa „Plamen slobode“– ne u spomen na žrtve zločina, ako ste kojim slučajem to pomislili – već za zatočene generale, po svemu sudeći za njih odgovorne. Za pretpostaviti je, prema odvjetniku Nobilu, da će kazne generalima u pravomoćnoj presudi biti smanjenje, što će hrvatska javnost dočekati kao krunski dokaz njihove nevinosti – upravo kao u slučaju Blaškić. Što može značiti presuda međunarodnog suda kada je “narod”, koji inače svakodnevno zaziva potrebu za pravnom državom, unaprijed presudio? Jedino što “ovaj narod” smeta je – da i “onaj narod” (ili “narodi”) svoje optuženike i osuđenike podjednako osjeća kao heroje!

O argumentima obrane sasvim kratko. Jasno je da ona nastoji dokazati nevinost konkretnih ljudi i da je se ne tiče tko su stvarni izvršitelji zločina koji su se desili. I tu joj s čisto stručne strane nitko ne može ništa predbaciti (ako zanemarimo možebitne laži i falsificiranja kojima se služe). Međutim, šire gledano, ovaj moment je upravo od suštinske važnost za dokaz o krivnji ili nevinosti generala, kao i za moralno lice politike (pa i dijela nacije) koja ih podržava. Nitko ne postavlja pitanje: Ako su generali nevini, a tko su pravi krivci? Nitko ne poduzima korake (sem hrvatske standardne floskule “istraga je u tijeku”) već skoro dvadeset godina da ih se “identificira, locira, uhiti, transferira” – prema čuvenoj izjavi Vladimira Šeksa – dokaže njihova krivnja i shodno njoj osudi. Bivši potpredsjednik Sabora, i sam akter nečasnih ratnih događanja i jedna od ključnih ličnosti tzv. akcijskog plana za hvatanje Gotovine, s obzirom da je ovaj postao prepreka u pristupnim pregovorima sa EU – potom se sav uzvrpoljio u dokazivanju njegove nevinosti ali ne i u traženju „pravih“ krivaca. Zar ne bi to bio najbolji i nedvojbeni dokaz nevinosti generala – dokaz koji bi podjednako prihvatili kako njihovi zagovornici, tako i oni koji su uvjereni u njihovu krivicu? I upravo taj moment, da nitko ništa ne čini po tom pitanju, najbolje svjedoči koliko ovu državu zaista zanima privođenje pravih zločinaca pravdi – bilo to optuženi generali ili netko drugi! Stvoren je stereotip da je “Oluja legitimna i bezgriješna, moralno čista akcija” i njemu se nastoje podvrgnuti svi argumenti i dokazi koji pobijaju njenu “nepobitnu” čistoću. Budu li generali kojim slučajem oslobođeni, hrvatska će javnost to doživjeti kao trijumf svoje moralne čistoće i istovremeno kraj svakog daljnjeg propitivanja o neopravdanim (kakav eufemizam za žrtve zločina!) žrtvama “Oluje” i postolujnih događanja. Stavit će se sve ad acta, sem ukrasnog zakona o nezastarjevanju ratnih zločina koji će vječno podsjećati svjetsku javnost koliko smo “civilizirani”. Onaj čas kad međunarodna javnost zaboravi na nas, i mi ćemo zaboraviti na sve što bi moglo okaljati lice “Oluje”. Na taj način će se prešutno priznati, poput neformalnog Rojsovog zakona o ratnim i poratnim profiterima u pretvorbi (“Tko je jamio, jamio je!”), valjanost Vukovićevog “zakona” – “U obrambenom ratu nemoguće je počiniti ratni zločin!”. I bit će hravstki vukovi siti a koze istovremeno cijele!

Dužina trajanja suđenja – ne samo optuženim generalima – još je jedan prilog zaključku o pravnoj lakrdiji, nimalo pohvalan za međunarodni pravni sistem. General Gotovina uhapšen je 2005. godine a Markač se dobrovoljno (nakon što je bila podignuta optužnica protiv njega) stavio na raspolaganje sudu godinu dana prije. Daklem, već 7-8 godina traje suđenje i tek mu se sada nazire kraj – navodno, koncem ove godine. Ovo je svakako neljudski s obzirom na optuženike, posebno ako su kojim slučajem nevini. Ovoliko trajanje suđenja omogućava, ne pedantno skupljanje dokaznog materijala koje se obično od država čiji pripadnici sjede na optuženičkoj klupi opstruira, već političke igre i manipulacije (dresuru uma) čak i onih generacija koje u doba njihova izvršenja nisu još bile ni rođene. Primjetimo li da su Nürnberški procesi (bilo ih je ukupno 12), kako nazivamo suđenja nacističkim ratnim zločincima, trajali od 20. novembra 1945. do 14. aprila 1949. godine, daklem – ukupno manje od 4 godine. Glavni proces, na koji se najčešće misli pod spomenutim imenom – suđenje 24-orici najodgovornijih nacističkih vođa – trajao je od 20. novembra 1945. do 1. oktobra 1946. godine, kraće od godine dana. Zar nije sramota suvremenog međunarodnog pravosuđa da šezdesetak godina kasnije toliko kilavi sa procesima za zločine koji su se dešavali (ne rijetko i televizijski prenošeni) pred očima cijelog svijeta? O rasponu kazni dosuđenih prije više no pola stoljeća i onih današnjih, ne treba ni govoriti. Mnogi nezaposleni radnik, pretpostavljam, bi vrlo rado zamijenio svoje mjesto sa optuženičkom klupom u Haagu da bi mogao proživjeti desetak godina sasvim kraljevski u odnosu na svoj trenutačni život.